Nostalgija kao popkulturni emocionalni fast food i opća anestezija

When one person’s trash is another’s sentimental treasure

Ne trebate biti neuroznanstvenik da biste zaključili kako nostalgija, unatoč tome što sadrži riječ “bol” unutar svoje tvorenice, služi kao zaštitni mehanizam. Svojevrsni podsjetnik na bolje dane. No u pop-kulturi, a posebno njezinom glazbenom dijelu, taj bezopasni, topli osjećaj već se desetljećima koristi kao alat za dvije stvari –  generiranje zarade i pokriće za manjak kreativnosti. Na početku svoje knjige “Retromania: Pop Culture’s Addiction to Its Own Past” glazbeni kritičar Simon Reynolds postavlja ključno pitanje – je li moguće da je najveća opasnost za našu glazbenu kulturu njezina vlastita prošlost? Premda je “Retromania” objavljena 2011., po zaključku 2000-ih kao desetljeća koje je od retra napravilo kreativni i komercijalni bunar bez dna, odgovor na to retoričko pitanje je i dalje čvrsto i veliko DA.

Postoje materijalna i nematerijalna objašnjenja zašto je pop-kultura toliko ovisna o vlastitoj prošlosti. U materijalnom pogledu, od sedamdesetih naovamo prisutna je pojava sve manjeg naglaska na javna ulaganja u kulturne sadržaje. Nekomercijalna umjetnost ovisi o potporama države jer nije tržišno potentna, no u kreativnom i estetskom smislu ona je ključna za otvaranje pop-formi inovacijama i novim zvukovnim mogućnostima. Bez pojava poput francuskog Groupe de recherches de musique concrète (GRMC) ili BBC Radiophonic Workshop nemoguće je zamisliti razvoj elektroničke glazbe. A sve je to, baš kao i veliki dio osnova za analogne ili digitalne tehnološke inovacije, financirano javnim sredstvima.


No prije nego opravdano počnemo vikati kako je neoliberalizam kriv za sve, u obzir treba uzeti i druge čimbenike. Unatoč spomenutom modernističkom boomu, naglasku na razvoju različitih formi i tehnologija kojima su one realizirane, pop-kultura je i prije imala svoje nostalgično-regresivne momente. Gotovo je općeprihvaćeno pravilo da se ona vrti u ciklusima od dva, dva i pol desetljeća. Zato je toliko ostavštine sedamdesetih bilo nadahnuto pedesetima, od filmova poput ”Američkih grafita” i ”Briljantina” do prvog vala punka koji je puno toga dugovao rock’n’roll energiji Chucka Berryja, Little Richarda, Jerryja Leeja Lewisa ili Linka Wrayja.

Slične su se tendencije nastavile u osamdesetima i devedesetima u kojima su se brojne glazbene supkulture estetski naslanjale na prošla razdoblja –  od psychobillya preko grungea do britpopa. Taj je fenomen zapravo lako objasniti jer je ponajprije riječ o tome da zreli autori gledaju na formativno razdoblje predadolescencije i adolescencije kao nešto na čemu žele izgraditi vlastiti stil.

To ipak ne objašnjava našu trajnu opsesiju estetikom osamdesetih, koja je doslovno pojela mainstream i underground od sredine 2000-ih naovamo. Najjednostavnije i najbanalnije objašnjene koje mi pada na pamet jest da su osamdesete jednostavno šarene. Neonska estetika, boje koje ubadaju oči, nespretne, naivne teksture ranih digitalnih i analogno-digitalnih sintesajzera, unaprijed filtrirana nostalgija spilbergovskog novog Hollywooda, kazete kao savršeno-nesavršeni medij… Sve su to elementi koji imaju neosporni šarm, a opet nekako nemaju auru mitske nedodirljivosti kakvu ima većina pop-kulture šezdesetih i sedamdesetih. Baš zbog te svoje šarene nedorečenosti čini se da osamdesete ostavljaju toliko prostora za preuzimanje, posvajanje i nadograđivanje.

Pop-kultura, a posebice glazba kao njezin najneposredniji dio, ima tu sposobnost utjehe, spoja individualnog i kolektivnog iskustva, svojevrsne tampon zone između nas i stvarnosti. Promjena materijalnih uvjeta omogućila nam je ”emocionalni fast food”. Tehnološki divovi poput Googlea ili Amazona obraćaju se djeci u nama nudeći nepregledne izvore digitalnog i fizičkog sadržaja. Nekad je za album star deset ili dvadeset godina trebalo otići u prodavaonicu ploča koja ga vjerojatno nije imala jer su ga ili rasprodali ili je mjesta u skladištu trebalo napraviti za nova izdanja. Slično je s filmskim i televizijskim sadržajem koji je sad dostupan jednim klikom na brojnim platformama.

No ne bih rekao da je nostalgija u kreativnom smislu nužno loša. Neka od najizazovnijih ostvarenja suvremene glazbe posljednjih dvadesetak godina eksplicitno su se igrala odnosom nostalgije, sjećanja i sazrijevanja. U postrejverskoj melankoliji Buriala, retro synth arhitekturi Oneohtrix Point Never ili ambijentalnim razgrađivanjima uspomena u djelima Williama Basinskog, The Caretaker ili kultne britanske izdavačke kuće Ghost Box, ona je bila tek okidač osobnih i zajedničkih narativa. Priča koje ne bi bile moguće bez referentnih točaka, ali djeluju svježe usprkos njima, a ne zbog njih.

Ostaje stoga pitanje kad će nostalgija prestati biti tako snažna kreativna i komercijalna sila, a odgovor na njega nipošto nije jednoznačan. S jedne strane možemo pretpostaviti da bi značajniji tehnološki skok –  bilo u vidu umjetne inteligencije, nedavno predstavljena MIDI 2.0 protokola koji nudi intuitivniji pristup elektroničkoj produkciji ili nečeg trećeg –  mogao gurnuti glazbu u nekom futurističkom smjeru. S druge strane, to sasvim sigurno neće posve dokinuti retro tendencije.

Ljudi jednostavno vole ono što im je poznato. Ponavljanje rađa utjehu, stvara sigurnost i rutinu te nam na kraju krajeva pomaže održati iluziju kontrole nad stvarnošću. Ne vidim tako brzo stvaranje uvjeta koji bi nam u značajnoj mjeri ukinuli tu potrebu. Dapače, uzmemo li u obzir trend, sljedeća dva desetljeća pop-glazbe mogla bi postati razdoblje kontinuirane nostalgične kome namijenjene općoj anesteziji.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More