Diplomiraj me nježno (o slučaju Borisa Blažekovića)

Komentar Aleksandra Musića

Ne ponavljam bez razloga da svaki politički događaj uvijek ocrtava više no što se na prvi pogled čini. Slučaj Borisa Blažekovića nije nikakva iznimka. Da odmah raščistimo – Boris Blažeković nije materijal za konzula igdje, a kamoli u Sjedinjenim Američkim Državama.

No to nema veze sa stupnjem njegova formalnog obrazovanja. S onim što je govorio o Trumpu i njegovim glasačima već malo ima, neovisno o tome što su ga Sjedinjene Američke Države akreditirale. A najviše ima s činjenicom da Boris Blažeković, iako gotovo dva desetljeća u visokoj politici, iza sebe nije ostavio išta opipljivo. Koji je rezultat političkoga rada Borisa Blažekovića? Koji je to međunarodni networking koji je Blažeković ostvario, a koji bi mogao poslužiti svrsi na poziciji hrvatskog konzula u New Yorku?

U emisiji Otvoreno Blažeković se pohvalio vođenjem HNS-ove političke akademije. Koji su rezultati te akademije? Koje je to liberalne kadrove stvorila i kako su to oni utjecali na hrvatsko društvo? Hoće li plodovi te akademije prebaciti HNS-ovu zastupljenost u hrvatskom biračkom tijelu s ispod na iznad mitskih 2%?

Pokušao je u navedenoj emisiji Blažeković odigrati i na pathos, kazavši da Hrvatska ima obilje ljudi sa srednjom stručnom spremom koji mukotrpno i savjesno obavljaju svoj posao. Blažeković se s nepunih dva desetljeća sigurne, obilne, proračunske plaće, dnevnica, službenih ručkova i službenog vozača, nekako ne uklapa u klasičnu sliku hrvatskog SSS pečalbara koji kopa kanale, zar ne? Čemu himbenost?

Zašto kažem da je diploma tu ponajmanje bitna? Ne zato što je odgovarajući zakon ne postavlja kao uvjet za navedenu poziciju, već zato što se u toj kakofoniji oko diplome pomalo osjetio i moment malograđanskog. Slušajući moraliziranje o diplomi, čovjek bi pomislio da živimo u društvu koje naprosto puca pod diplomantima s Oxforda, Cambridge-a, CalTech-a, Lomonosova i sličnih institucija, a ne, u pravilu, pod onima fakulteta granično nepostojeće međunarodne citiranosti (i shodno tomu – iste takve relevantnosti), fakulteta koji su tu, ne lažimo se, prije svega zbog svojih uposlenika i njihovih osobnih ekonomskih egzistencija, a ne zbog studenata ili, ne daj Bože, interesa društva kao takvog. Čast iznimkama.

Boris Blažeković nakon gotovo dva desetljeća u visokoj politici, iza sebe nije ostavio išta opipljivo.

Bilo bi takvu revnost u pitanjima diplome lijepo vidjeti i u svim budućim slučajevima ovoga tipa, neovisno o kojoj se stranci i poziciji radilo. Kao što bi bilo slatko ispitati koliko je ljudi sa srednjom stručnom spremom ubačeno u Ministarstvo vanjskih poslova (a i u javne službe kao takve) u proteklih dva i pol desetljeća, a koji su onda paralelno sa službom navrat nanos završavali razne fakultete, da u prvoj sljedećoj provjeri diploma ne bi izletjeli s kolektivnog ugovora? Ne bi bilo naodmet baciti oko i na ocjene, preporuke i rezultate testiranja onih zaposlenih s diplomom u trenutku zaposlenja, kako su kotirali u odnosu na konkurentske kandidate na natječaju, je li zapošljavan najbolji, ili je bilo bitno ne pasti na minimumu propisanog, gdje bi se onda unaprijed spremna veza-spavač aktivirala i progurala svojeg? Što je s onima koji su preko sumnjivih zavičajnih veza dolazili s diplomama iz inozemstva (i kao takvi zapošljavani), jesu li matične institucije redovito bivale kontaktirane radi provjere?

Mnogo bi toga valjalo pitati i propitati, uzduž i poprijeko države. Diplomica po diplomica – Akademija, Platon mnog’.

Zašto slučaj Blažeković ne bi bio početak jedne lijepe navade, društveno-meritokratske higijene? Neće valjda ovo ostati izoliranim slučajem, iživilo se nad Blažekovićem, a našima se ista pitanja neće postavljati, ta naši su?

Bilo bi lijepo vidjeti ovakvu revnost u pitanjima diplome i u svim budućim slučajevima ovoga tipa, neovisno o kojoj se stranci i poziciji radilo.

Da je Boris Blažeković međunarodno vrhunski umrežena osoba, da osvjedočeno fluentno govori i piše na relevantnim jezicima (kaže da je tomu tako, no s druge strane – ovo ne obećava), da se zna da će se lavovski boriti za hrvatske interese na danoj mu poziciji jer je iza sebe ostavio konkretne uspjehe u visokom businessu, kulturi ili civilnom društvu – koga briga za neku tamo diplomu? No ovako…

Najzanimljivije jest da u ovoj ujdurmi oko Blažekovića nitko nije primijetio dva ključna momenta.

Naime, vješto je oko moglo vidjeti i da desnija desnica, u nedostatku Vrdoljaka (koji se lukavo povukao u političku zavjetrinu) i seriozne Divjak (koja suvereno gura reformu, ne obazirući se previše) – sada koristi primjer Blažekovića za prekomjerno granatiranje HDZ-HNS kombinacije, s pokojim ricochet nabojem namijenjenim Andreju Plenkoviću osobno. To je priroda politike, prstići su vječno nemirni, nožice uvijek rade.

Blažekoviću nije postavljeno i ultimativno pitanje – kako to da je odlučio ostati u HNS-u, a ne slijediti Vesnu Pusić (i Mrak Taritaš te Beusa Richembergha) u novu stranku Glas, tj. slijediti osobu koja ga je politički izmislila i sve ove godine držala u najvišim krugovima HNS-a, nego je ostao uz fleksibilne, netko će reći – neprincipijelne? Nije li ova pokazana sklonost osobnome, potonje shvaćeno u negativnom smislu, upravo ono što bi svakoga trebalo diskvalificirati za obavljanje jedne, ipak ozbiljne, javne funkcije tog ranga, na stranome terenu, onom najmoćnije države svijeta?

Ako se ne uspijeva ostati čist u akvariju lokalnih piranja, kako se (iz)boriti za državu u bazenu onih globalnih?

Aleksandar Musić

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...