Nova pobuna na Filozofskom!

slobodni filozofskiMoj studentski stan u Plitvičkoj postao je punionica govana.

U kacu s oznakom američke vojske srale su osobe iz kulturnog i javnog života, ne smijem ih nabrojati ni pod prijetnjom smrću. (Prišapnut ću samo tri, odnosno četiri: Dan Špicer, Ivica Buljan, Vili Matula, Milan F. Živković.) Kurt Cukmajer, Ćurković i Postnikov sve su to nadzirali, pomagali onima koji se nisu sami mogli uspeti na kacu, Slobodanu Novaku na primjer. (Ups, još jedno ime mi se omaklo.)

Svoj prilog došao je dati i pisac i urednik kulture u Globusu, Dalibor Šimpraga. Nakon što je sišao s kante i oplahnuo se mlakom vodom iz lončića, pozvao me da ga ispratim do redakcije u Koranskoj. Htio je da se bolje upoznamo, čitao je moju knjigu, osjetio tu neku poetičku prisnost među nama, bla bla.

Vani me uhvatio pod ruku i povjerljivo mi počeo govoriti kako je totalno otkačio na horoskope. I na duhovnost općenito. Prvo je horoskope u Globusu krenuo pisati iz čiste zajebancije, redakcija nije više htjela plaćat posebnog horoskobdžiju, pa se on tog uhvatio, više kao iz neke stilske vježbe. Uostalom, njegov uzor Borivoj Radaković čitavu je jednu novelu napisao u formi novinskog horoskopa. Ali onda se totalno uvukao u to. Pogotovo kad je u Globusovoj arhivi našao neke tajne spise nekadašnje ugledne Globusove izrađivačice horoskopa, pokojne Lidije Tocilj.

– Ti spisi su me totalno ufurali u duhovnost, u spiku o reinkarnacijama. Lidija je bila žena od pokojnog Dalibora Cvitana, znaš da je on u književnosti baš totalka furao teški egzistencijalizam, nemreš u njegovim romanima, poeziji naći ni d od duhovnosti. Ali pred smrt je i on zabrijao na duhovnost, proučavao je Tibetansku knjigu mrtvih, pisao je o tome na Vjesnikovoj duplerici… To da nas iz sveg ovog blata, otuđenosti može izvući samo povratak duhovnosti…

–  Jebote, s tim istim spikama mi je prije neki dan ispirao mozak neki tip s kojim sam išao nekad u Dopisnu… Sreo sam ga na jebenom Dolcu…- promrsio sam.

– Što imaš protiv toga? – skoro pa se lecnuo Šimpraga. – Pa vidiš do kuda nas je doveo ovaj materijalistički pogled na svijet? Pred zid očaja, depresije… Skoro nitko više u sebi ne osjeća onu neku životnu radost, osjećaj smisla… Svi samo nešto turobno odrađuju… Čak i ovi u redakciji Jutarnjeg… Ali po Lidijinim spisima sad napokon nastupa vrijeme sveopćeg pročišćenja, sva govna isplivavaju na površinu… Sanader je na robiji, čitav HDZ na optuženičkoj klupi, Linićev Šegon pribijen je na stup srama… Ko bi još prije pet, šest godina uopće mogao zamisliti da će nam jedan premijer završiti u zatvoru. To se činilo kao neki macanovski SF…

– Aha – zijevnuo sam.

– Mi sad moramo stvoriti elitu prosvijećenih – nastavio je Šimpraga uživljeno. – Koja će ubrzati taj proces pročišćenja. Mi moramo pomoći govnima da što brže isplivaju. A kad jednom budu plivala na površini poput mrtvih riba ili probodenih osa, onda ćemo ih lako i sanirat, očistiti. Nećemo više morat zabijat ruke u kanalizaciju i naslijepo napipavat po gnojnici…

– Čekaj, ti svi što kenjaju kod mene doma u kacu, jel to ta elita?

– Pa, da… Tebi još ništa nisu rekli? – začuđeno će Šimpraga.

– Nisu… Onak Kurt i Postnikov se drže tajanstveno ko da su ne znam šta… Trpim to samo zato što mi je Ćurković obećao kolumnu u Le Mond Diplomatiku.

– Ti onda valjda još nisi dovoljno prosvijećen kad ti nisu rekli plan… Previše se još, bit će, batrgaš u materijalnom. Vidio sam u bilješci o piscu u tvojoj knjizi da si vaga po horoskopu… Da, da, prevrtljiva vagica, ne može ti se nikad do kraja vjerovat… Samo mislimo na sebe… Za drugog marimo samo kad ga treba isisat, iskoristit… A kad isišemo, onda ga odbacujemo kao išćućani škamp…

– Sad ko da opet slušam tog svog iz Dopisne – raspizdio sam se. –  Reinkarnacije, horoskopi i te pičke materine. Kako uvijek tim debilima što se bave duhovnošću pustim da seru po meni, da mi nešto sole pamet, da trebam očistiti čakre, da sam šugava vaga koja isisava druge ljude, da nisam iskren prema sebi i drugima, da su mi starci sjebani i da su me sjebali. To sam se naslušo od tog duhovnog kretena koji je već uspio napravit djete i rastat se. Ali on se, kaže, rastao jer su žena i on osjetili da se međusobno sputavaju i da ne mogu dalje rasti, razvijati se, guše jedno drugo, oni nisu robovi ko ostali da budu u kavezu braka. Onda mi je počeo srat o tome kako sam vječni student i kako je to bijeg od odgovornosti. Kako me smorio, isisao, upropastio mi ovo lijepo, sunčano popodne. Ti duhovnjaci, horoskobdžije su teške pijavice koje idu okolo i samo sjebavaju ljude. Bolje da sam s nekim normalnim, radnim čovjekom otišao na ćevape, pivo. Katastrofa.

– Šta se odmah žestiš… Ta agresiva i frustra dokazuju koliko si još daleko od ikakve prosvijećenosti.

– Ti, znači, vjeruješ u reinkarnaciju – zajedljivo ću. – A što ako Zemlju u paramparčad razjebe neki meteor kao u Larsfontrierovoj “Melankoliji”? U koji ćemo se kurac onda reinkarnirat kad više neće bit nikakvih tijela ni materije?

Šimpraga se na to slavodobitno osmjehnuo.

– Pa šta ti fakat misliš da smo mi jedini ovakav planet u čitavom svemiru? Pa ima još tisuće naseljenih planeta… Uostalom, mi živimo na tisuće paralelnih stvarnosti… Ti misliš da je ova moja Pelikanova kemijska stvarna? – izvadio je kemijsku iz unutrašnjeg džepa samtanog, đuraško2 sakoa. – Svi smo mi zapravo jedno… I zato uvijek moraš raditi samo za ono što donosi nešto dobro čitavom kolektivu, a ne samo tebi… Zato sam ja i prestao pisati glupavu književnost koju skoro nitko više ne čita i koja nikome ne koristi. Koliko se korisnije i bolje osjećam otkad sastavljam horoskope… Preko toga se osjećam kao neki balzakovski, seoski liječnik koji besplatno pomaže ubogim seljanima…

– Okej, okej. Nego kako je tvoja kolegica Mirjana Dugandžija? Vidim da se dosta zapalila za onog nekog skandinavskog smora koji je nadrkao šest tomova o svom vlastitom životu. Tri stranice mu je posvetila u Globusu… Neka, prejebat ću tog idiota, ja ću nadrkat deset tomova o svom životu, pa će se Mirjana, koja i sama rabi totalni autobiografski diskurs, onda itekako zagledati u mene… – zanio sam se.

– Kaj, sviđa ti se Mirjana? – podbo me Šimpraga.

– Ma, ne… To samo… – zaštekao sam, osjećajući kako mi se žare obrazi.

– Šta se sramiš ko neka pubertetlija… Ti i Mirjana bi si dobro pasali… Ona je bikica. Bikica i Vagica… Oboje patite na materijalno, na fine košuljice, cipelice, na intelektualan seksi luk ala Tomislav Brlek i Maks Friš. I na finu klopicu, konzervice i to…

– Daj, odurne su mi te tvoje umanjenice, zašto ih toliko koristiš?

– Nisam tog uopće svjestan… – stresao se Šimpraga. – Valjda još neprerađena podsvijest radi u meni… Valjda još nisam proradio u sebi ono vrijeme kad sam tek počinjao delat u Globusu i kad mi je Pavić tepao, Šimpragić, Daliborček moj… A, sad je tako krut… Ni ne pozdravi me dok prolazi pokraj mene. Moram se s tim suočit i prihvatit to. Da je jedno vrijeme nepovratno prošlo i da je došlo drugo. U kojem ni Pavić neće opstat ako se iz temelja ne promijeni duboko u sebi, ako se s materijalnog za barem devedeset stupnjeva ne prešalta na duhovnost. Više od svega bih volio da se i on pridruži našoj eliti prosvijećenih, ali, bojim se, teško…

Stigli smo pred Epehaovu zgradu u Koranskoj. Pozdravio sam se sa Šimpragom.

Kad sam se vratio natrag u stan, zatekao sam Postnikova, Ćurkovića i Kurta kako vijećaju za kuhinjskim stolom. Dogovarali su se nešto kako ponovo treba pobuniti studente na Filozofskom, unijeti ovaj put puno teži razdor među njih…

– To vam je onda najbolje da prvo zavadite kroatiste i komparatiste. Oni se ionako mrze ko psi i mačke… Ja sam kroatist, pa znam… – ubacio sam se. – Komparatisti misle da smo mi kroatisti tupavi štreberi koji uopće ne shvaćaju književnost… I da naginjemo nacionalizmu. Glavni među komaparatistima je Sven Popović. A među kroatistima Marul Kuljiš. Njih dvojicu treba nahuškat jednog na drugog… I to ne na ideološkoj osnovi, nego na estetskoj. Sven zagovara totalnu, čistu književnost, dok Marul misli da književnost ne mora biti lišena natruha žurnalizma. Za Marula je čista književnost nešto poput eunuha u haremu… Dok je za Svena čista književnost isto što i lijepa, oprana, dotjerana dama.

– Ne brini ti, već radimo na tome – mrko će Postnikov. – Za unošenje razdora vrbovali smo kroatisticu Aidu Alagić, ona je inače članica obnovljene Mlade Bosne koja je u svojim slavnim počecima iznjedrila jednog Gavrila Principa…

– Kuš! – zapovjednički će Kurt Postnikovu. – Razbrbljao si se kao da si s tajnicama na čik pauzi u Ministarstvu kulture! Moj stari je u Stasiju takve brbljavce odmah davao likvidirat, kao pogazio ga je auto na pješačkom prijelazu… Ili ubola ga otrovna, saudijska pčela…

Malo kasnije nazvao me pak moj vlastiti stari. Bio je sav oduševljen tekstom o Tomiću u novom broju Dnevnog.

– To treba kupovat, Dnevno! To je blago koje košta samo pet kuna! A toliko ima toga za pročitat! – afektirao je stari. – Koliko je Dnevno bolje od onog Hrvatskog tjednika koji je pisan za mlake…

– Ustaše – dovršio sam.

– Mrš u pičku materinu! Sad ćeš me i ti jebat s ustašama. Dobro je novinar Jakov Zlatica, u tom istom tekstu o Tomiću, napisao kako nam sad opet preko nekakvih ustaških emigranata pokajnika ponovo jugonacisti pokušavaju poturit tu krivnju s ustašama… Ali s petokrakom se zato smije mahat! Onom istom s kojom su nam na šljemovima upali u Vukovar…

– Jakov Zlatica… Da to nije Letičin pseudonim? Zlatica, Letica… – pokušao sam se našaliti i skrenuti razgovor s tih teških tema.

– Evo što Zlatica na kraju teksta poručuje Tomiću, a ja to isto poručujem tebi, nesuđenom Titovom omudincu – zahihotao se stari, pa svojim pušačko rakijaškim glasom počeo recitirat maltene u viskoparnom, svečanom stilu Gorana Matovića:

 

Govnene su riječi tvoje,

govnena su tvoja djela,

u nosu ti govna stoje,

govna su te odsvud

splela, u ustijeh djestro

hrani. Vas si govnen,

kneže usrani!

 

Poseban ugođaj stihovima dodavao je izmetni vonj koji se širio iz vojne kace u ostavi u kojoj je moja gazdarica nekad držala teglice s ajvarom i ukiseljenim paprikama.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More