Nikica Jurković osvaja scenu: “Pokreće me potreba da napravim ono što me provocira”

"Usputne fascinacije" i "Sve je moguće" samo su neki od hvaljenih projekata Nikice Jurkovića, sve traženijeg mladog umjetnika koji, uspjesima unatoč, za sebe kaže da nije biznismen, ali je zato - tvrdoglav i beskompromisan.

Kad vlastiti likovni talent prepoznate u djetinjstvu i doživite ga kao neku “super moć” kojom se dokazujete u neprestanom vršnjačkom nadmetanju, velike su šanse da ste pronašli “ono nešto” – poziv, misiju, smisao ili sve od navedenog. Mladi umjetnik Nikica Jurković može se pohvaliti baš takvom pričom, koja ga je uz puno odricanja, proučavanja i studiranja dovela do visokog rejtinga među kolegama te pridjeva “talentirani” i “uspješni” koji vrište s Googlea ukucate li njegovo ime, recimo, u namjeri da mu postavite što bolja pitanja i probate dokučiti kako se probija na umjetničkoj sceni preplavljenoj novim i ambicioznim ljudima.

“S obzirom na to da sam diplomirao prije dvije godine, prerano je govoriti o uspjesima”, skromno svoju priču započinje Nikica Jurković, vizualni umjetnik u čijem su se portfoliju u posljednje dvije godine našli 14. Erste fragmenti, 34. Salon mladih, samostalna izložba u galeriji Greta, 12. HT nagrada, druga samostalna izložba u Galeriji SC, 5. Bijenale slikarstva, oslikavanje popularnog zagrebačkog okupljališta Art park i brojni drugi projekti. “Produktivne godine”, kaže o svojim postdiplomskim danima, iako je svoju likovnu priču počeo graditi još u djetinjstvu.

Zašto i kako si se odlučio baviti grafikom i dizajnom?
Jedan sam od onih klinaca koje su prvo tete u vrtiću, a kasnije učiteljice i profesorice uvijek isticali kao vještog i talentiranog crtača. To sam oduvijek smatrao nešto po čemu se razlikujem od većine svojih vršnjaka, poput “super moći” na koju se uvijek mogu osloniti i po potrebi dokazati. Početkom osnovne škole znao sam da želim upisati Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Tamo sam odlučio da želim nastaviti u smjeru grafičkog dizajna, tako da sam upisao Vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Tijekom studiranja silno mi je nedostajalo direktno izražavanje i eksperimentiranje s materijalima.

Završio sam preddiplomski studij i počeo raditi kao freelance dizajner. Iste sam godine upisao i diplomski studij, ali sam odustao nakon prvog semestra jer je želja za umjetnosti bila jača. Upisao sam Grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje sam 2018. i diplomirao u klasi profesora Josipa Baćea. Danas se isključivo bavim umjetnosti, a po potrebi i dizajnom. Volim dizajnirati tiskovne materijale, primjerice, plakate za samostalne izložbe, prijelom knjiga te etikete. Grafikom se trenutno slabo bavim jer su za grafiku potrebni određeni uvjeti, ako pričamo o dubokom tisku, a pogotovo litografiji. Danas pretežito slikam, fotografiram, taložim hrpu predmeta koje nekad negdje planiram iskoristiti i tako sve po malo.

 

Trudim se svakodnevno stvoriti i učvrstiti temelje. Rezultati dolaze polako, ali vjerujem da je to tek početak. Ponosim se svakim radom i sudjelovanjem jer kada rad izađe iz ateljea, počinje živjeti. Samostalne izložbe doživljavam kao rođendane, a skupne izložbe kao grupna slavlja. Volim sudjelovati na različitim manifestacijama jer tamo mogu vidjeti svoje radove u suživotu sa sličnim ili potpuno različitim rješenjima.

Jedan od tvojih prvih uspjeha je kompleksna priča “Sve je moguće”. Kako je nastala?
“Sve je moguće” je serija radova koja se razvijala spletom okolnosti. Zanimao me sami koncept izlaganja, odnos autora, publike i institucija, što se dogodi kada ne čekam priliku, već je sam stvorim. Bio sam student četvrte godine Akademije. U Klovićevim dvorima se održavala studentska izložba. Koncept je bio da ljudi van struke nastupe u ulozi kustosa te izlože radove koji im se sviđaju. Moji radovi, srećom, nisu bili izloženi i to je bio povod za djelovanjem. U to je vrijeme Denis Krašković imao otvorenje izložbe pod nazivom “Sve je moguće” u galeriji Greta. Izložio je radove koji su estetski bili slični mojima, a naziv izložbe me pozvao da reagiram. Potajno sam postavio svoje crteže na zid, snimao skrivenom kamerom te promatrao reakcije publike i autora izložbe. Nitko iz publike nije ništa primijetio, a autor je pomislio da ga “sabotira” jedan od njegovih kolega. Na kraju večeri sam sve objasnio, što je Denis prihvatio s pozitivnom reakcijom.

Tada nisam znao kako i hoću li nastaviti razvijati taj rad, ali ubrzo se ponudila nova prilika, 34. Salon mladih u Domu HDLU, u kojem sam u to vrijeme sam tamo radio kao tehničar. Rad koji sam prijavio bio je odbijen, ali tada mi je bilo drago, jer sam se sjetio da trebam izložiti ovu snimku iz Grete. Tema Salona bila je “Panoptikon”, metafora za nadzor institucija spram umjetnika, kako se umjetnici trebaju prilagođavati uvjetima i pravilima koje nalažu institucije. Idealna prilika za nastavak rada. Da sam ga tada prijavio, bilo bi kontradiktorno jer sam rad predstavlja upravo suprotno. Premda nisam bio među izabranim izlagačima, na otvorenju sam potajno postavio tablet koji je na koncu bio prihvaćen i uvršten među ostale radove. Na kraju Salona dobio sam i nagradu koja je uključivala samostalnu izložbu u Greti. Nova prilika da se poigram s konvencijama izlaganja. Odbio sam napraviti klasičnu izložbu pa sam inscenirao lažno otvorenje gdje je sve bilo kako treba biti osim činjenice da je lažno, a publika je u ulozi statista. Radovi su na zidu, cijela kronologija događanja se može jasno vidjeti.

To sam također snimio i tu snimku izložio na pravom otvorenju. Posjetitelji izložbe su došli na otvorenje izložbe i gledaju to isto otvorenje u istom prostoru, pod istim imenom ali u nekom vremenu prije i ništa im nije jasno. Namjerno nisam prisustvovao na pravom otvorenju već su me mogli samo vidjeti na snimci koja je bila projiciranja preko cijeloga zida, tako da se i da virtualna dimenzija očitavala u pravoj veličini.

“Sve je moguće” je serija radova koja propitkuje koncept izlaganja, odnos autora, publike i institucija

Jako zbunjujuće i zabavno, barem meni. Nakon toga jedini logičan slijed je bio da probam prijaviti rad i zaokružiti cijeli proces, od odbijanja do prihvaćanja. Prijavio sam ga na 12. HT nagradu u MSU-u gdje sam konačno bio prihvaćen. Tamo nisam nosio kameru već sam postavio peti tablet koji je uživo snimao otvorenje. Rad je ubrzo bio uklonjen zbog tehničkih problema s punjenjem uređaja – samo još jedna potvrda da je sve moguće.

Znači li to onda da su uzbuđenje i nekakav dišpet glavni pokretači tvog kreativnog procesa?
Nema recepta. Ponekad samo razmišljam, skiciram i zapisujem ideje i dosjetke, a onda dođe period kada paralelno produciram potpuno različite radove, serije radova. Trudim se zadržati kontinuitet jer to je kao i kondicija u sportu. Pokreće me potreba da napravim ono što mi provocira misli.

Je li to slučaj i s radom “Usputne fascinacije”? Zašto je tebi tako važan, što uključuje i zašto je nastajao tri godine?
“Usputne fascinacije” su postale svakodnevna aktivnost koju sam osvijestio prije tri, a možda i više godina. Iznenadni, odnosno, usputni trenuci sreće. To su likovni zapisi koje uočavam u okolini te ih dokumentiram i strukturiram u određene kategorije. Kasnije ih reinterpretiram kroz slikarstvo, crtež, grafiku ili instalaciju. Nikad ih ne prenosim doslovno ili oponašam, to je više kolaž motiva na bazi sjećanja. “Usputne fascinacije” smatram više procesom nego trenutnom serijom radova. Kroz vrijeme ću to moći i prikazati. Fokus se mijenja kroz vrijeme i sazrijevanje, a tako i sami rad. Kao klinac sam proučavao grafite, danas su mi zanimljiviji zidovi nego grafiti na njima.

Prekrasno je vidjeti vlastiti razvoj kroz slike, skice i tekstualne zapise, to je privilegija ovog zanimanja.

Pročitao sam negdje da ti ovaj posao odgovara jer “donosiš sve odluke i snosiš sve posljedice”. Zvuči kao da je već bilo negativnih posljedica… Kud prije?
Odgovara mi samostalni rad jer sam tvrdoglav i kada nešto zamislim idem beskompromisno k tome. Volim raditi i u timu, ali to su rijetke prilike. Na akademiji prolazimo program, učimo razne tehnike, teoriju, raditi u timu ili samostalno, ali nitko nas ne pripremi na život nakon akademije. Kako prezentirati i zaštititi rad i sebe kao autora te kako živjeti od toga? To se moramo sami naučiti, konstantno isprobavati i griješiti. Ne postoje recepti niti ljudi koji će se time baviti, a mi se isključivo posvetiti radu. Kao i u svakom poslu s ljudima, tako i u ovom – negativna iskustva su neizbježna. Učim puno iz toga i trudim se ne ponavljati greške.

“Usputne fascinacije” su iznenadni, odnosno, usputni trenuci sreće, likovni zapisi koje uočavam u okolini te ih dokumentiram i strukturiram u određene kategorije” (Foto: Juraj Vuglac)

Rekao si i da “treba upoznati samog sebe i ići svojim putem”. Na koji način kroz rad upoznaješ samog sebe?
Smatram da nema iskrenijeg, intimnijeg i konkretnijeg načina da čovjek sebe upozna već kroz rad. Pogotovo rad koji zahtjeva puno promišljanja i gledanja na istu stvar iz različitih kuteva. Na kraju vidiš i dokaze toga. Točno znam kako sam razmišljao i što me u određenom razdoblju zanimalo, frustriralo i fasciniralo. Prekrasno je vidjeti vlastiti razvoj kroz slike, skice i tekstualne zapise. To je privilegija ovog zanimanja. Pogotovo kad promatraš svijet očima koje prepoznaju i vide ono što prosječno oko ne može vidjeti. Ne pričam o dioptriji, već o načinu promatranja i percipiranja okoline. Za to čovjek treba imati puno vremena i biti opušten, što si većina ljudi nažalost ne može priuštiti.

S obzirom na to da se profesionalno baviš umjetnošću, to osobno traženje od kojih je djelo sazdano na kraju bi trebalo i prodati. Kako balansiraš između umjetnika i biznismena? Guši li poslovna strana kreativnu?
Ne smatram se biznismenom. Možda imam oštriji njuh nego neke kolege, ali definitivno mi novac nije ni uzrok ni povod za djelovanje. Radim ono što me zabavlja i ispunjava i to se trudim napraviti najbolje što znam. Novac je nusprodukt koji mi omogućava da još više ulažem u produkciju i da opuštenije raspolažem s materijalima.

Kako izgleda tvoj kreativni proces? Što te pokreće, provocira?
Nema recepta. Ponekad samo razmišljam, skiciram i zapisujem ideje i dosjetke, a onda dođe period kada paralelno produciram potpuno različite radove, serije radova. Trudim se zadržati kontinuitet jer to je kao i kondicija u sportu. Pokreće me potreba da napravim ono što mi provocira misli.

Kad pričamo o uspjehu, koliko mladi umjetnik u Hrvatskoj danas može i mora biti povezan sa svijetom? Imaš li neke međunarodne aspiracije?
Lagao bih kad bih rekao da nemam. Htio bih iskoristiti ovo vrijeme u kojem je sve moguće i dostupno. Volim putovati i lutati. Problem je što smo mi zatvoreni prema vanjskom tržištu, a svoje nemamo. Kad sam živio u Madridu, posjetio sam umjetničke sajmove gdje sam vidio više manje sve europske zemlje osim naše i nama susjednih, izuzev Italije. Žalosno je da danas kad je sve tako jednostavno i brzo, da je kultura zatvorena unutar imaginarnih granica. Nadam se skorim promjenama, a sam ću se maksimalno potruditi da trag ostavim što dalje i dublje.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More