Neofašizam sponzorira tiha većina koja tolerira spregu desničara, Crkve, huliganskih grupa i kriminalaca

Šišanje, film Stevana Filipovića, bio je jedan od dojmljivijih naslova koje smo pogledali u programu ovogodišnjeg Festivala tolerancije.

Srpski redatelj suočio se ovim filmom s čitavim nizom društvenih neuralgija na Ovim Prostorima: porastom netrpeljivosti prema manjinama, jačanju neonacizma i neofašizma, subkulturama koje su postale zastrašujuće moćna rasadišta mržnje. Ova velika priča filtrirana je kroz iskustvo povučenog, finog mladića, matematičkog genija Novicu, koji postaje skinhead. Njegove odluke uništit će ne samo njegov život, nego i živote ljudi oko njega.

S obzirom na sveprisutno nasilje i jačanje neonacizma, desničarenja, pogotovo među mladim subkulturnim skupinama, ovim je društvima zbilja nasušno trebao film koji će se uhvatiti s time ukoštac. Vi ste se uhvatili tog zahtjevnig posla u „Šišanju“. Što je bio izvorni impuls?

– Kad smo 2006. godine počeli pisati Šišanje, u društvu je postojala ta tendencija – pa i kod mladih ljudi – prema zaokretu u desno. Meni je tad bilo neobično što se nitko nije dohvatio ove teme, što nitko nije pravio film o tome, pa smo mi krenuli pisati. Ono što je bilo jako zanimljivo je što se većina događaja iz tog sinopsisa kasnije zapravo dogodila na ulicama Beograda. S jedne mi je strane to bilo jezivo, s druge strane – život imitira umjetnost i umjetnost imitira život! Te su se linije polako isprepletale do neprepoznatljivosti. Imali smo gomilu konkretnih situacija, primjerice cijela scena napada na Rome – to se dogodilo 2007. godine – pa zatim upadanje neonacista na fakultete, prebijanje profesora, eksplozija huliganskog nasilja koja je kulminirala 2008. i 2009. godine, nogometna mafija i ubojstvo onog francuskog navijača…

Kako tumačite sve ove događaje? Imate li neko objašnjenje za bujanje nasilja?

-To je logična posljedica svega što je bila dominantna ideološka matrica devedesetih. Od dolaska Vojislava Koštunice na vlast nakon ubojstva Zorana Đinđića, Srbija se vratila na ono što je manje-više bila politika Slobodana Miloševića. Tu je bio jedan od glavnih problema zapada, što je Zapad Miloševića uijek gledao kao komunistu, a Milošević je – što mi i vi nažalost ovdje dobro znate – zapravo prije svega srpski nacionalizam koristio kao pogonsko gorivo za sve svoje ratove. Rezultat toga su generacije mladih ljudi kojima je to kao zrak koji dišu, koji su odrastali u tome i kojima pripada i Novica, junak našeg filma. Želio sam se pozabaviti tom temom, a s obzirom da sam filmaš nekako je bilo logično da snimim film o tome.

Jedan od motiva ove priče je i fatalni vršnjački pritisak koji dolazi iz navijačkih skupina. Nedavno smo u Zagrebu vidjeli film ‘Klip’ vaše kolegice Maje Miloš koji se isto bavi jednom vrstom vršnjačkog nasilja. Mislim da bi ovaj film mogao biti dobar edukativni materijal za srednjoškolce. 

– Htjeli smo biti odgovorni, radili smo film za ljude o kojima je film. Mislim da se u tom smislu Šišanje i Klip mogu smatrati komplementarnima. Maja Miloš je meni bila pomoćnik u režiji i relativno je sudjelovala u stvaranju Šišanja, a ja sam montirao Klip. Generacija smo ista i onda je zapravo nekako logično da smo se i ona i ja bavili tim temama koje su nam bile bliske i zanimljive, s tim da Šišanje više ide u političke vode. Ti mladi ljudi su zapravo ista grupa, ista vrsta potrage za nekim identitetom, želja za nekakvom pripadnošću. Kod Novice je to, nažalost, otišlo u tu ekstremnu desnu opciju. Neonacista u Beogradu nema puno, vjerojatno ima njih stotinu – i kad bi netko izašao na ulicu s kukastim križem, vjerojatno bi bio uhićen. Mnogo veći problem je prisutnost tih ideja u mainstreamu – i to je ono čime se film bavi. Imamo hrpu mladih  ljudi koja se slaže s ideološkom komponentom onog što je fašizam, a pri tome nikad za sebe ne bi rekli da su fašisti. Kad ih pitate što su oni, kažu: pa mi smo rodoljubi, srpski domoljubi, hrvatski domoljubi, kako već u kojoj zemlji, ali nikako ne gledaju sebe – i čak se vrijeđaju – kad za njih kažete da su neonacisti. Iako to ustvari, suštinski, jesu. Mislim da je to mnogo opasnije od ekstremnih malih grupacija koje su vidljive na banalni, nametljivi način. Novica je tu negdje između: on je štreber, matematičar, nikad nije imao djevojku i kod njega je ta želja za pripadnošću samim time jača. S druge strane, Novica je inteligentan mladić logički osposobljen da razumije u što se upušta, tako da tu dolazimo do pitanja odgovornosti, odnosno do pitanja izbora koje on pravi.

Što nas ovaj film uči o toleranciji – temi koja je u fokusu Festivala židovskog filma u sklopu kojega je prikazan u Zagrebu?

– Sudbina našeg glavnog junaka najbolja je ilustracija gdje vode izbori koje je on napravio. Ta vrsta mržnje, ta vrsta isključivosti vodi samo ka uništenju, duhovnom pa onda i fizičkom. Druga stvar, ono što je karakteristika svakog fašizma je predavanje sebe i vlastitog identiteta grupi u kojoj vi više niste vi, već ste dio nečeg što je pod tuđom kontrolom. Kad sami predate sebe na taj način grupi vi se automatski poništavate. Suprotnost toga ono je čemu bismo trebali težiti. Postoje trenuci u filmu u kojima je Novica mogao napraviti drugačiji izbor, ali nije.

Kako je film primljen u Srbiji?

– Kad se bavite temama koje su na taj način politički osjetljive, a osjetljive su jer postoje ljudi koji ne žele da se priča o stvarima koje rade, dobijete etiketu izdajnika i tvorca antisrpskog filma i kako god me već nazovaju i to te skupine o kojima film priča polako dovodi to točke usijanja. Pretpremijera filma je bila posebno neugodna jer smo primili dosta prijetnji, pa smo neke od ozbiljnijih prijavili policiji i imali smo policijsko osiguranje na samoj premijeri. Srećom ništa se nije dogodilo, ali iz same te reakcije vidite da ste zakačili nešto što je u tome trenutku bila neka akutna tema. Četiri dana nakon premijere, 10. listopada 2010. godine, bio je pokušaj gay pridea s kordonom od nekoliko tisuća policajaca i onoliko krvi i onoliko nasilja u Beogradu. Ja sam se strašno osjećao tada, mi smo pravili film da ne dođe do takvih stvari, a onda tek vidite dokle je to otišlo i što ta sprega desničara, političara, Crkve, huliganskih grupa i kriminalaca može napraviti kada je puštena i tolerirana toliko dugo od strane većine. Tu ima ona čuvena pjesma: Kad su dolazili po komuniste, ja sam šutio zato što nisam bio komunista, kad su dolazili po Židove, šutio sam jer nisam bio Židov, kad su na kraju došli po mene, nitko nije imao da me brani… to je ta priča o šutnji tih takozvanih finih ljudi i o toleriranju nasilja i mislim da to nikako ne smije biti nešto što je prihvatljivo.

Vi kao da ste odlučili svakim svojim novim filmom radikalno se odmaknuti od onog prethodnog. Tako je Šišanje došlo nakon Šejtanovog ratnika koji je film fantastike, a sada opet radite nešto što je sasvim novo i svježe.

Šejtanov ratnik zapravo je najbliži mom senzibilitetu jer ja sam veliki obožavatelj Ratova zvijezda, Gospodara prstenova i zapravo sam odrastao na holivudskom filmu i to mi je u to vrijeme bilo ostvarenje sna. Šišanje je s druge strane drugi dio ličnosti nekog tko je rođen 1981. godine i tko je odrastao u ratno vrijeme devedesetih kada su na snazi bile sankcija i potpune dezintegracije društva što smo doživljavali kao nešto što je normalno. U tom smislu Šišanje je prirodni izraz te druge strane onog što sam ja. Sada treći film koji radim je po priči Mirjane Karanović, glumice, zajedno smo pisali scenarij, to je priča o ženi koja nakon trideset godina braka otkriva da joj je muž ratni zločinac. To je inspirirano onom snimkom Škorpiona, specijalne policijske jedinice, koji su blizu Srebrenice ubili šest bošnjačkih mladića, neki su i maloljetni bili, civili, i ta snimka je procurila u javnost. Mislim da taj trenutak, kad se ta snimka pojavila, da je to trenutak kad su se mnogi građani Srbije prvi put suočili s time da su se zločini događali, da su činjeni u naše ime i da ih je činila država. Taj trenutak je zaista bio katarza za mnoge ljude. U tom je smislu ta priča izuzetno jaka jer su to neke stvari koje se u mainstreamu trpaju pod tepih i o tome se ne priča. To kroz što u filmu prolazi naša glavna junakinja je nešto kroz što bi cijelo naše društvo trebalo proći u procesu da bi bilo normalno nakon strašnih izbora koje je napravilo.

 Katarina Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...