Kako nas je društvo bez negativnih emocija zakinulo

Dramatičarka Nina Mitrović za Arteist piše o praznini života bez emocija

Sjećam se, mala sam bila, te smo godine ljetovali u Ruskamenu, dobili aranžman na nagradnoj igri. Moj ih otac oduvijek igra, redovno sve i svašta osvaja, i tako smo se mi tog ljeta siromašni našli u hotelu s pet zvjezdica. I bili najglasniji na plaži. Ona familija koja se jedan tren prska, gnjuri, a drugi smo već u ratu, psovke, suze na sve strane. Družili smo se tada moj brat i ja s malim Nenadom. I stalno je mama govorila, vidi Nenada, kako je fin, a vi barabe. Je, Nenad je bio fin. Nikad glas njegov otac nije povisio. Dok jednom nismo shvatili zašto. Kad bi mali Nenad i krenuo u neki pokušaj polupobune, njegov bi ga ćale bez ijedne riječi, zagledan u more plavo, zagrlio rukom preko ramena i onda mu prstima te ruke uvrtao uho. Navijao ga je, navijao. Nismo ni znali da se uho može toliko puta okrenuti. Zagrljeni Nenad ni riječ ne bi rekao. Pristojan dečko. Savršena familija. Tko god da ih sa strane gleda, pomislio bi kako je sve u najboljem redu. A to održavanje reda na površini danas je društveni imperativ. Ono što je ispod površine, nikoga ne zanima. Ne želimo znati. Želimo vjerovati da to ispod ni ne postoji. Živimo u ambalaži. Tako smo odabrali.

Mi smo pristojni. Molim. Hvala. Kako Vam mogu pomoći. Sori. Oprosti. Kao da imamo ladicu s društveno poželjnim reakcijama i iz nje izvlačimo naslove koji najbolje odgovaraju trenutačnoj situaciji. Velike riječi sveli smo na isprazne fraze. Oduzeli im značenje. I kritičko mišljenje smo mi korak po korak dokinuli. I to smo još nazvali napretkom.

Obučeni da budemo tolerantni, da uvažavamo drukčije, ganjamo ideal u kojemu se svi jedni s drugima slažemo, a ako nam se nešto ne sviđa, bolje nam je da šutimo. U prijevodu, istrenirani smo svi da mislimo isto o različitome. Već je to samo po sebi kontradiktorno, ali to kao da ne primjećujemo. Odlučili smo da je tolerancija cilj, a ne posljedica. Samom činjenicom da je nametnuta, ona gubi svoj smisao. Postaje zatvor, a ne prostor slobode. Ako nam slučajno i dođe politički nekorektna misao, ako za debelu osobu pomislimo upravo to, da je debela, nešto nas štrecne i tu misao progutamo. Tako sami sebe kontroliramo. A ako to radimo s mislima, kakav nam je tek kaos kad su u pitanju emocije? Koliko je moguće osjećati u potpunosti ako smo suzdržani, oprezni da nešto krivo ne pomislimo, kažemo, napravimo?

A možda poput američkih studenata ni ne želimo osjećati. Štoviše, oni traže da ih se unaprijed upozori na uznemirujući sadržaj koji se krije unutar korica svjetske književnosti. Sve ono zbog čega su ta djela i danas bitna, a to sigurno nisu opisi ptičice koja je sletjela na granu i petsto strana veselo cvrkutala, sve to treba eliminirati. Madame Bovary srlja u propast, ona ljubi i pati. Raskoljnikov ubija, goni ga savjest. Američki studenti to ne žele znati. Kada se na koledžu Wellesley pojavio Sleepwalker, skulptura čovjeka koji na sebi ima samo jedan par bijelih gaća, pisali su peticije da se ista makne. Uznemirila ih je golotinja. Ista ona golotinja koju barem jednom u danu i sami sretnu u ogledalu. Ali ostavljen da stoji sam u snijegu kampusa, ovaj pogubljeni lik neke je osjetljive duše asocirao, između ostaloga, i na silovanje. Odlučili su da Mjesečaru nije mjesto među njima. Razlog je vrlo jednostavan. Nije im izazivao ugodu.

Skulptura ”Sleepwalker” Tonyja Matellija

I tako je nelagoda i službeno postala problem. Ali nije jedina. Prati je pregršt emocija koje sve imaju jedan zajednički nazivnik, a to je da su negativne. Donedavno dio sviju nas, ove su emocije danas tabu. O njima se ne govori. One su nepredvidljive, opasne i eksplozivne. Ako pustimo bijes, ljutnju, mržnju, ne znamo što možemo očekivati. A to nepoznato je ono što u nama izaziva strah. Ne bojimo se mi pritom isključivo tuđe reakcije. Povrede i odbacivanja. Bojimo se onoga što bi iz nas samih moglo izaći.

Povišena se stanja stoga ne preporučuju. Treba smanjiti tenzije. Izbjeći sukob pod svaku cijenu. A ako to radimo dovoljno dugo, naši alati za diskusiju zahrđaju. Ne znamo više kako se koriste, a ne možemo naći upute jer komunikacija nije veš-mašina da odabereš program i odšetaš dok ona svoje obavi, već je umijeće koje razvijamo kroz odnose. Kad tu zakržljamo, možemo reći da smo socijalno hendikepirani. Zbunjuje nas vika. Ljutito lice, koje nas gleda i traži odgovore, u nama izaziva paniku. Jedno sori znamo da neće biti dovoljno da stvari legnu na svoje kad naletimo na bijes. Slijedom toga, i najmanje neslaganje doživljavamo kao potencijalni rat pa se damo u bijeg. A ”nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema”, kaže Charlie Chaplin, ”jer i zvijezde se ponekad sudare pa iz sudara nastane neki novi svijet”.

Taj novi svijet nama je postao nedostupan u trenu kad smo prekrižili negativne emocije. Tako mi sebe štitimo, ali i lišavamo života. Njegova ljepota nije u izmicanju boli, nemiru, tjeskobi. To su emocije koje nam jednako kao i radost govore nešto o nama samima. Ali danas je radost jedino što nas zanima. Samo, pitanje je koliko je stvarna ta naša radost ako si nismo dali da prođemo kroz bol? Za razliku od Hermana Hessea, mi još nismo naučili ”da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost našem postojanju”. A dok to ne naučimo, mi potiskujemo.

Britanci su u tome pravi majstori. Nacija odrasla na podtekstu. Zato i ne čudi što su nakon smrti princeze Diane danima hodali ulicama uplakani. Nisu to bile isključivo suze za ženom koja im se, za razliku od ostatka kraljevske obitelji, učinila simpatičnom, poštenom i bliskom. Ne. Ona im je bila alibi da svoju osobnu bol, koju su godinama nakupljali, napokon puste van. Dobili su slobodu da iskažu emocije. Bez te slobode postaješ talac pasivne agresije. Gutaš, trpiš, trpaš pod tepih. Dok jedan dan ne pukneš na krivom mjestu. Usred dućana zbog jogurta kojemu je prošao rok trajanja, ti se poput zvijeri izdereš na blagajnika, a realno taj jogurt nisi ni trebao pa se sutradan posramljen vratiš da se ispričaš. I možda, kao meni jedna bliska osoba, imaš sreće da ti taj blagajnik kaže: ”U redu je. Nikad ne znamo kroz šta ljudi prolaze”. A kako ćemo i znati kad ne iskazujemo osjećaje?

Naša su lica maske. Nabacimo osmijeh, kad nas pitaju kako smo, kažemo ok pa brže bolje nabrajamo projekte na kojima radimo, nek vide svi kako nam dobro ide. Iznutra se možda i raspadamo, ali to i nije tako važno. Pa to se ne vidi. Pribjegavamo virtualnoj komunikaciji. Tamo smo sigurni. Možemo se uključiti i isključiti po potrebi. Nismo sami, ali možemo biti kad god to poželimo. A ako nas preplavi famozna negativna emocija, jedan emotikon će sve sumnje odagnati. Tako se izbjegavaju neugodne tišine, pitanja koja izazivaju tjeskobu. I opet dolazimo do toga da se sve negativno gura pod tepih. A upravo su to stanja iz kojih učimo, rastemo, upoznajemo sebe i jedni druge. Zbližavamo se. Ne ostvaruje se konekcija emotikonima, već gledanjem oči u oči, s čime sve veći broj ljudi ima problem. Nije ni čudo da smo otuđeni i nesigurni. I ne toliko različiti od američkih studenata koje je uplašila jedna skulptura. Kao i oni, i mi tražimo garanciju da nećemo biti povrijeđeni. I dok je ne dobijemo, mi smo na pauzi. Umjesto da jednostavno uronimo u život.

Australska autorica i motivacijska govornica Bronnie Ware godinama je radila u palijativnoj skrbi gdje je kroz razgovore sa svojim pacijentima došla do spoznaje da većina ljudi na kraju života žali za istih pet stvari. Nedostatak hrabrosti da iskažu emocije jedno je od tih žaljenja. Ali te emocije ostaju u nama, vremenom se na njih nakaleme gorčina i zamjeranje svijetu što nam je uskratio sreću, a to sve u konačnici dovodi do raznih oboljenja. Vjerovanje da duša i tijelo nisu povezani u današnje je doba gotovo pa smiješno. Ali nije nimalo smiješna činjenica da velik broj ljudi živeći tako pristaje na ”osrednju egzistenciju” i, kako zaključuje Ware, ”nikada ne postanu ono što su zaista bili sposobni postati”.

Ne znam kakav je čovjek postao mali Nenad sad kad je velik. I ne znam za čime će žaliti jednom kad ostari. Možda se oslobodio i naučio pokazati svijetu ono što je u njemu. Većini to ne pođe za rukom. A to ne samo da je tužno, već je porazno po nas ljude. Zar moramo proživjeti sav život da bismo tek na samom kraju shvatili koliki je dar što možemo osjećati?

Nina Mitrović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More