Nazvao sam Stojku da je pitam hoćemo li možda zajedno na Ponoćku u katedralu. Odvratila je da nije raspoložena. Gleda kod starog u Utrinama reprize serije “Jelenko” i šmrca u maramicu.
Stari joj je prije pola sata zaspao kao zaklan nakon analgetika i pola gajbe Ožujskog Božićnog piva. Još ne može hodati zbog onog pada na poledici.
Odlučio sam se i ja do kraja urokat. Iako sam znao s kojim ću se paklenim grizodušjem i razornim mamurlukum sutra probuditi. Dok će normalan, kršćanski svijet, uz blagdanske svijeće na stolu, ručati tu u Zagrebu puricu i mlince, ja ću bljuvati u ostrugano dno prastarog lonca i pritom glasno i bolno rikati kao nastrijeljeni Jelenko.
Spustio sam se u Limb. Unutra su sa stropa visili kao neki papirnati, božićni ukrasi. Za šankom je sjedio Čadež. Stao sam do njega, naručio lozu. Iz zvučnika je pičio Tom Waits. Kako prigodan saundtrek za dvojicu nevoljenih gubitnika koji će Badnju noć provesti za šankom periferijskog bircuza. Čak se, izgleda, i novinar Lasić uspio kod Viktora Ivančića ogrebat za tanjur juhe od bakalara.
– Šta ima – pitao sam.
– Nikaj – sumorno je odvratio Čadež. – Kaj ti nisi otišo u ono svoje Đakovo?
– Mislio sam, ali na kraju ipak nisam. Stari mi je popizdio što nisam došao. Izvrijeđao me na mobitel, zakleo se da će prije nego rikne u oporuci sve prepisati na moju sestru. Meni će ostaviti samo probušeni kurton… kao podsjetnik kako sam uopće došao na ovaj govnjivi svijet.
– Trebo si otić… Koji ćeš kurac tu u Zagrebu.
– Muka mi je tamo sa starom, starim, sestrom izmoljavat očenaše nad zaklanim odojkom, ko neka obitelj Indosa iz Mister Noa.
– Pa bar bi imo odojka… Ovdje možeš dobit samo slane štapiće.
– Nema ni štapića – mrzovoljno će šankerica. – Nadala sam se da nitko neće doći, pa da ću zatvorit u deset i otić kod staraca na fritule.
Stuštio sam duplu lozu.
– Imao sam neku fiks ideju banut na Badnjak Jergoviću na selo – rekao sam. – Egida mi je nacrtao kartu kako doć do tamo.
– Pa odi, imaš još vremena – podsmjehnuo mi se Čadež. – Ja sam s njim bio na jedan Badnjak i to mi je dosta za čitav život.
– Stvarno…? – živnuo sam.
Čadež je ispio svoje pivo.
– Tu u Limbu… On, ja i Šovagović. I šankerica koja je bila puno ljubaznija od ove sada… Donijela nam je bila i teglu francuske salate.
Sav sam se pretvorio u uho. To su, znači, bili ti slavni dani Limba. Da sam bar tada upisao fakultet, pomislio sam tužno.
– Šovagović se prežderavo s tom francuskom, a Jergović si je puštao Daleku Obalu i svako malo nešto cmizdril.
– Znači on je zbilja hiperosjećajan. Zašto je plakao? – nabrijano ću.
– Zbog Ede Popovića.
– Ne kužim… Šta je to bila neka gej spika?
– Dao je Edi na čitanje prva dva poglavlja “Dvora od oraha”. A ovaj se nešto okuražio i reko mu da je njemu to ko da je pisao Araličin brat blizanac. I to baš na Badnjak kad je Jergović došao kod njega doma u Utrine na mornarsku juhu.
– I šta, Jergović je onda popizdio, odjebo mornarsku juhu i došao tu k vama u Limb? – znatiželjno ću.
– Tako nekako. Jebo nas je s tom “Dalekom obalom” do jutra. Stalno je ponavljao ono “Ljudi su pokvarena rasa, prljava i zla, i ko ljude sluša taj uvijek nastrada”.
– Jel se bar naroljo?
– Nije. U to vrijeme kad je pisao “Dvore od oraha” ostavio se i cuge i trave, pio je samo mlijeko i limunadu ko Kapetan Miki. Mislio je da će tako nadjebat Fabrijevo “Vježbanje života” i da će Aralici dokazati da je u stanju napisati nešto puno duže od kratke priče.
– A ujutro?
– Šovagović i ja otperjali smo na kolodvor na burek, a Jergović se navodno otišao popišat Edi po bravi na autu, barem je rekao da će to napravit.
– Da mu se smrzne brava pa da ne može otključat?
– Ne, nego da se Edi uprljaju ruke kad bude otvarao.
Znači Jergović je ful zajeban… Ovo me pokolebalo. Odlučio sam da mu ipak neću pokucati na vrata u Dragonošcu, još će mi s prozora pankerski izlit kiblu govana po glavi. Pokušat ću mu prići na neki suptilniji način.
– S tim Jergovićem nikad ne znaš… Jednom kad mu je urednik Wruss htio skratit memoarski tekst o dragoj mački s kojom se igrao kao mali, počupao si je s vrata punu šaku dlaka i istresao mu ih u acidofil – prisjećajući se, Čadež je zabio nos u kriglu.
Zamolio sam šankericu da stavi nešto od “Daleke obale”. Pustila je stvar “Ovo nije moje vrijeme”. Slušao sam to, lokao loze i mislio kako ovo fakat nije moje vrijeme. Trebao sam biti tu u Zagrebu kad je Jergović bio ludi panker, a Edo Popović umjesto planinarskog štapa držao u ruci granu za rastjerivanje bijelih miševa.
– Poljubi me, iako znaš da nisam ni snažan ni mlad… – pjevušio sam naginjući se preko šanka prema konobarici.
Čadežu je uskoro klonula glava na šank. Zamro je i taj jedini svjedok vremena koje se sve više udaljava i od kojeg će na kraju ostati samo Jergovićev potpis flomasterom iz 1999. iznad zahodske školjke u Limbu.
Književna Groupie