Godless: Kompleksna i napeta miniserija koja dokazuje da je vestern itekako živ

Godless (2017.) – 7 epizoda
Kreirao: Scott Frank
Režija i scenarij: Scott Frank
Uloge: Jack O’Connell, Jeff Daniels, Michelle Dockery, Scoot McNairy, Merritt Wever, Thomas Brodie-Sangster, Sam Waterston

Kad je Logan u ožujku ove godine zaigrao u kinima, očekivao sam solidan nastavak meni osobno najzabavnije superherojske franšize. Moj umjereni optimizam temeljio se prije svega na površnom poznavanju rada redatelja Jamesa Mangolda, tipa koji je izvrsnim 3:10 za Yumu utišao kritičare besmislene holivudske prakse tvorničkog štancanja obrada i prerada. Isti je čovjek snimio odličan biografski film (Hod po rubu), dvije zabavne žanrovske poslastice (Identitet, Kate & Leopold), pa čak i kriminalistički film koji je Stallonea natjerao da se vrati ozbiljnoj glumi (Cop Land).

Svestrani Mangold činio se dovoljno kvalificiranim da kanon Marvelovih mutanata obogati još jednim zabavnim blockbusterom. Mangoldov film, međutim, ispao je najugodnijim iznenađenjem u dugo vremena: da sam bio bolje upoznat s redateljevim namjerama, shvatio bih da ga održavanje kanona ne zanima ni najmanje, da prezire franšiziranje i pretvaranje filmske umjetnosti u marketinšku kampanju, da ga za podilaženje publici, najblaže rečeno, boli đon. Da sam, pak, imalo poznavao rad ko-scenarista Scotta Franka i njegovu ljubav prema žanru vesterna u kojoj se očito našao na istoj valnoj duljini s Mangoldom, možda bih bio spremniji za tu mješavinu vesterna, filma ceste, obiteljske drame i superherojskog spektakla kakva Logan ustvari jest. Film o mutantima tako se pokazao filmom mutantom, a ta svestranost, dubina, samostalnost i neovisnost unutar jedne franšize učinili su ga najboljim X-Men filmom koji sam dosad pogledao.

Čim sam vidio da je ko-scenarist Scott Frank javnosti predstavio svoju vestern miniseriju Godless, nisam čekao ni sekunde. Bolje kvalifikacije od Logana nisu mu bile potrebne da zasluži šansu, a ime Stevena Soderbergha uz titulu producenta bila je dodatna garancija da mi vrijeme neće biti bačeno u bunar.

Gotovo dvije godine prošle su od teške nesreće u rudniku koja je odnijela živote velike većine muške populacije usamljenog gradića La Belle usred prašine, kanjona i pustopoljine američkog Zapada. Gradić je ostao u rukama novopečenih udovica, ponekog starca i maloljetne nejačadi. Šokirane žene nastavile su sa svojim životima, bordel je zbog kompletnog gubitka klijentele pretvoren u školu, salun se preobrazio u praznu halu gdje pokoji starac cucla viski i sjetno zuri u fotografiju nasmiješenih rudara, žene marljivo grade crkvu iščekujući dan kad će u mjestašce stići najavljeni župnik, a kakvu-takvu sigurnost i zaštitu nudi šerif McNue, dobar tip kojeg oči postepeno ali sigurno iznevjeravaju, i njegov mlađahni i blesavi zamjenik Whitey, koji besposlicu krati vježbanjem potezanja revolvera.

Kad na farmu samohrane majke Alice Fletcher (dvostruka udovica, a nijedan od muževa nije stradao u rudniku – interesantan detaljčić) dojaše ranjeni stranac, ona ga prvo hicem skida s konja, a zatim odlučuje njegovati u staji. Uskoro postaje jasno da je tajanstveni gost ustvari Roy Goode, nekadašnji integralni član zloglasne bande Franka Griffina koji je, napustivši svoju banditsku familiju, na sebe navukao nezadrživ bijes gazde koji ga je smatrao svojim posvojenim sinom.

Postavka je jednostavna i jasna: Frankova horda dat će sve od sebe da pronađe odbjeglog Roya, hladnokrvno ubijajući i silujući sve što joj se nađe na putu, a naoko krhki La Belle i njegovi građani predvođeni odlučnom i sposobnom Mary Agnes suočit će se sa silama zla kakve nisu mogli ni sanjati. U priču uvedite obližnje crnačko naselje Blackdom, pohlepnu rudarsku tvrtku s Istočne obale, poneku zavrzlamu romantičnoga karaktera i česte flashbackove koji bacaju svjetlo na protagoniste i mračno stanje u kojem su se našli, i dobili ste sedam većinom jednosatnih epizoda koje predstavljaju odličnu i kvalitetno realiziranu vestern zabavu kakvih se nismo mogli nagledati u posljednje vrijeme.

Kad je Scott Frank davne 2004. godine napisao scenarij za Godless, priču je oblikovao u cjelovečernji film, što je s obzirom na brojnost likova i bogatstvo priče sada pomalo teško i zamisliti. Nekoliko je godina pokušavao osigurati sredstva za snimanje, ali mu je stizala odbijenica za odbijenicom, uz neizbježno objašnjenje da vestern kao žanr jednostavno nije isplativ i da bi eventualno mogao uspjeti skreše li predviđeni proračun s četrdeset na dvadeset milijuna dolara. Kao budali šamar sjeo mu je Netflix, koji mu je ponudio format daleko pogodniji potrebama njegove priče.

Kvaliteta Godlessa koja odmah upada u oči jest činjenica da miniserija gledatelju predstavlja dvije različite priče koje se narativno isprepliću: onu o zabačenom mjestašcu u kojem su žene prisiljene metaforički navući hlače i primiti se čekića, pile i puške, te onu više-manje klasičnu o odbjeglom kriminalcu dobra srca kojem prošlost ne dozvoljava da okrene novi list. U prihvatljiva dva sata ugurati materijal od kojeg bi se realno mogla snimiti dva različita filma (pa ako ćemo iskreno, i dvije različite miniserije) bila je nemoguća misija.

Netflixu sedam sati materijala nije predstavljalo nikakav problem. Konceptualno, miniserija se čak ni ne razlikuje previše od Frankova originalnog scenarija s kojim je prosjačio po holivudskim studijima: po vlastitom priznanju, naknadno je ubacio tek poneki flashback, romantični odnos Whiteyja i djevojke iz Blackdoma, zanimljivi lik njemačke imigrantice Marthe koja u La Belleu pronađe utočište od groznog muža i još poneki detalj koji nam više približava likove no što radnju gura naprijed. I dok je očito da je Godless mogao biti koji sat kraći, to svakako ne znači da je i morao. Rezati su se mogle poduže scene pripitomljavanja konja, nekoliko razgovora koji naoko skreću s teme ili zgodni detalji poput instrukcija iz sviranja violine, ali taj prigovor uputit će oni koji su tijekom gledanja samo željeli vidjeti razrješenje problema očitog svima već nakon prve epizode – kad će se Griffinova banda konačno obrušiti na La Belle i tko će, ako itko, preživjeti pokolj koji svaka scena nagovještava?

I taj završni obračun zaista je sve što bismo mogli i očekivati. Sporo i postepeno jačanje napetosti kroz cijelu seriju naposljetku vodi do finalne veličanstvene, na trenutke brutalne i uvijek pažljivo koreografirane rapsodije metaka, dima, prašine i krvi u kojoj ćemo se morati oprostiti od ponekog lika koji nam je prirastao srcu. Ali tu je ljepota Godlessa: ovo nije nizanje kadrova konja u galopu i kupanja pustinje u žarkom suncu koje priprema teren za adrenalinsku pucačinu u posljednjih dvadeset minuta. Ovo je slojevita priča koja pažljivijem oku i uhu nudi bogat sadržaj tijekom cijelog puta, nagrađujući naše strpljenje detaljnijim razvojem likova no što smo navikli u cjelovečernjim filmovima, kao i nekim mudrim opservacijama o društvu, nasilju, religiji i ljudskoj prirodi. Ono što miniseriju uzdiže na jednu novu raznu tri su upečatljiva aspekta njezine politike: subverzivnost spram vladajuće rodne ideologije, subverzivnost spram vlastitog žanra i subverzivnost spram jednog od glavnih američkih mitova.

Da, istina je da gradić La Belle i žene koje ga održavaju na životu nisu dobili onoliko pozornosti koliko su mogli – grana priče s Frankom Griffinom i njegovim osvetoljubivim lovom na Roya ipak je glavna narativna nit Godlessa – kao što je i djelomično razumljiv mogući prigovor na račun lika Mary Agnes, žene koja autoritet, snagu i moć preuzima tako što se počne odijevati i ponašati poput muškarca, ali imajmo na umu da se radi o periodu kad je uloga žena bila ograničena na održavanje kućanstva i štancanje djece. Čak i žene La Bellea, nakon što su od hrpe kolibica samostalno napravile funkcionalan i respektabilan gradić, suočene su s konstantnim podcjenjivanjem, omalovažavanjem i mansplainingom muških pridošlica s razvijene Istočne obale.

Stavljanjem odgovornosti (a time i oružja) u ruke Mary Agnes i njezinih sugrađanki, Scott Frank je pod svjetla reflektora stavio spol koji se po filmskoj tradiciji skrivao s djecom iza kredenaca dok su im vrli muževi branili domove. Izrazito dominantno muški žanr Frank je u potpunosti otvorio ženama.

Drugi oblik subverzivnosti očituje se u politici prema oružju i posljedicama svakog potezanja revolvera. Kad Roy Goode i Truckee, poluindijanski sin njegove domaćice Alice Fletcher, naiđu na hrpu bahatih kretena koji ih krenu ponižavati, posramljeni klinac naljuti se na Roya što nije izvukao pištolj i sve ih pobio. „Vidio sam ti u očima da si to htio napraviti“, veli mali. „I što onda? Ja potegnem, oni potegnu, meci počnu letjeti… Tko kaže da bih ih sve ubio? Tko kaže da bi itko od nas dvojice doživio kraj pucnjave?“ Parafraziram, jasno, ali poruka je jasna. Iza svakog legendarnog, epskog obračuna ne ostaje samo vječna slava pobjednika, već i hrpa leševa, tona metaka koji ne završe gdje su trebali, hektolitri prolivene nedužne krvi. Slična ideja prenesena je nešto kasnije, kad Roy spriječi zamjenika Whiteyja da puškom pokuša riješiti svoje probleme, ili kad Truckeeju objasni da ne zna izvesti nikakve trikove s revolverom jer mu je „najbitnije da ga što prije izvuče i ne ustrijeli si nogu“. Svako nošenje i potezanje oružja ogromna je odgovornost, a uzrok i posljedica jedine su više sile koje motre što radimo na Zemlji.

Treći ključan aspekt politike Godlessa potkopavanje je temeljnog mita o prirodi i svrsi američkog širenja na Zapad. Osnovna ideološka postavka stvaranja puritanskih zajednica engleskih iseljenika na američkoj obali u 17. stoljeću bila je ideja „grada na brijegu“ – izgradnje zajednice koja će svojim funkcioniranjem i službom Bogu poslužiti kao uzor svima ostalima koji će se zatim opčinjeni povesti njezinim primjerom. Kad im je, čak i nakon rješavanja problema domorodačkog stanovništva, Istočna obala postala tijesna, rodio se mit „ukroćivanja divljine“ koji je engleske doseljenike i njihove potomke vodio prema Kaliforniji.

Ono što se ponekad zaboravlja jest da je put prema Zapadnoj obali ostao popločan tisućama i tisućama grobova domorodaca koji simboliziraju tu „ukroćenu divljinu“, ispraznu frazu kojom su Amerikanci hranili duh dok su tragali za fizičkim blagostanjem. Godless srednju i zapadnu Ameriku prikazuje onakvom kakva je doista bila: brutalna, krvava, nemilosrdna i iskonski nepravedna. Dok antagonist Frank Griffin harači krajem i igra se boga, doslovce odlučujući tko će i kada umrijeti, on citira Bibliju i koristi fraze poput „čišćenja u krvi“. Kad mu norveški doseljenik čiju je obitelj maltretirao kaže da „on nije nikakav Božji čovjek“, Frank nam daje jedan od svojih upečatljivijih monologa. „Bog? Koji Bog? Gospodine, vi očito ne znate gdje ste. Pogledajte oko sebe. Nema neke više sile koja gleda vas i vašu obitelj. Ovo je raj skakavaca… guštera… zmija. Ovo je zemlja oštrice i puške. Ovo je bezbožna zemlja. I što prije prihvatite svoj neizbježan kraj, duže ćete živjeti.“

Zločini počinjeni u ime religije i pod maskom vjerskih obaveza Amerikancima nisu nimalo strani, i jako je lijepo vidjeti američkog autora kako korijenski američkim žanrom progovara o mračnim temeljima vlastite nacije.

Jeff Daniels najjače je ime u glumačkoj postavi, i uloga kompleksnog negativca koji živi prema vlastitom moralnom kodu savršeno mu odgovara. Merritt Wever (Nurse Jackie) fenomenalna je u čizmama sposobne Mary Agnes, kralježnice La Bellea, Michelle Dockery (Downton Abbey) i Scoot McNairy (Argo) odlični su kao Alice Fletcher i šerif McNue, a Thomas Brodie-Sangster pokazuje da je sposoban za daleko više od Zapravo ljubav i Igre prijestolja. Tihog i dobrodušnog Roya Goodea, ustvari glavnog muškog lika cijele priče, tumači Jack O’Connell (Skins, Neslomljivi), a lijepo je vidjeti i Sama Waterstona (Polja smrti, Zakon i red) u sporednoj ulozi staromodnog šerifa iz drugoga gradića.

James Mangold jednom je prilikom rekao da je vestern čista filmska umjetnost. „Kad god sam zbunjen dok snimam film, mislim da je vestern najbolji smjer u kojem mogu krenuti – zvijezda Sjevernjača na mom kompasu.“ Kad sam ga u jednom intervjuu zamolio da mi objasni zašto, žanr vesterna nazvao je iznimno jednostavnim. „Osjećaj izloženosti ljudskog bića prijetnjama i preprekama u njihovim životima daleko je jači nego u filmovima drugih žanrova. Nema automobila, telefona, mobitela, računala, aviona… U odsutnosti svih tih stvari, svijet preživljavanja, ljubavi, obiteljske obaveze, predanosti idealima i vlastitom sudu dobrog i lošeg postaje toliko zanimljiviji.“ Držeći se tradicionalnih vestern tema, Scott Frank pokazao nam je da vestern priča može imati i vrlo intrigantan i stimulativan podtekst: jednostavnost vesterna ovisi o autorovoj ambiciji koliko duboko želi zagrepsti ispod površine. Frank je pošteno zagrebao i Godless je sedmosatni film za koji vrijedi izdvojiti svaku minutu vremena.

Sven Mikulec

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More