”Normalni ljudi” suočavaju nas sa strahom i nasiljem u vezama

Would every stage of her life continue to reveal itself as the same thing, again and again, the same remorseless contest for dominance?

Normalni ljudi (Normal People, 2020), BBC 3 i Hulu, 12 epizoda

Režija: Lenny Abrahamson, Hettie Macdonald

Scenarij: Sally Rooney, Alice Birch, Mark O’Rowe

Glume:  Daisy Edgar-Jones, Paul Mescal, Desmond Eastwood, Aislín McGuckin, Sarah Greene

Moram priznati da prije Normalnih ljudi nisam čula za Sally Rooney, mladu irsku spisateljicu čiji su romani postali prava senzacija s pola milijuna prodanih primjeraka samo na otoku ne računajući e-izdanja. Normalni ljudi (2018) u Velikoj Britaniji osvajaju Costa Book Award, alternativu Man Bookeru, a ulaze i u uži izbor za Women’s Prize for Fiction. Statusni su simbol na Instagram profilima Lene Dunham, Sarah Jessice Parker, Taylor Swift i Emily Ratajkowski. Kada je Rooney trebala promovirati knjigu u Brooklynu, zanimanje je bilo toliko veliko da je iz knjižare promocija premještena u obližnju crkvu.

Tepaju joj da je “mladi irski klasik” i “prvi veliki romantik milenijalaca”. No taj balon ni ne znači puno. Rooney piše o problemima mlade generacije, klasnim razlikama, komunikaciji i intimnosti te pitanju identiteta, slobode u suvremenom društvu,  a sve pod utjecajem viktorijanskih spisateljica te suvremene američke i britanske proze. Razgovore s prijateljima nedavno je izdala Fraktura u prijevodu Patricije Horvat.

Film i televizija u zadnjih su nekoliko godina (ponovno) pokazali interes za adolescentske probleme i coming-of -age priče u ostvarenjima poput Boyhood, Lady Bird, Call Me by Your Name, pa sve do aktualne Sex Education. Tako Normalni ljudi u dvanaest epizoda, koje je djelomično prilagodila sama Rooney, prate ljubavnu priču između dvoje mladih iz malog irskog gradića koji održavaju te istražuju vezu od srednje škole do završnih godina na koledžu.

Marianne (Daisy Edgar-Jones) i Connel (Paul Mescal) na početku se nalaze na suprotnim stranama: ona je iz bogate obitelji, introvertna, nema prijatelja, ali i žrtva je obiteljskog nasilja. Connel je popularan, zgodan, pomalo stidljiv te konstantno traži odobravanje svojih vršnjaka, dok Marianne nije posebno briga što drugi misle o njoj. Povezani su činjenicom da njegova majka Lorraine (Sarah Greene) radi kao domaćica za Marianninu majku i njihove probne interakcije izvan škole dovode ih do toga da postanu ljubavnici.

Njihov je odnos tajan jer Connel ne želi da ga prijatelji ismijavaju, problem s kojim se suočila većina srednjoškolaca. Međutim, tijekom školovanja ta on/off veza postaje presudna za njihovo sazrijevanje te će im stvoriti prostor za vlastite verzije ispravnog i pogrešnog. Klasne su tenzije u njihovu gradu izravno povezane sa slikom koju imaju Connelovi prijatelji te kasnije kolege sa sveučilišta. Jasno je da između njega i Marianne postoje duboko skrivena pitanja o disfunkcionalnosti. Marianne uvijek osjeća da je potpuno pod njegovom kontrolom te bi učinila bilo što za njega. Connell je obuzet krivnjom zbog moći za koju zna da ima nad Marianne, kao i zbog saznanja da je u srednjoj školi zloupotrijebio tu moć čuvajući tajnu o vezi.

There’s always been something inside her that men have wanted to dominate, and their desire for domination can look so much like attraction, even love. In school the boys had tried to break her with cruelty and disregard, and in college men had tried to do it with sex and popularity, all with the same aim of subjugating some force in her personality. It depressed her to think people were so predictable. Whether she was respected or despised, it didn’t make much difference in the end. Would every stage of her life continue to reveal itself as the same thing, again and again, the same remorseless contest for dominance?

Sally Rooney, ”Normal People”

Studij na Trinityju mijenja njihove statuse i osobnosti: Marianne postaje popularna i ”lijepa” (iako izgleda identično), dok se Connell bori za prihvaćanje i prijateljstva s bogatim studentima čiji su socijalni život večere, vikendi u Italiji i Španjolskoj te besmisleni razgovori o kulturi i suvremenom kapitalističkom društvu. Svjestan je kako je interes o književnosti u tim krugovima primjer za određivanje klasne pripadnosti i osjećaja superiornosti u odnosu na neobrazovane i siromašne. Otuda proizlazi sva njegova nesigurnost.

Svaka se  epizoda uglavnom temelji na dijalozima između njih dvoje, najčešće raspravama o humanosti, ambicijama i budućnosti, ali i o intimnosti i seksu. Normalni ljudi potpuno realno prikazuju senzualnost i nespretnost tijekom seksa u adolescenciji.  S druge strane, tu su traume i ožiljci koje Marianne nosi s različitim partnerima, nisko samopoštovanja te depresija. Najveća je kvaliteta serije suočavanje sa strahom i nasiljem u obiteljskim i partnerskim odnosima, s granicama vlastitog tijela i jasno izgovaranje NE.

Redatelji Lenny Abrahamson i Hettie Macdonald tijekom snimanja su surađivali s Itom O’Brien, koordinatoricom za intimnost, koja je stvorila sigurno okruženje za glumce. Ključna je bila kamermanka Suzie Lavelle pa su strastvene scene seksa samo još jedna vrsta dijaloga, iako na trenutke djeluju sporo i ponavljajuće, ali ne i neugodno te saѕvim prirodno.

Njihova se veza do kraja ne oporavlja od čuvanih srednjoškolskih tajni, iako ima otvoreni kraj i neizvjesnu budućnost nakon završetka studija.  Oboje završavaju jedno putovanje – od nesigurnosti i depresije do pronalaženja svojevrsnog mira i ispunjavanja ambicija. Sposobnosti da se živi u svijetu onakvom kakav zapravo jest.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More