Novo lice hitmejkerice: Aleksandra Kovač niže uspjehe u svijetu filmske glazbe

Napisala je neke od najvećih hitova regionalne pop-scene, a onda se odlučila na rez - novim albumom oprašta se od estrade i top-lista, izdaje autobiografiju te se u potpunosti posvećuje glazbi za film i televiziju.

Nakon nekoliko uzbudljivih desetljeća u pop-glazbi i brojnih hitova koje je napisala za sebe i druge izvođače, beogradska glazbenica Aleksandra Kovač spremna je za novu stranicu u svojoj glazbenoj biografiji. Pisanje filmske glazbe počelo je kao hobi i logična nadogradnja njezina glazbenog stvaralaštva, a ubrzo se, zahvaljujući brojnim uspješnim projektima, pretvorilo u Aleksandrinu glavnu preokupaciju, toliko intenzivnu da je pop-glazbi koja ju je proslavila odlučila reći – zbogom.

Najstarija kći skladatelja Kornelija Kovača i pjesnikinje Spomenke Kovač u glazbi je, naravno, odmalena, a još je 1989. sa sestrom Kristinom osnovala grupu K2, nekoliko godina provela nastupajući i snimajući u Londonu i Madridu, a onda 1995. prvim albumom “K2” postigla veliki uspjeh u Srbiji. Grupa se raspala 1999. godine, a Aleksandra Kovač krenula u uspješnu solo karijeru te 2006. osvojila MTV nagradu u kategoriji Best Adriatic Act. Na hrvatskim top-listama godinama je bila prisutna kao autorica hitova za Ninu Badrić, Severinu, Borisa Novkovića i mnoge druge.

U njezinu se glazbenu priču s godinama polako, ali itekako primamljivo ušuljala glazba za film i televiziju, koju je 2013. godine magistrirala u Edinburghu, a filmski glazbeni portfolio s godinama je počeo rasti – hvaljeni filmovi “Zaspanka za vojnike” i “Šavovi” te TV serije “Ubice mog oca” i “Državni službenik” samo su neki od projekata za koje je sa svojim glazbenim i životnim partnerom Romanom Goršekom potpisala glazbu.

Studirajući u Škotskoj, Aleksandra Kovač je imala priliku surađivati s najboljima. Tako je za magistarski rad izabrala animirani film “Separate Lives” i dokumentarac “The Most Important Boy In the World”, projekte koji su na neki način udarili temelje njezinu pisanju za filmove. “Prvi film je dobio nominaciju za BAFTA nagradu u Škotskoj, kao i za Najbolju britansku animaciju na Edinburgh Film Festivalu, dok je drugi, na kojem sam surađivala s beogradskom redateljicom Teom Lukač, pobrao nagrade na festivalima dokumentarnog filma diljem svijeta”, priča nam glazbenica.

“Ovo je moj posljednji album i neću se vraćati popularnoj glazbi u narednom razdoblju” (Foto: Miša Obradović)

Danas je, otkriva nam u iskrenom intervjuu, na životnoj prekretnici – nedavno je izdala svoj posljednji pop-album “Mlečni put” i odlučila kako će se u budućnosti baviti isključivo filmskom glazbom, velikim poslovnim i umjetničkim izazovom koji ju je, zahvaljujući umjetnički potkovanoj obitelji, počeo zanimati još u djetinjstvu.

Čujem da ti se skladanjem filmske glazbe ostvario davni san. Kad si ga i kako točno počela ostvarivati?
Odmalena sam veliki filmofil, a za to je zaslužna moja mama Spomenka. Ona je obožavala filmove i dovoljno je reći da je bila prvi član prvog video kluba u Beogradu. Uz nju sam zavoljela stare filmove, drame klasičnog Hollywooda tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, Franka Capre, Johna Forda, Billyja Wildera i Johna Houstona, trilere, horore i mjuzikle – i sve to dok sam bila u osnovnoj školi. Uvijek me je fascinirala glazba u filmu, kao neraskidivi dio filmsko-narativnog sistema i kao element filma koji publici najviše pomaže u razumijevanju priče i definiciji emocije koju treba osjetiti. Usporedo s karijerom kantautora u popularnoj muzici, skladala sam glazbu za kazališne predstave i dokumentarne filmove za televiziju te imala povremene iskorake u svijet primijenjene muzike. Međutim, znala sam da moram još puno toga naučiti ako se ozbiljno želim baviti filmskom glazbom, i tako sam 2013. godine uz veliku podršku mog glazbenog partnera i producenta iz RAprodukcije, Romana Goršeka, otišla na magistarske studije na prestižno sveučilište Edinburgh.

Najbitnija lekcija za svakog tko se želi baviti filmskom muzikom – niste bitni vi, bitan je film.

Odmah nakon povratka u Srbiju, započela sam suradnju s poznatim srpskim redateljem Predragom Gagom Antonijevićem, koji već dvadeset godina živi i radi u Los Angelesu, a koji je 2014. godine došao u Srbiju s ciljem da razdrma i podigne na noge usnulu srpsku TV i filmsku produkciju. Prva serija na kojoj smo surađivali je bila hit TV serija “Ubice mog oca” i evo nas danas, nakon šest godina izuzetno uspješne suradnje koja uključuje brojne serije i filmove, na novom Gaginom filmu “Dara iz Jasenovca”. Presretna sam što Roman i ja skladamo glazbu za ovu izuzetno važnu povijesnu dramu koja donosi istinu o ustaškim zlodjelima u logoru Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata i odaje počast svim srpskim, hrvatskim, židovskim i romskim žrtvama.

Postoje li u filmskom svijetu predrasude prema skladatelju koji dolazi iz “svijeta pop glazbe”?
Sigurno da postoje, ali ih ja nikada nisam osjetila na svojoj koži. Roman i ja zajedno stvaramo glazbu već 23 godine i uvijek nam je bio cilj publici ponuditi vrhunsku kvalitetu i autentičnost izraza, kako u popularnoj, tako i u primijenjenoj glazbi. Sve ono što smo naučili u okviru popularne muzike sada koristimo na puno većem prostoru, koji ima svoja pravila. Naša je velika prednost što se odlično snalazimo u svim stilovima i žanrovima, što smo uvijek tražili nove izazove i čitavo vrijeme se usavršavali i radili na sebi. Danas postoje dvije vrste filmskih skladatelja – autori i izvođači radova. Mi pripadamo ovoj prvoj, jer stvaramo glazbu koja ima suštinu i ideju, koja se pamti i koja, uz sve to, radi za film. Druga vrsta kompozitora me nikada nije zanimala, jer su to ljudi koji nemaju svoj izraz i stvaraju glazbu koju zaboravite onog trenutka kada ste napustili kino.

Zanimljiva je i definicija filmskog teoretičara Jeffa Smitha, koji je kompozitore koji su započeli karijere u popularnoj glazbi, kao sto su Ennio Morricone, Henry Mancini ili Quincy Jones, a onda uspješno nastavili svoje djelovanje na polju filmske muzike, nazvao hibridnim skladateljima a njihove partiture hibridnim pop partiturama. Smit kaže da njihovu muziku karakterizira kombiniranje strateškog ponavljanja pamtljivih tema s konvencionalnim tehnikama filmske partiture. Taj princip rada mi je dobro poznat.

A postoje li u filmskom svijetu prepreke koje si morala prijeći samo zato što si žena?
Od samog početka mog bavljenja muzikom, postavila sam se kao profesionalac, a ne kao žena. To znači da sam svoj put gradila isključivo i samo svojim znanjem, stručnošću, ogromnim radom i entuzijazmom. Dijelim ljude u poslu na amatere i profesionalce, a ne na muškarce i žene, ali to ne znači da to rade i drugi.

Koje su glavne razlike, a koje sličnosti u skladanju glazbe za film i za top-liste?
Važno je naučiti sva pravila skladanja, kako bi onda mogao ta ista pravila kršiti, rastezati, preuređivati i prisvajati. Meni je popularna glazba uvijek pomalo bila tijesna, ali me je naučila da u tri i pol minute muzike ponudim suštinu melodije, harmonije i aranžiranja. Kada to znaš, filmska muzika ti daje krila i otvara mogućnosti o kojima si oduvijek sanjao. Osnovna razlika je što u filmu spotlight nije na muzici, već na slici,. I to je možda najbitnija lekcija za svakog tko se želi baviti filmskom muzikom – niste vi bitni, bitan je film.

S glazbenikom Romanom Goršekom Aleksandra vodi RAproduction (Foto: Miša Obradović)

Koja su ograničenja, a koje slobode u skladanju filmske glazbe? Imaš li “otvorene ruke” i koliko je input redatelja važan u konačnom proizvodu?
Zahvalna sam jer surađujemo s najboljim profesionalcima i umjetnicima s naših prostora, koji vjeruju u naš rad i daju nam potpunu slobodu da stvaramo glazbu kakvu želimo. Naravno, najbitniji su razgovori s redateljem, koji je u tom cijelom, vrlo kompleksnom procesu, naš vodič kroz film, priču, odnose likova i atmosferu. Jedan od glavnih predmeta na svakoj filmskoj školi u svijetu je komunikacija između redatelja i kompozitora, jer prvi pričaju jezikom slike, a drugi jezikom zvuka. Da bi suradnja uspjela, moraju se sporazumjeti. Međutim, kada se redatelj i kompozitor prepoznaju, razumiju i stvore zajedno nešto dobro, takve suradnje znaju trajati godinama. Dva moja omiljena dvojca su John Williams – Steven Spielberg, i Ennio Morricone – Sergio Leone.

Kad uspoređujemo zaradu u filmu i pop-glazbi (na našim prostorima, naravno), što možemo zaključiti?
Sve ovisi o tome koliko ste dobri i uspješni u svom poslu. Naša glazbena produkcija je radila na najboljim projektima, uz puno neprospavanih noći i popijenih kava, ali je vrijedilo.

Važno je naučiti sva pravila skladanja, kako bi onda mogao ta ista pravila kršiti, rastezati, preuređivati i prisvajati.

Čitam i da se “opraštaš od pop glazbe”. Zašto?
Album “Mlečni put” je moj posljednji album, i neću se vraćati popularnoj glazbi u narednom razdoblju. Muzika koju sam kreirala na polju popularne muzike je uvijek bila korak ispred, predvodila put drugim umjetnicima i inspirirala sve one koji su u svojoj umjetnosti željeli biti posebni, autentični, kreativni i drukčiji. Želim svoje znanje i energiju usmjeriti na polje filma i serija te pokušati doseći najveće domete na ovom polju. A za to će mi biti potrebna ogromna posvećenost, vrijeme i snaga.

Osjećam li ja to i neke međunarodne aspiracije na polju filmske glazbe?
Uvijek sam ciljala visoko, ali to samo znači da moram raditi više i bolje, stalno se usavršavati i nikada ne prestati sanjati.

Kojih svojih estradnih uspjeha (u pop glazbi) ćeš se najradije sjećati?
Toliko divnih stvari sam doživjela baveći se popularnom glazbom, o kojima malo ljudi zna. Zato trenutno pišem autobiografiju “Dobar dan, zovem se Aleksandra”, u kojoj ću pisati o mom životu u obitelji Kovač za vrijeme bivše Jugoslavije, ali ponajviše o mojoj karijeri, od Britanije preko Španjolske do Srbije.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More