prvo slovo kulture

Oblik vode: Velike emocije uronjene u magijski realizam

Oblik vode (The Shape of Water, 2017., 123min)
Režija: Guillermo del Toro
Scenarij: Guillermo del Toro, Vanessa Taylor
Uloge: Sally Hawkins, Doug Jones, Richard Jenkins, Michael Shannon, Octavia Spencer, Michael Stuhlbarg

Teško je previdjeti specifičnost filmova Guillerma del Tora, a još joj je teže odoljeti. Taj veliki meksički redatelj svijet je zadužio svojim prekrasnim i mračnim Panovim labirintom (2007. nominiran za šest Oskara), čiji narativ budi velike emocije, a vizualni identitet ostavlja bez daha. Sličnu sudbinu danas doživljava Oblik vode, oduševljavajući kritiku i publiku diljem svijeta, čemu svjedoče i brojne nagrade koje ne prestaje osvajati. Koliki će broj zlatnih kipića pobrati ostaje nam da vidimo početkom ožujka, no sasvim je sigurno da ekipa iza Oblika vode neće otići kući praznih ruku. Čak ni kontroverze oko navodnog plagiranja priče naizgled ne štete ugledu del Torovog najnovijeg uratka, kojeg mnogi prozivaju njegovim najboljim ostvarenjem još od spomenutog Panovog labirinta.

Ova nekonvencionalna priča uronjena u magijski realizam i ispričana del Torovim jezikom vodi nas u Baltimore ranih 60-ih te od nas ni ne krije svoju pravu prirodu. Dok nas se na vizualnom planu nježno i gotovo snoliko uvodi u filmovu bajkovitu postavku, muški glas u voice-overu odaje nam kako će nam pričati o princezi bez glasa. Vlasnik tog glasa je Giles (Richard Jenkins), ilustrator nezadovoljan svojim godinama i muškarac nesretno zaljubljen u mladića iz slastičarne, a princeza je njegova susjeda i prijateljica Elisa (Sally Hawkins), nijema žena koja radi noćnu smjenu kao čistačica u tajnom vladinom laboratoriju.

No, Elisino upoznavanje njenog princa jednako je neuobičajeno kao i sam princ – on je čovjekoliko amfibijsko stvorenje (Doug Jones), pronađeno u rijeci u Južnoj Americi, zarobljeno i dovedeno u laboratorij u Baltimoreu. “Domoroci su ga štovali kao boga”, kaže pukovnik Strickland (Michael Shannon) koji ga je i zarobio. Brzo nadodaje kako je čovjek taj koji je nastao na sliku i priliku božju te retorički upita crnu čistačicu Zeldu (Octavia Spencer) smatra li da bog izgleda poput tog “stvora”. Nakon njenog odgovora da ne zna na što bog liči, Strickland joj rastumači kako izgleda kao “oni”… zapravo, više kao on nego kao ona, superiorno joj napominje – ipak ona nije bijeli muškarac.

Već uslijed samog opisa i iznesenog profila likova, glavna tematika kojom je Oblik vode prožet isplivava na površinu – “drugost” i “drukčijost” ono je što del Tora (i dalje) zanima. Davanje glasa autsajderima, pojedincima koji služe kao predstavnici skupina marginaliziranih upravo uslijed svoje “drukčijosti”, njegova je misija. I u njoj srčano, posve nepokolebljivo ustraje. Tu su Jenkinsov Giles koji si ne može dopustiti da njegove unutarnje boje budu viđene, jer to bi značilo potpunu društvenu izopćenost, te Zelda, koja pak nema taj luksuz da svoju različitost prekrije i sakrije od tuđih očiju. Tu je još i dr. Robert Hoffstetler (Michael Stuhlbarg), znanstvenik koji prvenstveno vidi čovječnost, a tek onda sve ostalo, no čiji identitet i njega stavlja na popis otpisanih.

I dok su navedeni likovi metaforički lišeni glasa, osobi koja ih povezuje glas je doslovce oduzet. Nečujna i nedoživljena zbog svog “nedostatka”, naša glavna junakinja istinsku pripadnost pronalazi tek u biću koje, njenim “riječima”, ne vidi njenu necjelovitost. I sam uskraćen za dar govora (ni ne treba mu pod vodom), njenom je princu taj segment još najmanji od svih problema koje ima kada ga se izloži nemilosrdnoj ljudskoj ruci. A dirljivost cijele priče leži upravo u tome da su Elisa i njen odabranik zapravo najkompletnija bića tamo – njihova cjelovitost proizlazi iz sposobnosti da gledaju očima koje u razlikama ne vide prijetnju, čime su “zakinuti” za osudu i netrpeljivost. Njihovo autentično, spontano, gotovo nevino prepoznavanje bazirano je isključivo na prisutnosti i međusobnom osjećanju, na komunikaciji koja se krije onkraj riječi – iste bi ionako samo smetale i stvarale nepotrebnu buku, time onemogućujući čistoći emocija da se tako opipljivo manifestira, zavlada prostorom i, ništa manje bitno, ovlada publikom.

No, pored svih tih magičnih čuvstava koja s neviđenom lakoćom budi u gledatelju, Oblik vode upravo u riječima, odnosno njihovoj upotrebi, pronalazi svoj kamen spoticanja. Onoliko koliko Elisa i njeno biće komunicirali tišinom, toliko ostali likovi imaju potrebu pričati. Stoga njihovi dijalozi otkrivaju točku u kojoj je pak del Torov scenarij necjelovit. Nepotpunost njegova pisanja očituje se, naime, u višku; u tome što del Toro od silne potrebe da prenese srž svoje priče, suvišnim i preočitim verbaliziranjem publici crta svoju poruku. Potpuno nepotrebno, glumci i atmosfera bez problema odrađuju cijeli posao.

Hawkins je fantastična, vanserijski ekspresivna u svojoj otvorenosti i ranjivosti, toplini i znatiželji, srcedrapajuća u svojoj suludoj snazi koju crpi iz ljubavi čijim je prostranstvima konačno bez suzdržavanja zaplivala. Olako i proračunato razbacivanje riječima srećom nije utjecalo na glumačke izvedbe Jenkinsa, Spencer i odličnog Stuhlbarga (možemo ga gledati i u ovogodišnjim natjecateljima za Oskara Skrivena ljubav i Novine), dok je Shannonov Strickland, premda izvrsno izveden, nažalost ispao arhetipski negativac koji služi isključivo tome da utjelovi mržnju, odnosno čudovište u svakome od nas.

Ipak, sama činjenica da film koji tako nesuptilno, da ne kažem klišejizirano, iznosi svoju bit, uspijeva pogoditi tolike ljude i izazvati lavinu reakcija, veliki je indikator toga kako je očito riječ o poruci koju na kolektivnoj razini još uvijek nismo spremni samo osjetiti (kao dio sebe), već je nužno moramo – i čuti. Da bismo je upili. Sličan je sindrom postojao s Cameronovim Avatarom, optuženim za neoriginalnost jer je reciklirao priču o Pocahontas.

No, dok god se takve priče pričaju, bilo da ih se smješta u Baltimore 60-ih godina ili na planet Pandora, i dok god one toliko odjekuju, znači da za njima postoji potreba, znači da ih kao društvo nismo integrirali kao neraskidivi dio našeg unutarnjeg sustava u skladu s kojim ćemo potom i djelovati, znači da su filmaši i pisci dužni i dalje ih neumorno pričati, neovisno o broju ruha u koje ih moraju zapakirati. Sve to samo da bismo poantu, napokon, u potpunosti upili. A ne samo čuli.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...