Novi krunski dokaz o korumpiranosti vukovarskog gradonačelnika Sabe

Svi koji ovih dana nisu u prilici biti u Đakovu i okolici, ne znaju što propuštaju… Ovdje se nešto događa, ovdje se neka energija otpustila…Može zamirisati na krv, ali i na preporod, kao kad nepreglednim poljem iznikne nova, mirisna pšenica, da se poslužim vječno učinkovitom metaforom davnih partizanskih pjesama. Ko imalo drži do sebe, trebao bi odmah doletiti u Đakovo.

Gdje je, na primjer, Slavoj Žižek? Zašto taj salonski komunist, namirisana čarapa, nije došao ovdje k nama? Sve ozbiljnija pobuna seljaka koja bi mogla proključati u nešto ono fakat sveobuhvatno, elementarno, a Žižeka nema pa nema kao što nema ni nikakve žiže među ovim skoro pa strejt seljanima…

Da nije možda Slavoj sa Srećkom Horvatom zapičio u Dubrovnik? Pa tamo u svlačionicama na Lokrumu zajedno isprobavaju trubadurske tajice i glumataju neke besklasne vagabunde koji će svojim lautama, gitaricama opjevat svaku pobunu u narodu… Za koji kurac onda ne dođu opjevat i ovu u Đakovu? Trebalo bi ovo sve što se tu događa dostojno opjevati, a pjesnika nema… Osim možda mene i Miroslava Škore, ali i Škoro se nešto drži po strani kad su ovi traktorski prosvjedi u igri. Nisam ga vidio da je kao John Lennon s gitarom došao među buntovnike na cestu… Navečer pobunjeni seljaci sjede oko vatre u metalnoj bačvi bez ikakve glazbe, bez ikakvih poticajnih pjesama u stilu Lennonove “Revolution”.

Ta nezdrava atmosfera općeg razdora u zraku odrazila se i na svakodnevni, obiteljski život Slavonaca. Uvuklo se nešto gotovo staljinističko u taj inače pitomi, slavonski živalj… Govorim to direktno na primjeru vlastite obitelji. Iako mi ta riječ “obitelj” tako nekako odvratno zvuči, još odvratnije nego familija. Obitelj, to me odmah asocira na čekanje pred vratima jedinog nužnika u kući… U tim obiteljima uvijek se po nekoj mističnoj sili prisere svima u isto vrijeme. Pa nastaje užas, lupanje na vrata, prijetnje, psovke, potmulo stenjanje. Zato nisu loše te demonstracije, revolucije… Bar ih se pola iz tih zečjih obitelji pokupi na ulice, ceste, šume. A u šumi se svako može pogovnit di hoće. Možda su baš zato i nastajale sve te revolucije kroz povijest – da bi se ljudi mogli na miru posrat pod nekim hrastom lužnjakom koji na svojim granama ima mekše lišće od najfinijeg “Paloma” papira.

Kud sam to sad zabrazdio u govna…  O čemu sam uopće počeo pisati? Moram pogledat pet redova gore… Aha, staljinizam u obiteljima. Pa da… Moj stari jučer je potajno na diktafon snimao staru dok mi je za ručkom govorila da će nazvat vukovarskog gradonačelnika Željka Sabu da mi on sredi da za vrijeme Vukovar film festivala radim u festivalskom press centru:

– Željko i ja znamo se sto godina… Em iz stranke, em je dolazio kod mene kad god bi imao nekih problema sa zdravljem. Bez problema će te on stavit da radiš nešto u press centru. Vukovar sad sve više prosperira… A ti si uostalom stvoren za press centar…  Tamo bi napokon mogao naći i neku normalnu curu… Neku finu, pametnu novinarku… Nisi ti za ove tu seljančure…

– Jedino što ne znam baš engleski… Valjda neće bit stranih novinara…

– Engleski! A koliko sam ti puta nudila, molila te, da upišeš neki brzi tečaj! I da u London ideš učit sam ti mislila platit… Šta si čitavo ovo ljeto radio!? Tu se izležavaš i samo se zajebavaš po fejsbaku… Jebo li te fejsbak… Kako na tom fejsbaku nisi bar naučio koju riječ engleskog… – Stara je lagano počinjala demonit.

– Pa ni ti ne znaš engleski… Nije fejsbak, nego fejsbuk… – krenuo sam se pravit nešto nadmoćnim.

– U moje vrijeme se učio ruski! Da sam deset godina u školi učila engleski, znala bih ga pjevat… Ko što pjevam ruski…

– Ko i svaka komunjara – dobacio je mamurni stari i položio diktafon na stol. – A vas komunjare treba uništit dok vi do kraja ne uništite nas. Sabu je načela ona hadezeovka Marija… Pametna cura, snimila je žmukljera lijepo na diktafon dok joj je ovaj nudio zemlju i nebesa ako zaigra po njegovim notama… I putovanja u Brisel joj je nudio… Jebo vas sve taj Brisel… Šta se svi sad njega uhvatili… Nekad ste vi pomodne, crvene skorojevićke svršavale na Graz, Salzburg, Mocart kugle… A sad najednom Brisel. Sabo je toj Mariji ponudio putovanja u Brisel ko da će se tamo…

– Šta ti je to? – sjevnula je stara pogledom prema diktafonu.

– Ništa… Snimio sam te kako ovom govnovalju i neradniku ponovo pokušavaš naštelit kruha bez motike preko tih svojih komunjarskih veza… A nama ste u ratu po onim svojim Feralima, Tomićima prebrojavali svaku konzervu paštete koju smo uzimali iz srpskih kuća… Da nekako preživimo…

– Snimio si… – staroj je počela podrhtavati donja usna. – I kud misliš s tom snimkom, prokletinjo gadna, pijana, proklet dan kad sam ti ruku primila, kad sam pustila da mi ujebeš u mene tog “neradnika” za kojeg se sad ja moram brinut da nešto od njega na jade jadvite, preko svoje krvi, muke, uspijem…

–  U “Večernji” ću poslat kazetu. Pa nek s tim dokrajče Sabu… – stari se mutavo osmjehivao, skroz u nekom svom debilnom filmu, mozak mu je fakat već postao ko sasušeni orah od svog tog alkohola što ga je polokao kroz život.

– Daj, stari, ne seri… Daj tu kazetu – rekao sam mu gotovo zapovjednički.

– Šta je, i ti si se usro, bezmudi? Nemoj da dođem u Zagreb snimat i sve te tvoje intelektualce, pisce dok si ispod stola namješate nagrade, stipendije, članke u kojima jedni drugima pišete da ste genijalniji od Aralice… pizda vam materina…

– A tvoj Tuđman, Šušak, Rojs ništa nisu namještali, gade smrdljivi! – zahroptala je stara i kao tigrica poskočila na starog.

Nalupala ga je po glavi kutljačom vrelom od kokošje juhe, istrgnula mu diktafon iz šake, izvadila kazetu i bacila je u peć u kojoj je još bilo vatre naložene za kuhanje ručka. Stari se previjao po podu, trljajući kao majmun izubijano ćelavo tjeme. Sestra Slavica se pak obrušila na mene. Srala mi je da od kad sam se ja došao, ne može niti jedan dan ručati u miru.

– Kad ćeš se više pokupit u Zagreb…

– A šta se ti ne udaš? – zagrebao sam joj po bolnom mjestu.

Iz daljine su opet zabrujali traktori. Valjda su to nove horde seljaka sa svojim moćnim mašinama izašle na cestu. Požalio sam što sam toliko sjeban da ne znam voziti ni traktor. Mogao bih sad sjesti na njega i otić nekom jebat mater tamo na cestu… Državi prije svega, koja nas je i ustrojila da živimo po tim usranim kućama, stanovima, među loncima, sarmama, kokošjim plućicama na kiselo, grahom, masti, jetricama… Da se moramo školovat u svim tim debilnim školama… Da nas već od šeste godine u mozak počne jebat neka nejebicom izmučena majmunolika profulja matematike s tim svojim usranim brojkama, plusevima, minusima, šestarima, ravnalima… A onda već u šestom osnovne kreće darvinističko batrganje za ocjene kako bi se, kao one loptice u loto bubnju, uspjeli kroz usku cijev prokotrljat na neki od zagrebačkih fakulteta, e da bi nas tek tamo do kraja izubijali onim bolonjskim, divovskim čekićem posuđenim iz spota Pink Floyda, “We don’t need no education” na koji sam se jebeno ložio dok su me bespoštedno u gimnaziji rušili skoro iz svih predmeta, čak i likovnog, a crtao sam bolje od Zlatana Vehabovića…

Čuo sam, Zlatan će ugljenom olovkom portretirati pisce na Frakturinom festivalu kao neke svjetske književnosti početkom rujna u Zagrebu. Jedva čekam izvještavat od tamo, očekujem dobrog materijala.

Pavle Svirac

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...