Raspudić najavio žestok obračun s Dežulovićem

Nino Raspudić
Bio sam na promociji knjige ukoričenih kolumni Nine Raspudića, “Kratki espresso”. Održala se u holu Muzeja Mimara. Tamo se inače održavaju promocije zbirki pjesama desno orijentiranih pjesnika.

Svi konzervativniji pisci i kolumnisti teže toj nekakvoj monumentalnosti prostora. U holu Mimare teško je čitati kolumne koje pretendiraju na duhovitost, pojede ih ta monumentalnost.

Raspudić je odmah na početku krenuo čitat kolumnu u kojoj opisuje kako su ga priveli na obavijesni razgovor pod sumnjom da je organizirao izlijevanje govana na Antu Tomića. U početku se Raspudić još trudio izražajno, živo čitati, ali na polovici teksta je samog sebe smorio i nastavio čitat skoro pa preko one stvari kao kad su nas nekad u školi tjerali da pročitamo čitav sastavak. Shvatio sam da na promocijama nikad ne treba pročitat čitav tekst, makar on bio i zanmiljiv, duhovit jer to jebeno smori i publiku i autora. Još pogotovo u takvom nekom monumentalnom prostoru kao Mimara.

Kasnije je pročitana još jedna do sada nigdje objavljena Raspudićeva kolumna o smrti Zvonka Bušića. U toj kolumni Raspudić Bušića opisuje totalno suprotno nego što ga je opisao u svojoj kolumni Jurica Pavičić. Opisuje ga kao heroja, idealista starog kova kakvog današnje mlakonje, poltroni, guzičari ne mogu shvatiti, pa mu se rugaju. Uspio me čak uvući u tu spiku o Zvonku Bušiću, ali mi je pažnju remetila HTV-ova novinarka Danijela Stanojević koja je na skoro svaku rečenicu o Bušiću preokretala očima, ne dopuštajući mi se da se do kraja uživim u rodoljublje i da trijezne glave razmislim o životu i djelu Zvonka Bušića.

Istina, Raspudićeva promocija me ufurala u neku konzervativnu spiku. Svi govornici su stalno ponavljali da Raspudić njeguje konzervativne vrijednosti. Nekako sam se i sam želio nabrijat na to, da i ja budem takav. Ne mogu točno objasniti zašto, valjda sam, kao i mnogi rastreseni reporteri, željan nekog čvrstog uporišta, jasnog političkog stava za koji mogu udarit šakom po stolu, bez straha da ćeme šaka zaboliti od prejakog udarca. Pa, i svi kolumnisti Jutarnjeg imaju dosta čvrsta politička uvjerenja. Dobro je Raspudić rekao na promociji, da nema kolumnista Jutarnjeg, on ne bi imao o čemu pisati, ne bi se imao kome suprotstavljati. Sa ovom knjigom na koju su raspalili njegovu vlastitu fotku preko čitave naslovnice, on se i približio načinu djelovanja kolumnista Jutarnjeg, oni su maltene brendirali stavljanje svojih zastrašujućih fotki na naslovnice ukoričenih kolumni. Jedan od govornika istaknuo je da s Ninom Raspudićem, napokon i Večernji list dobio svoju istinsku medijsku zvijezdu.

Na samom kraju promocije Raspudić je najavio da će se u petak, u svojoj idućoj kolumni obračunati s Borisom Dežulovićem koji mu se pak u svojoj zadnjoj kolumni narugao zbog one izjave zašto na Svjetskom prvenstvu nije navijao za reprezentaciju Bosne.

Jako sam se začudio kad sam u konzervativno obojenoj publici, ugledao starog poletovca Peru Kvesića koji je nakon promocije čak i kupio Raspudićevu knjigu. Možda se i Pero nakon pomalo anarhičnog, novinarsko-spisateljskog života zaželio nekog čvršćeg uporišta i odlučio zajedno s Raspudićem popiti jaki, kratki espresso koji ti rastrijezni mozak, ali i ostavlja ti neki pomalo vonjav talog u grlu i na jeziku koji jednostavno moraš isprati jednim dobrim, kratkim konjakom, što smo kasnije Pero, Danijela Stanojević i ja učinili u kavani Kluba novinara preko puta Mimare. Zbog Danijeline novinarske iskaznice imali smo popust na te konjake.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More