Raspudić najavio žestok obračun s Dežulovićem

Nino Raspudić
Bio sam na promociji knjige ukoričenih kolumni Nine Raspudića, “Kratki espresso”. Održala se u holu Muzeja Mimara. Tamo se inače održavaju promocije zbirki pjesama desno orijentiranih pjesnika.

Svi konzervativniji pisci i kolumnisti teže toj nekakvoj monumentalnosti prostora. U holu Mimare teško je čitati kolumne koje pretendiraju na duhovitost, pojede ih ta monumentalnost.

Raspudić je odmah na početku krenuo čitat kolumnu u kojoj opisuje kako su ga priveli na obavijesni razgovor pod sumnjom da je organizirao izlijevanje govana na Antu Tomića. U početku se Raspudić još trudio izražajno, živo čitati, ali na polovici teksta je samog sebe smorio i nastavio čitat skoro pa preko one stvari kao kad su nas nekad u školi tjerali da pročitamo čitav sastavak. Shvatio sam da na promocijama nikad ne treba pročitat čitav tekst, makar on bio i zanmiljiv, duhovit jer to jebeno smori i publiku i autora. Još pogotovo u takvom nekom monumentalnom prostoru kao Mimara.

Kasnije je pročitana još jedna do sada nigdje objavljena Raspudićeva kolumna o smrti Zvonka Bušića. U toj kolumni Raspudić Bušića opisuje totalno suprotno nego što ga je opisao u svojoj kolumni Jurica Pavičić. Opisuje ga kao heroja, idealista starog kova kakvog današnje mlakonje, poltroni, guzičari ne mogu shvatiti, pa mu se rugaju. Uspio me čak uvući u tu spiku o Zvonku Bušiću, ali mi je pažnju remetila HTV-ova novinarka Danijela Stanojević koja je na skoro svaku rečenicu o Bušiću preokretala očima, ne dopuštajući mi se da se do kraja uživim u rodoljublje i da trijezne glave razmislim o životu i djelu Zvonka Bušića.

Istina, Raspudićeva promocija me ufurala u neku konzervativnu spiku. Svi govornici su stalno ponavljali da Raspudić njeguje konzervativne vrijednosti. Nekako sam se i sam želio nabrijat na to, da i ja budem takav. Ne mogu točno objasniti zašto, valjda sam, kao i mnogi rastreseni reporteri, željan nekog čvrstog uporišta, jasnog političkog stava za koji mogu udarit šakom po stolu, bez straha da ćeme šaka zaboliti od prejakog udarca. Pa, i svi kolumnisti Jutarnjeg imaju dosta čvrsta politička uvjerenja. Dobro je Raspudić rekao na promociji, da nema kolumnista Jutarnjeg, on ne bi imao o čemu pisati, ne bi se imao kome suprotstavljati. Sa ovom knjigom na koju su raspalili njegovu vlastitu fotku preko čitave naslovnice, on se i približio načinu djelovanja kolumnista Jutarnjeg, oni su maltene brendirali stavljanje svojih zastrašujućih fotki na naslovnice ukoričenih kolumni. Jedan od govornika istaknuo je da s Ninom Raspudićem, napokon i Večernji list dobio svoju istinsku medijsku zvijezdu.

Na samom kraju promocije Raspudić je najavio da će se u petak, u svojoj idućoj kolumni obračunati s Borisom Dežulovićem koji mu se pak u svojoj zadnjoj kolumni narugao zbog one izjave zašto na Svjetskom prvenstvu nije navijao za reprezentaciju Bosne.

Jako sam se začudio kad sam u konzervativno obojenoj publici, ugledao starog poletovca Peru Kvesića koji je nakon promocije čak i kupio Raspudićevu knjigu. Možda se i Pero nakon pomalo anarhičnog, novinarsko-spisateljskog života zaželio nekog čvršćeg uporišta i odlučio zajedno s Raspudićem popiti jaki, kratki espresso koji ti rastrijezni mozak, ali i ostavlja ti neki pomalo vonjav talog u grlu i na jeziku koji jednostavno moraš isprati jednim dobrim, kratkim konjakom, što smo kasnije Pero, Danijela Stanojević i ja učinili u kavani Kluba novinara preko puta Mimare. Zbog Danijeline novinarske iskaznice imali smo popust na te konjake.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...