Nitko nam nije rekao da je nastupila Orwellova distopija pa mislimo da smo još slobodni

Sebastijan DracicProteklih godina Sebastijan Dračić je na skupnim izložbama domaćeg slikarstva – kakva je, recimo, aktualno Bijenale slikarstva u HDLU-u – izronio kao autor nekih od najupečatljivijih radova, onih koji s tobom ostanu dugo nakon što ih vidiš.

Slikao je napuštene industrijske hale, obavijene maglom i nekom nejasnom jezom; mračne šume pune prijetnji, melankolične, dehumanizirane prostore negdje u apstraktnom svemiru. Takvi su i crteži predstavljeni ovog tjedna na izložbi Neviđeno u zagrebačkoj galeriji Greta.

Na njegovim je slikama jednako bitno ono čega ima i ono čega nema. Izostanak – ljudi, kretanja, vitalnosti svakodnevice u koju je moderni čovjek uljuljan – kao da postaje punokrvna, nosiva tema ovih radova.

Karverovsko pitanje: o čemu govorimo kad govorimo o praznini? Što zapravo govori izostanak ljudi?

Svaki ciklus slika zahtijeva određeni pristup, a izostanak ljudi na mojim slikama je došao spontano.  Zadnji ciklus slika „Sivo“ tematski je vezan za seciranje čovjeka ovog vremena, čovjeka koji je posljedica povijesti civilizacija, ali i bioloških karakteristika svoje vrste. To je odnos između onoga što jesmo, onoga što mislimo da jesmo, i onoga što želimo biti. Nekada je izostavljanje ključnih elemenata jača poruka nego njihovo naglašavanje. Da li mrav iz svoje perspektive može sagledati sveukupnost prirode? Ili je on predodređen na život mrava? Čini mi se da je odmak od ljudske perspektive vremena i prostora nužan za šire sagledavanje civilizacije u kojoj živimo. Takav logičan slijed misli naveo me da u ciklusu u kojem je čovjek glavna tema, njegovu prisutnost svedem na minimum.

Mnogi su suvremeni umjetnici zaokupljeni prostorom; jedan od Vaših srodnika je i Igor Taritaš koji slika napuštene, dehumanizirane prostore, i to kao suptilnu kritiku kapitalizma. Što je Vama važno u promišljanju prostora?

Slikarstvo se oduvijek bavilo problemom prikazivanja trodimenzionalnog svijeta na dvodimenzionalnoj plohi. Zanima me ljudska kultura, no nisam društveno angažirani umjetnik. Želim napraviti dublji uvid u civilizaciju, sa svim kompleksnostima i proturječjima. Prostor na mojim slikama nikada ne postoji u stvarnosti, to je prostor koji egzistira između sna i jave. On nastaje od fragmenata svijeta u kojem živim. Misao, vrijeme i prostor su mi jednako važni i nerazdvojivi.

Ključna riječ koja određuje Vaš rad je – atmosfera. Ima u njoj i neke prigušene jeze. Koja su Vam polazišta za gradnju takve atmosfere? (Jednom ste spomenuli Herzoga…)

Atmosfera ne slici je važna, no ne i ključna. Bitno mi je kakav osjećaj slika budi kod promatrača, pa ovisno o temi slike on može biti ugodan ili neugodan. Važno mi je da slika komunicira s publikom, da je ljudi osjećaju, da ih razveseli, razljuti, rastuži… A polazišna točka je ideja slike, što i na koji način želim prikazati. Tada kreće slikanje, proces koji vrlo često izmijeni početnu ideju, obogati je slučajnostima, usmjeri i prilagodi slikarskom jeziku. Slika koju imam početno u glavi i ona koju naslikam često se dosta razlikuju.

Minotaur, Sebastijan Dracic

Odsutnost, izostanak, otuđenje – to su neka pitanja koja prožimaju i ranije faze vašeg rada. Jedan se ciklus tako zove “Svatko za sebe”, a ovaj najnoviji, predstavljen izložbom u Greti, zove se “Neviđeno”, što je također svojevrsna negacija.

Čini mi se da su ljudi otuđeni sve više, uz svu tehnologiju koja je danas dostupna sve je manje komunikacije, a sve više monologa. Sve je više zakona koji reguliraju međuljudske odnose, sve je više države koja se petlja u ljudsku intimu i sve je više tehnologije koja prati, uhodi i nadzire. Mislim da je svijet već duže vrijeme u fazi neke orwellovske ili huxleyjevske distopije.  Ljudima to nitko nije službeno objavio, pa misle da nije tako. Svijest o tako postavljenim društvenim odnosima omogućava mi da filtriram bitno od nebitnog. Tada mi je lako bilo odbaciti sve te zablude i jednostavno odbiti igrati po pravilima, okružiti se voljenim ljudima i stvoriti svoj prostor u koji ne može ući baš svatko.

Naziv moje zadnje izložbe „Neviđeno“ puno je opušteniji. Riječ je o radovima na papiru, crtežima, koji su nastajali zadnjih godina, a nikada nisu bili izlagani. Zamisao je bila prezentirati ih nasumce, poput crtaćeg bloka gdje ne postoji neka zajednička crta, već nasumce razbacane ideje i varijacije.

Kako je to biti umjetnik u maloj zemlji s anemičnim interesom za umjetnost, godine 2015.? Koji su problemi s kojima se hvatate u koštac?

Radim i izlažem u Hrvatskoj i izvan nje, pa ne gledam svoju poziciju isključivo u hrvatskom kontekstu. Činjenica da smo mala i relativno siromašna država ne opterećuje me previše. S druge strane život ovdje daje mnoge prednosti na osobnoj razini zbog kojih ne pomišljam na život negdje drugdje. Problemi s kojima se umjetnik susreće su isti oni s kojima se susreću i drugi ljudi, mislim da ih ne treba posebno naglašavati kada su dio naše svakodnevice. Koliko god takve stvari znaju živcirati, ima nešto komično u funkcioniranju našeg društva. Netko je jednom duhovito izjavio da ima osjećaj kao da smo svi mi u nekom Big Brotheru, a drugi gledaju i ne vjeruju što vide.

Kako se određujete prema ideji novog hrvatskog realizma?

Hrvatsko slikarstvo danas je živo, s dosta pravaca, stilova, autorskih svjetova. Termin novi hrvatski realizam dolazi izvan samog slikarskog kruga, te je pitanje koliko on uopće ima smisla. Da li se slikari danas poistovjećuju s pojmom novi hrvatski realizam, to bi mogla biti tema rasprave. Ne osjećam se dijelom tako postavljene cjeline, a mislim da realizam kao povijesni pokret, ali i stilska oznaka, nema veze s onime što ova generacija umjetnika radi.

Još traje Bijenale slikarstva u HDLU-u. Tema te skupne izložbe je odnos novih tendencija i tradicionalnih pristupa u slikarstvu. Što je Vama bilo zanimljivo vidjeti u Džamiji?

Bijenale slikarstva mi je svaki put izuzetno zanimljivo, može se vidjeti najnovija slikarska produkcija na jednom mjestu, pa će svatko tko voli slikarstvo pronaći nešto za sebe. Meni je zanimljiva raznolikost autorskih jezika koja se može na izložbi vidjeti, kao i širina slikarske scene u Hrvatskoj. U čisto stručnom momentu, zanimljivo mi je vidjeti kako se moji kolege bave raznim slikarskim problemima, to je za svakog slikara ipak najzanimljiviji dio.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...