Prestanak okretanja stranica ne označuje kraj NME-ja

Parafrazirajući veliki hit The Bugglesa, mogli bismo zaključiti kako je internet ubio tiskovnu zvijezdu. Nekoć beskrajno utjecajni britanski glazbeni tjednik NME prestao je izlaziti u tiskanom obliku nakon šezdeset šest godina postavši tako najnovije ime među nekadašnjim novinskim divovima poput The Independenta  ili Spina, koji su izvjesili bijelu zastavu pred digitalnom revolucijom.

NME, 1976.

Neprekidni pad prodaje tiskovnih medija nije novost niti su njegovi razlozi veliki misterij. Način na koji ljudi konzumiraju sadržaj stalno se mijenja i postaje sve manje ovisan o materijalnoj formi, bila riječ o papiru, CD-u ili čak tvrdom disku osobnog računala. Pridodamo li tome i sve manju kupovnu moć krajnjeg konzumenta za čiji se novčanik natječe sve više različitih proizvoda i potreba, takav razvoj događaja nimalo ne čudi. Informacije i sadržaj usto se sve više sele u oblak ili na server, a fizički formati prestaju služiti osnovnoj svrsi, informiranju, zabavi ili nečem trećem. Postaju prije svega memorabilija, predmet koji predstavlja potencijalnu vrijednost i uspomenu u jednom.

Ipak, izvan ekonomskog i tehnologijskog konteksta, smrt NME-ja kao fizičkog medija ima svoje značenje, specifičnosti i razloge te označava definitivni kraj jedne ere britanske pop-kulture. Tjednik koji je redovito izlazio od 1952. i postupno iz novinskog prešao u magazinski format, zlatno doba doživio je s usponom punk-rocka sredinom sedamdesetih, usput etablirajući kultne figure poput Nicka Kenta, Julie Burchill ili Paula Morleyja. Tijekom godina NME je u povijest ispratio konkurenciju poput Melody Makera, Selecta i Soundsa, no nije uspio preživjeti zamku koju si je sam postavio upravo u tim slavnim danima. NME je, naime, pomogao u stvaranju rock mitologije – u prvome redu punk-rocka, madchestera, britpopa i revival garage-rocka početkom nultih. Tijekom desetljeća bio je stroj za stvaranje hypea, ali s padom stvarnih ili lažnih božanstava, pao je i sam NME.

O važnosti i utjecaju britanskoga glazbenog tiska sredine sedamdesetih lijepo govori Simon Reynolds u sjajnom eseju ”Worth Their Wait”. Glazbeni časopisi su u tom razdoblju imali presudan utjecaj na formiranje glazbenog ukusa mladeži na koju su pikirali kontrakulturnim naslanjanjima i pisanjem pod utjecajem gonzo novinarstva Huntera S. Thompsona i pisaca iz generacije bitnika. Drugim riječima, pisanje o glazbi uključivalo je ne samo refleksiju na društvene okolnosti, nego i neprekidnu potrebu za stvaranjem i uništavanjem glazbenih mitova.

NME, 2007.

Sredinom sedamdesetih kad su prvo prigrlili glam rock pa nešto kasnije i punk, u NME-ju su jednako tako jednostrano negirali i omalovažavali nekad omiljene forme poput hard rocka, prog rocka ili kasnije heavy metala. Pristranost im je omogućila oblikovanje ukusa publike. To je u zemlji u kojoj je tjedno kupovanje glazbenih novina i singlova bilo nepisano pravilo konzumacije glazbe automatski značilo ogromni komercijalni potencijal. Zahvaljujući takvim taktikama NME je 1973. imao nakladu od skoro tristo tisuća primjeraka, a to je ponovno dosegnuo tek 2015. kad su magazin počeli besplatno distribuirati potaknuti drastičnim padom prodaje počekom desetljeća.

Oslanjanje na mitologiziranje aktualnog trenutka NME-ju je palilo u sedamdesetima, osamdesetima, devedesetima pa i početkom nultih jer su novinari i uredništvo, bez obzira na sve rigidniji glazbeni ukus, imali osjećaj za zeitgeist. Opetovano stvaranje namjerno predimenzioniranih glazbenih ”događaja”, kakav je bio čuveni britpop rat između Oasisa i Blura u devedesetima, dovelo je do toga da se kaotični uspon k vrhu, pa potom i pad bendova poput The Libertines pratio poput kakvog reality programa. Ono što je nekad izgledalo kao autentična, premda često grozničava potraga za nekim novim glasnogovornikom generacije, pretvorilo se u neprekidno preslikavanje ”spasitelja rock ‘n’ rolla”do te mjere da novije NME-jeve pulene poput Peacea ili Slaves nitko nije ni shvatio previše ozbiljno.

NME Awards, 2017.

Prestanak tiskanja ne znači kraj NME-ja. Ako je vjerovati izjavi voditelja digitalnog izdanja Keitha Walkera, njihova se internetska publika općenito udvostručila tijekom posljednje dvije godine. Bez obzira na to, morat će mijenjati uređivačku politiku jer je gašenje tiskovnog izdanja definitivno signal kako je vrijeme mitova te bendova većih i važnijih od života prošlo. Mnogi će reći da je NME svoj utjecaj jednostavno previše povezivao s fenomenom gitarske glazbe, odnosno da od osamdesetih naovamo nije posvećivao dovoljno pozornosti formama poput hip-hopa i R&B glazbe. Možda ga je doista koštala glave nesposobnost da se prilagodi ukusima novih generacija, da umjesto ”novih Oasisa” ili ”novih Stone Rosesa” pronađe britanski ekvivalent Futureu ili Kendricku Lamaru, ili čak pronađe neki sasvim novi žanr.

Razlozi su brojni, no glavni leži u tome da je NME propustio pravodobno uočiti kako živimo u vremenu fragmentacije. Izvođači koji nekome znače život i dalje postoje, i postojat će zauvijek jer glazba ima moć uvlačenja pod kožu i govorenja stvari koje možda nisi ni znao da želiš čuti. No u eri sveopće dostupnosti čitave povijesti popularne glazbe, kao i sulude transparentnosti osobnih života glazbenika koja ih spušta s trona i prikazuje kao obične ljude, a to i jesu – izgledi za to da će se glasnogovornici generacije utjeloviti u jednom ili nekolicini izvođača manji su nego ikad. U toj točki prestaje uloga medija poput NME-ja kao stvaratelja ukusa, ali se nastavlja ona vodiča, onoga koji pomaže da se osobni ukus izgradi na realnijim temeljima i izdvoji glazbeno žito od kukolja. Možda je vrijeme da se rock kritika okani mitova i uhvati živih ljudi, njihovih želja, osjećaja i raspoloženja koji ne mogu baš uvijek biti obuhvaćeni i opisani kanonom nečije tuđe mladosti.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...