Obnaženi narod: škrci, bijeločarapaši, paštetari i lake žene

obnazeni narodJiri Menzel je prije nekoliko godina snimio osrednji dokumentarac o odnosu Čeha i Hrvata koje desetljećima u tijesnoj simbiozi drži Jadransko more.

Od češkog redatelja Filipa Remunde očekivali smo da će iz te teme izvući puno više nego Menzel: pravo na velika očekivanja dalo nam je to što smo nekoliko dana uoči hrvatske premijere njegovog dokumentarnog filma Obnaženi narod, koji govori o odnosima Čeha i Hrvata na Jadranu, na festivalu dokumentarnog filma DokuMa u Makarskoj gledali njegov moćan film Češki san o konzumerističkom povampirenju postkomunističkih zemalja.

Češki san je s pravom dobio čast da otvori prvo izdanje ovog malog festivala s velikim potencijalom – to je film koji s mukom balansira na rubu etički ispravnog odnosa prema protagonistima, koji postavlja ogledalo pod nos sitnim licemjerjima oglašivačke industrije, koji prokazuje neuralgije modernog svijeta inficiranog konzumerizmom. Krenuvši od lude ideje da bombastičnom reklamnom kampanjom “navuku” stanovnike Praga da dođu na otvorenje hipermarketa koji zapravo ne postoji, Remunda je s kolegom redateljem Vitom Klusakom pokazao da je forma definitivno i neumoljivo prevladala sadržaj i da smo svi pristali na to. (Tu je temeljnu misao filma u domaćoj pop kulturi na razbibrižniji način sažeo TBF pjesmom Šareni artikal).

Ali Obnaženi narod, prikazan u subotu u Ljetnom kinu u Makarskoj (usput, to je prelijepo kino na otvorenom, koje se u gradu okrenutom konfekcijskoj turističkoj ponudi rijetko koristi), nije dorastao očekivanjima.

Remunda je redatelj koji voli velike teme – konzumerizam, globalizacija, otpor prikrivenoj zapadnjačkoj tiraniji – koje u filmovima ironijski izvrće, traži u njima paradokse i preslaguje ih u dokumentarne tragikomedije. “Volim raditi komedije”, rekao je. No, iako mu je tema Čeha na Jadranu nudila sve za čime u dokumentarcima traga, nije u Obnaženom narodu pokazao volju da se tom temom bavi dublje nego što iziskuje standard bilo koje televizijske mozaične emisije rađene u oskudnim produkcijskim uvjetima. Samo što je Remunda od Češke televizije (na kojoj je film premijerno prikazan prije samo mjesec dana i dosegao gledanost od pola milijuna) dobio više nego solidna sredstva za rad na ovom filmu. “Imate li osjećaj da ste opravdali taj novac?”, pitala ga je nakon projekcije u makarskom Ljetnom kinu jedna Čehinja koja se slučajno zatekla u gledalištu.

Obnaženi narod govori o stereotipima o Česima koje Hrvati na Jadranu desetljećima hrane i betoniraju, počevši od ugostitelja koji ih smatraju škrcima i nužnim zlom, pa sve do kolumnista i satiričara koji ruglu izvrguju njihovu naivnu, neupućenu, ali poduzetnu glad za istraživanjem Bračkog kanala na luftmadracu ili Biokova u šlapama i bijelim čarapama. Polazište za propitivanje ovih stereotipa Remunda je pronašao u talk showu Ž kategorije, Sudnji dan, u kojemu skupina beskrajno iritantnih mladića priča o stalnim mjestima “češke fame” – lakim ženama, sandalama i bijeločarapaštvu, paštetama kojima su škrti češki turisti naoružani do zuba, eda ne bi morali trošiti novac u hrvatskim restoranima. Remunda zatim odlazi u kamp u kojemu njegovi sugovornici i sunarodnjaci oštro negiraju ispravnost tih stereotipa – kažu da to s paštetama više ne vrijedi. A onda, kad večer poodmakne i atmosfera se u kampu razlabavi, netko od njih ipak izvuče iz zapećka prljavu tajnu: paštetu “Majka”, donesenu iz Češke. Mit živi i dalje, hranjen (ipak, donekle) činjenicama.

Najsnažniji trenutak u filmu Remunda je dobio snimajući svoje prijatelje, jedan češko-hrvatski bračni par s djecom, koji posjećuje djeda, oca supruge, Hrvatice. Otac i kćer su u svađi oko nečega, nisu se vidjeli mjesecima. Dolaze nenajavljeno. Kad ugleda kćer, otac se rasplače, privuče je u zagrljaj i rida joj u rame. Gledatelj osjeća da se na trenutak približio “pravom” dokumentarcu, onom koji se ne zadržava na fejk osmijesima intervjuiranih sugovornika koji se trude biti lijepi i simpatični pred kamerom. Bilo bi takvih snažnih trenutaka i više da je Remunda u rad na filmu uložio više od par tjedana, koliko je, priznao je, radio na Obnaženom narodu. Ovako, dojam je da je preko volje, tek da opravda dobiveni novac, sklepao TV reportažu, razvukao je na 51 minutu i proglasio je kontroverznim dokumentarnim filmom. Iako je riječ “kontroverzno” puno puta ponovljena prije projekcije i nakon nje, mi u filmu nismo našli opravdanje za to. Češkim je gledateljima, valjda onima cijepljenima od smisla za ironiju, zasmetalo što film tobože potvrđuje stereotipe o njima. No, Remunda je na to dao lijep, jednostavan odgovor:

– Stereotipima se ne bavim da bih im dao legitimitet, nego da bih ih dekonstruirao. A to je uvijek posao vrijedan dokumentarističkog rada, rekao je.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...