Otkrivaju li nove nacionalističke pobude Hrvata i Srba zatrtu ideju Jugoslavije?

Rijetko kada se dogodi da izjava nekog političara bude poticajna za razmišljanje neovisno o kontekstu i vremenu u kojem je izrečena. Ono što političari kažu uglavnom ima ograničeni rok trajanja u skladu sa strelovitom izmjenom dnevno-političkih aktualnosti.

Nad nedavnom izjavom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koja, u skraćenom obliku, glasi da će Hrvati i Srbi samo združeno i zajedno moći opstati ma koliko god to i jednima i drugima teško padalo, valja se zamisliti.

Na prvu, njegova bi se izjava mogla tumačiti kao pružanje ruke u duhu pomirbe i suradnje ili hinjenje toga zbog imperativa ulaska Srbije u Europsku uniju. Iz toga bi proizlazilo da je Aleksandar Vučić pragmatičan ali da, barem sudeći po ovoj izjavi, nije nacionalist. Iako je naglasio da se mnogi Srbi i Hrvati neće složiti s njim otvara se pitanje koliko ima srpskih i hrvatskih nacionalista koji su, makar intuitivno, već došli na istu ideju.

Netko bi se mogao zapitati kako bi hrvatski ili srpski nacionalist mogao u 2018. zastupati stav da Hrvati i Srbi mogu opstati samo zajedno?

Nacionalizam ne znači isto danas što je značio u 19. i 20. stoljeću. U 19. je stoljeću bio obojen romantičarskim zanosom i vezan uz kontekst stvaranja povijesnih država-nacija, a u 20. stoljeću, pod teškim bremenom nacionalsocijalizma, u širem je smislu shvaćen kao mržnja prema svemu što je drugo, drugačije i različito. Kao i brojne druge pojmove, danas ga treba redefinirati jer značenje pojmova nije zapisano u kamenu.  Danas bi biti nacionalistom moglo naprosto značiti zastupati tezu da, u doba globalizacije kao činjenice i globalizma kao ideologije, država-nacija nije prevladana kategorija niti prazan pojam. Dakle, to bi značilo smatrati da je država-nacija idealna mjera za samoostvarenje države – koja pod svojom kapom drži sve građane osjećali se oni ili ne kao pripadnici dominantne nacije – i konkurentnost te iste države na globalnom planu, u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na veličinu i mogućnosti neke države i politike koja je u njoj na djelu. Kada francuska političarka Marine Le Pen kaže da država-nacija nije prevladana kategorija ona je nacionalistkinja. S druge strane, kada Alain de Benoist, francuski filozof s reputacijom radikalnog desničara, otac škole mišljenja koja je nazvana Novom desnicom, kaže da nacija nije adekvatna mjera za rješavanje stvari i da promjena dolazi s jedne strane na lokalnom, a druge na globalnom nivou – on nije nacionalist.

Na forumu Stormfront gdje se okupljaju pojedinci koje bi se zaista moglo označiti kao najradikalnije što na desnici danas postoji dogodilo se to da su Hrvati i Srbi itekako našli zajednički jezik. Na tom forumu, naime, smatraju da su u suvremenim geopolitičkim uvjetima i s obzirom na trenutni duh vremena ugrožene ne samo pojedine nacije nego i bijela rasa. Imajući u vidu da se više osjećaju kao pripadnici rase nego nacije ne čudi da je onima koji su iz Hrvatske i Srbije, a pišu na tom forumu, prirodna simbioza Hrvata i Srba. Oni ne zagovaraju Jugoslaviju u nekom konkretnom, realpolitičkom smislu, kao što se i Vučić deklarativno od toga ogradio, ali smatraju da su u ovakvoj multikulturnoj Europi te dvije nacije ugrožene i da je za opstanak i jednih i drugih bolje da se u nekom obliku drže zajedno. Mišljenja su da katoličanstvo i pravoslavlje ipak potpadaju pod isti kišobran kršćanstva i da u odnosu na islam čine drugu, zasebnu civilizaciju.

U tom smislu, nameće se misao da će se ideja Jugoslavije vratiti, ali iz nacionalističkih razloga, odnosno, da će doći s onoga što se uvriježeno smatra desnicom. Kao što je Miroslav Krleža iz svojih razloga i u skladu s vremenom u kojem je živio smatrao da je „jugoslavenstvo“ idealna mjera za „hrvatstvo“, što ga je činilo svjetonazorski neuhvatljivim intelektualcem za kojeg se moglo reći da je istodobno bio Jugoslaven i Hrvat, tako će i neki danas, iz drugih razloga – smatrati isto.

Može se zamisliti promjena na razini duha vremena koja bi dovela do toga da se vrati ideja Jugoslavije. Kada bi do toga došlo, postojali bi Hrvati koji bi smatrali da kao nacija nisu bili ugroženi niti u jednoj od dvaju Jugoslavija i da je šteta što je rat dokinuo jedinstvo Srba, Hrvata i drugih naroda. S druge strane bili bi oni koji bi tvrdili da bi ta ideja u svakom kontekstu bila opasna jer je jedinstvo slično-različitih naroda razbijeno zbog velikosrpske ideologije, odnosno, zbog toga što je veća nacija pokušala potisnuti manju ili manje. Među onim Hrvatima koji bi smatrali da je „velikosrpstvo“ potkopalo „jugoslavenstvo“ neki od njih bi u novim uvjetima bili mišljenja da je opasnost koju nosi ono što bi nazvali ideologijama globalizma i multikulturalizma veća od zamki velikosrpske ideologije. Ideja Jugoslavije „zatitrala“ bi kao antiteza ideji Europske unije, a određeni bi glasovi na intelektualnoj desnici tvrdili da je smislenije spajanje južnoslavenskih naroda nego europskih jer je Europa nebrojeno puta dokazala kolonijalistički pristup prema vlastitom istoku. To što bi se u opticaj vratila ideja Jugoslavije ne bi značilo da bi to imalo ikakve veze s pokušajem konkretnog ostvarenja južnoslavenske sinteze, odnosno, s obnovom starih zajednica. Ipak, to bi pokazalo koliko je izazovno u suvremenom kontekstu promišljati o lijevom i desnom i pokušati (re)definirati nacionalizam.

Iako je nekada itekako bio među onima koji su rat koristili kao sredstvo da ostvare ideju obitavanja svih Srba u jednoj državi, izgovorivši ovo Aleksandar Vučić nije se ni ulizivao Europskoj uniji niti iskazao stvarnu naklonost prema ideji Jugoslavije. On je naprosto, kao i uvijek, bio lukav i pragmatičan, ali i potencijalno dalekovidan jer je možebitno anticipirao „klik“ u duhu vremena do kojeg bi moglo doći. Ovaj put bez fige u džepu, on se založio za jačanje veza između dvaju kolektiva, ali ne zato što nije nacionalist nego baš zato što je. U želji da pokuša očuvati srpsku naciju, lansirao je tezu da bi i Hrvati i Srbi lakše opstali u kakvom-takvom zajedničkom okviru za nove uvjete jer je vanjski kontekst, ako već ne neprijateljski i stran, onda makar indiferentan prema tim dvama nacijama. Upravo to Aleksandra Vučića ne čini pomirljivim eurofilom koji je usvojio sadržaj koji se skriva iza ponekad lažno politički korektnog govora nego nacionalistom za novo doba.

Kristina Olujić

Naslovna fotografija: Bljesak.info

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...