Nikolina Žabčić: “Izjava ‘nemam inspiracije’ ne može biti izgovor za nerad”

Da bi stasala kao ilustratorica, radoholičarka Nikolina Žabčić postavila je pred sebe naoko jednostavan zadatak - "jutarnje zagrijavanje", odnosno, obavezno crtanje uz prvu kavu, i upravo tu počinje njezina fascinantna priča.

Iako je danas hvaljena, a ako pregledate internet, uočit ćete, i obožavana mlada ilustratorica, Nikolina Žabčić, inače studentica preddiplomskog studija Animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti, do otkrića svog crtačkog umijeća morala je proći dugi put. “Crtanje je bilo nešto što sam u djetinjstvu zapravo izbjegavala, jer eto, naše društvo te tjera da se okreneš prema profesijama koje osiguravaju nekakav ‘siguran’ posao od kojeg ćeš na kraju svakog mjeseca imati sigurnu plaću”, priča nam mlada ilustratorica o talentu kojeg je zapravo počela razvijati tek na studiju.

Kad se “pošteno primila crtanja” i shvatila u kojem smjeru želi razvijati sebe kao umjetnicu, počele su padati nagrade, priznanja te brojne grupne i samostalne izložbe. Nikolina je, naime, dobitnica rektorove nagrade 2018./2019. za veliki timski umjetnički rad operne predstave Gustava Mahlera u suradnji s Muzičkom akademijom i Akademijom dramskih umjetnosti, a dosad je postavila tri samostalne izložbe – “KUC KUC, Koji mjesec je danas?” u Ljubljani te “Male razbibrige” i “Vjetrenjača sam što gleda u sunce” u Zagrebu.

U posljednje tri godine, priča nam Nikolina, puno se toga promijenilo, ali njezina želja za radom i učenjem još je veća – zato se i smatra strogim radoholičarom. Ono što je u cijeloj njezinoj priči, pa i našem intervjuu, svakako najzabavnije je činjenica da, uspjesima unatoč, misli da još nije pronašla svoj stil crtanja te priznaje da se “ne zna dobro služiti bojama” niti ih – propisno razlikuje.

Kad si, kako i gdje pronašla ilustraciju? Ili je ona pronašla tebe?
Ilustracija je nešto što je na jedan jako prirodan i spontan način ušlo u moj život. Prije tri godine, kada sam upisala animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti, osim sreće radi tog uspjeha bila sam zapravo ispunjena nezadovoljstvom te težnjom za većim znanjem i mogućnostima. Akademija je iznimno krasan studij koji nudi puno mogućnosti, ali već tada, na samom početku, osvijestila sam da mi nedostaje razvoj vlastita izražavanja koji ne ulazi u klasični program mojih tadašnjih kolegija. Zapravo me u to vrijeme dosta mučila činjenica da sam jako veliki dio svog života bila odvojena od crtanja i umjetnosti općenito, to jest, nisam bila u tome niti sam mislila da je to za mene.

Moj mentor s kojim sam tada najviše surađivala mi je zapravo s nekoliko jednostavnih smjernica i savjeta probudio ljubav koja je davnih dana, završetkom moje osnovne škole, bila potisnuta. Crtanje je bilo nešto što sam izbjegavala jer, eto, naše društvo te tjera da se okreneš prema profesijama koje osiguravaju nekakav “siguran” posao od kojeg ćeš na kraju svakog mjeseca imati sigurnu plaću, mirovinu, pa tako i život. Zapravo se to dogodilo preko noći, zadala sam si zadatak i krenula crtati na dnevnoj bazi, vrlo brzo sam se i okuražila prijavljivati na natječaje, imala par uspjeha i tako je krenulo. Zanimljivo je to što sam inicijalno odlučila upisati Akademiju da se bavim animiranim filmom, ali spletom okolnosti me posao odveo u smjeru ilustracije i trenutno najveći dio vremena ulažem u nju samu.

Što bi na tom uzbudljivom putu izdvojila kao svoje najveće dosadašnje uspjehe? Koji su ti projekti i radovi najdraži?
Iskreno, jako teško mi je dati “točan” odgovor na ovo pitanjce. Kada gledam sve što sam postigla kroz zadnje tri godine, ne mogu izdvojiti neke veće ili manje uspjehe. Dapače, rekla bih da je svaki od njih imao ulogu u tom cijelom putovanju. Vjerujem da se za sve u životu što voliš i čemu težiš treba potruditi i uložiti 110 posto sebe. Projekti u kojima najviše uživam su oni u kojima imam potpuno slobodne ruke, iako i to zna biti izazovno u trenucima u kojima još nisam pobliže upoznata s osobom koja me odabrala za određeni posao te zapravo ne znam u kojem se smjeru kreću vizije i želje. Za takve projekte uvijek priželjkujem otvorenu i direktnu komunikaciju, jer mislim da jedino tako obje strane mogu biti zadovoljne. Najviše, doduše, uživam u radu na svojim izložbama i nekako vjerujem da su one same trenutno moj najveći uspjeh. Netko bi se pitao zašto izlažem dok nisam završila studij, ali iskustvo mi je do sada pokazalo da sam najviše naučila i dobila iz trenutaka gdje sam pokazala svoj rad i primila kritiku.

Hana Tintor: “Možda sam naivna, ali želim vjerovati da rad i prizemnost donose uspjeh”

S druge strane, vraćajući se u vrijeme kada sam skrivala ono što radim i govorila da “nisam spremna” – to nikada nije rodilo plodom niti sam nešto iz toga svega naučila. Čvrsto stojim iza uvjerenja da ću, ako se upuštam u takve izazove, na najbrži način osjetiti kako je to biti ocijenjen od strane okoline, naučiti primiti kritiku, upoznati zanimljive i inspirativne ljude koji mi mogu donijeti samo pozitivne stvari.

Ocjene od strane okoline, koliko vidim online, uglavnom su jako, jako pozitivne.
I jako mi je drago zbog toga! Mislim da svaka osoba, posebice ona koja je u umjetničkim “vodama”, bez obzira na područje rada može potvrditi da je prihvaćanje tvojeg rada od strane okoline prekrasno i motivirajuće. Posebice kada se radi o slobodnim umjetnicima kojima je to cijeli život, i hobi i posao, a ja sa sigurnošću mogu reći da je crtanje za mene apsolutni maksimum sreće. Moj posao je najljepši i najzabavniji na svijetu te ga ne bih mijenjala za ništa. Nema tih novaca koji bi me mogli odvući u drugom smjeru. Dakako da postoji doza opterećenja s obzirom na to da sam ipak odabrala raditi kao samostalac pa dolazim do klasičnih pitanja i briga kako ću nakon što diplomiram, kako ću si osigurati svaki mjesec dovoljnu količinu novaca za samostalnost, kuću, obitelj… Ali to su te čari koje su lijepe, zabavne, rekla bih, izazovne. Izrazito je teško danas, ali i kroz povijest, istaknuti se kao umjetnik, ali uvijek sam vjerovala da upornost i konstantni rad vode do uspjeha.

“Znam da zvuči jako neobično, jer veliki značaj u mojem ilustriranju imaju boje, ali istina je da ne znam ništa o bojama. U zadnjih par godina uvidjela sam da ih niti ne raspoznajem sve pravilno”

Što ti je najčešće inspiracija?
Nadovezala bih se na prethodni odgovor – inspiracija mi nekad dolazi iz svakodnevice, mojih osobnih iskustava s ljudima, emocija, posebice jer sam izrazito senzibilna osoba koja stvarno sve osjeća na svojoj “koži” i kasnije to implementira u svoj rad. S druge strane, ne mogu reći da je moj rad striktno vezan i za taj sami trenutak kada sjediš na stolici pa te “šupi” i onda zna što ćeš crtati. Prije tri godine, kada sam se počela intenzivno baviti crtanjem i općenito ušla u svijet ilustracije, zadala sam samoj sebi jedan jako jednostavan zadatak koji uspijevam ispuniti skoro na svakodnevnoj bazi. Nazvala bih to jutarnjim zagrijavanjem za ostatak dana, gdje sam odlučila svaki dan uz jutarnju kavu napraviti barem jedan crtež. Tako je to sve krenulo. Svakodnevnim primanjem olovke i crtajući što god mi je na pameti sam nekako uspjela proširiti vidike svoje mašte i bezbroj puta mi se dogodio trenutak u kojem sam stvorila nešto što sam mislila da niti nemam u sebi.

Joj, moj stil crtanja… Sama za sebe ne mogu reći da ga imam.

Stvarno, sada kada razmišljam, rijetko kad mi se dogodi da ne znam što bih crtala. Znam da moram raditi i znam u svrhu čega to radim. Rijetki su trenuci u kojima dolazim do tih “slavnih” blokada. Ne toleriram nikome, pa tako niti samoj sebi, da mi izgovor za nerad bude izjava ”nemam inspiracije”, jer vjerujem da se uvijek može naći nešto za raditi, pa makar u svrhu prakse. Kada dođem u te određene trenutke, posegnem za nekom biografijom umjetnika kojeg volim te “studiram” njegov rad. Puno puta je to bila odskočna daska u neki novi moment! Možda jesam stroga kada je posao u pitanju, ali lijenost svakako nije kvaliteta koja se nagrađuje. Ne kaže se bez razloga da rad spašava glavu.

Kako onda izgleda taj rad, rad i samo rad? Možeš li me malo provesti kroz svoj kreativni proces, od same ideje do finalnog proizvoda?
Moj kreativni proces je izrazito neuredan! (smijeh) To je zapravo nepovezano sa mnom i mojim pristupom radu, jer sam jako organizirana osoba koja vjeruje u neku svakodnevnu strukturu te taj “školski raspored” na koji nas privikavaju od malih nogu. Obožavam raditi plan rada i popis stvari koje trebam napraviti u danu, a to iziskuje dosljednost i urednost. Svi moji prijatelji govore da sam luđakinja i manijak koji ne zna za odmor i sve mora isplanirati prije. Kada dođem do trenutka da nešto moram kreirati, bila to narudžba za ozbiljniji projekt ili samo obična ilustracija za moju dušu, tu podivljam.

Tisja Kljaković Braić: “Publici koja nije likovna podvalila sam likovnost”

Rijetko zapravo imam jasnu sliku onoga što želim crtati, osim kada se tu radi o nekim definiranim motivima i temama, ali za početak mi je potrebna samo olovka, a što uleti na tom putovanju zapravo nikad ne znam. Obožavam crtati na papiru s grafitnom olovkom i vodenim bojicama i nikad ne radim skicu. Naravno, kada se radi o poslovnom projektu i medijskoj objavi, završni produkt je često u digitalnom obliku čisto zato što ide u medije i to znači da se traži određena prilagodba vidljivosti boja i linija pa tada posežem za digitalnom obradom slike. Ali, u suštini, ne vjerujem u gumicu za brisanje i volim ostaviti sve onako kako je bilo u tom “slobodnom pokretu ruke” koji je kod mene uvijek vrludav i divlji.

“Obožavam crtati na papiru s grafitnom olovkom i vodenim bojicama i nikad ne radim skicu”

Kako bi opisala svoj stil crtanja? Je li to nešto što se razvija ili je pečat tu? Objasni usput meni amateru i koje tehnike koristiš.
Joj, moj stil crtanja… Uvijek mi je zabavno dobiti takvo pitanje, zato što ja sama za sebe ne mogu reći da ga imam. Pomalo je to neka vrsta protesta s moje strane, jer postoji još toliko široki spektar stvari koji me zanima i koje želim probati. Vjerujem da sam još uvijek u tom početničkom startu i dajem veliki naglasak na svoj studij i mentore koji su me koordinirali u mojem radu. Doduše, lijepo je čuti da ljudi uviđaju stil u meni, premda ga ja sama još uvijek ne vidim. Svakako mogu reći da se od trenutka kada sam krenula živjeti ilustraciju pa sve do dana današnjeg moj crtež uvelike promijenio. S druge strane, trenutno mi nije cilj staviti pečat na moj rad, ali opet to ne znači da ne želim biti prepoznatljiva. Također, cijeli taj otpor koji imamo mi slobodnjaci prema komercijalnoj umjetnosti je po mom mišljenju diskutabilna stvar. Vjerujem da i komercijalna umjetnost može biti kvalitetna i posebna ako se u nju unese osobni štih.

Gdje se vidiš u budućnosti?
Nemam pojma! (smijeh) Moja se vizija budućnosti u zadnjih nekoliko mjeseci dosta promijenila, cijela situacija s pandemijom i potresima ostavila je veliki trag i na moje školovanje. Imala sam želje i planove za odlaskom van, iako nikad na neki dulji period jer volim svoj dom. Naravno, bila bi laž kad bih rekla da ne želim otići van raditi i dobiti novo iskustvo. Zapravo je moja velika želja da naučim raditi s bojama i slikati općenito. Znam da zvuči jako neobično, jer veliki značaj u mojem ilustriranju imaju boje koje su jako upečatljive, ali istina je da ne znam ništa o bojama. U zadnjih par godina uvidjela sam da ih niti ne raspoznajem sve pravilno… (smijeh) Svakako se želim okušati u još mnogo različitih klasičnih tehnika koje do sada nisam imala prilike naučiti, ali sve u svoje vrijeme.

Kakve su prilike za mlade animatore u Hrvatskoj i na našim prostorima općenito?
Rekla bih solidne. Animacija danas ima veliku perspektivu i ima dosta posla. Naravno, to ovisi o tome baviš li se 2D ili 3D animacijom, kojim stilom crtaš, koliko si dobar i brz… Velika prednost animatorskog posla je mogućnost rada od kuće. Onda, primjerice, nije potrebno da radiš za nekoga u Hrvatskoj, već za neki inozemni studio, a oni su bolje opremljeni i umreženi. I naravno, jedan mali, nebitan detalj koji je neusporediv s našim standardima Hrvatske – veća plaća.

“Izrazito je teško danas istaknuti se kao umjetnik, ali uvijek sam vjerovala da upornost i konstantni rad vode do uspjeha”

Kako održavaš balans između poslovne žene i umjetnice? Pretpostavljam da su neki radovi za klijente, neki za dušu?
Eto, sve se opet vraća na moju organizaciju i školski raspored! Jako je izazovno i teško, ali ne bih to mijenjala za ništa. To u većini slučajeva znači da dio dana izdvajam za posao ili studij, a drugu polovicu za slobodne projekte i radove, a zapravo za obje strane moram uložiti isti napor i koncentraciju pa se često posloži tako da radim od jutra pa do mraka. Naravno, uvijek su tu dva različita pristupa, jedan je orijentiran na klijenta, a drugi na mene, iako moram priznati da se nekako s vremenom više poklopilo da kada ljudi traže od mene da nešto napravim mi daju potpunu slobodu jer žele baš moj “stil” crtanja ili moju ideju u završnom produktu. To me jako veseli!

Ne vjerujem u gumicu za brisanje i volim ostaviti sve onako kako je bilo u tom “slobodnom pokretu ruke” koji je kod mene uvijek vrludav i divlji.

Što te još veseli u tvom poslu?
Jedna od dražih stavki mi je ta nedefiniranost i apstraktnost koju nosi svaki novi izazov. Nema neke savršene jednadžbe kako se rješava zadatak, već je potrebno osjetiti i reagirati na određenu emociju. Jedna od dražih stvari u mojem radu je element čitanja, posebice poezije za kojom volim posegnuti s vremena na vrijeme i unijeti je u svoj crtež. Također, jako me raduje kada upoznam neku novu osobu koja jednako tako stvara u svojem mediju i podijeli sa mnom svoj rad. Mnogo puta mi se dogodilo da se iz jednog malog i kratkog susreta stvorila izrazito plodna konekcija koja je kasnije pretočena u suradnju.

Opet se vraćamo na pitanje odakle crpim inspiraciju. To su svakako ljudi koji su poput mene potpuno predani svom poslu, grizu, bore se i teže višem i boljem. Recimo, tijekom izolacije sam imala priliku upoznati se s radom jedne talentirane flautistice. Čitajući njezine pjesme, osjetila sam da postoji nevjerojatna atmosferska komunikacija i poveznica između mog i njezinog rada te sam je odlučila pitati da surađujemo i napravimo zajedno “svoju priču” u obliku izložbe. Sve je nekako stvar trenutka i sama ta spontanost i element iznenađenja je nešto što me uvijek iznenadi i ispuni.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More