Nikad kao danas nije bilo tako lako poistovijetiti se s likovima iz Alana Forda

Onima koji su odrastali uz Alan Ford, bilo je teško pojmiti da taj strip nije nigdje, osim na Balkanu, stekao kultni status i tako gorljivu publiku. Odlukom da strip “prevedu” u kazališnu predstavu, ZKM je na sebe preuzeo nezavidan zadatak. Može li uopće predstava zadovoljiti strast zakletih alanfordovaca?
Nakon odgledane predstave Alan Ford (premijera je bila u subotu 18.5.), teško je odgovoriti na ovo pitanje. Redatelj Dario Harjaček, i sam obožavatelj stripa o avanturama grupe TNT, svojski se potrudio ponuditi povezan, suvisao “the best of” prvih pedeset epizoda, za koje znalci tvrde da su i najbolje u serijalu.

 

Premda je prošlo već nekoliko desetljaća od prvog broja Alana Forda, predstava je pokazala da je njegova aktualnost u ovom društvu tek danas “dozrela”. Materijalizam, bijeda, jalovi štrajkovi, kriminal, korupcija, siromaštvo, ulizištvo, prekopavanje po kontejnerima – to su motivi svakodnevice u koju smo uronjeni. Filtrirani kroz specifičan alanfordovski humor, gradirani kroz apsurdne situacije, uzdignuti na razinu eksplozivnog paradoksa – ti su nam događaji na pozornici ponuđeni kao zrcalo u kojemu se ogleda naša nemoć i bijeda.

Grupi tajnih agenata TNT, predvođenom Brojem Jedan, pripadaju snažne karikature, Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Šef, Grunf, Jeremija. U Harjačekovoj viziji, oni nam se predstavljaju kroz mali vremeplov s dvije “postaje”: priču o usponu i padu Superhika, junaka koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, i o izborima za njujorške vijećnike.

No, iako nas je životna stvarnost dovela do toga da se možemo zdušno poistovjetiti s karikaturama, pa identifikacija s likovima funkcionira i na kognitivnoj i na emocionalnoj razini, teško je Harjačeku progledati kroz prste i ne zamjeriti previše rastresenu strukturu predstave, površno postmodernističko sklapanje manjih cjelina, grube padove dinamike.

Predstava počinje najavom Edvina Liverića, koji kroz cijelu predstavu u svojim cipelicama za step najavljuje, komentira i obrazlaže pojedine aspekte. Pomalo u dječjem tonu, veselog lica i pokreta približava se djeci na način na koji je prije nekoliko godina to činio Siniša Cmrk u Turbo Limaču. Naime, ni on nije bio dovoljan da se zanemari činjenica da se predstava odvija suviše sporo. Lijepo je zavaliti se u krevet i čitati strip Alan Ford, tada se ne čini niti sporo niti naporno. No, upoznavanje grupice TNT, premještanje fokusa s bogatih na siromašne, pa onda uz klapuckanje Edvina Liverića ponovno vraćanje na Broja Jedan dozvalo je gledanje na sat. Samo pravi, istinski čitatelji možda su u tome uživali, no ostali smrtnici pitali su se kad će se više nešto dogoditi. Predstava koja traje samo sat i pol činila se zbog toga zamorno razvučena.

Moje oduševljenje nastupilo je onog trenutka kada se pozornicom prosula ekstaza kada se na sceni pojavio Broj Jedan, odnosno Doris Šarić Kukuljica fenomenalno preobražena u kultnog lika. ”Čuj, žena da nam glumi Broj Jedan” bili su komentari prije početka predstave, no ubrzo nakon njenog pojavljivanja svima je bilo jasno da je ovo bio izvrstan potez. Doris Šarić – Kukuljica koju smo tek nedavno gledali u ulozi psa u Tartuffeu napokon je ponijela ulogu koja je vrijedna nje.

Je li relevantno napomenuti da se predstava premijerno prikazala baš  dan prije lokalnih izbora? Predstava se bavi onim istim problemom o kojem smo svi voljni samo iznositi glasne, naporne žalopojke. Grupica bogataša u ovoj predstavi, debelih, bogato odjevenih svinja uvelike podsjeća na ono što se nama samima odvija pred očima, ne samo na pozornici. Već smo idućeg dana izašli i glasali za još jednu ”debelu pohlepnu svinju” i pošteno ušli u ulogu Superhika. Jedina razlika je u tome što ni Superhik nije bio toliko lud da uzme i sebi samome.

Dramaturgijom predstave pozabavila se Katarina Pejović, a scenskim pokretom Natalija Manojlović. Ono što je ipak najimpresivnije je kostimografija (Doris Kristić) i scenografija (Iva Matija Bitanga, Leo Vukelić). Svi kostimi u predstavi potpuno su odisali duhom izmišljenog New Yorka, od sivog odijela Djeda Mraza do obleke svih siromaha, svih bogataša i samog Superhika. U ulozi Alana Forda našao se Filip Nola, koji čak i svojim izgledom uvelike podsjeća na samog lika. Potpuna glumačka postava bila je fenomenalna, a osim Doris Šarić-Kukuljice i Filipa Nole uključuje Jasmina Telalovića, Zorana Čubrila, Rajka Bundala, Damira Šabana, Maru Martinovića, Milivoja Beadera, Edvina Liverića, Kristijana Urinu, Doru Polić Vitez itd.

ZKM je imao fenomenalnu sezonu, sa 10 premijera, od kojih je Alan Ford zadnja.

 Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...