Neodoljivo zavodljiva Brečićeva Malena

Mislav Brečić u kazališnom se susretu ne boji mogućnosti pogotka i promašaja u kojem se gradi povjerenje između kazališta i gledatelja. Vidi kazalište koje je utemeljeno na etičnosti umjetničkih profesija, ono koje osnažuje čitavu zajednicu i donosi financijske rizike, prema riječima Nataše Govedić o njegovu autorskom projektu Ispočetka (2013.) u Teatru Exit, a o kojem sam također pisala u sezoni 2013./14.



Neupitna vrijednost Brečićeva kazališna rukopisa krije se u potrebi opraštanja, pronalasku ljepote koja neće popraviti svijet, no ipak će ga učiniti privremeno lakšim. Važnost i potreba ljekovitog kazališta sasvim je u opreci sa trenutačnim suvremenim i eksperimentalnim kazališnim inačicama koje se prema Bojanu Munjinu pretvaraju u sadomazohističku mantru – život je lijep zato što je surov.

Malena

Brečićeva žanrovski neuhvatljiva Malena (Anja Đurinović) iako ne vjeruje u uništavanje, zaljubljuje se na prvi pogled u nositelja zajedničkoga osjećaja nepravde i promjene Sina (Filipa Križana), no njihovoj ljubavi nije suđena trajnost jer se revolucionarne promjene svijesti događaju samo izvana dok su iznutra ograničenja i dalje prisutna. Postavlja se stoga pitanje – moramo li zapravo uvijek birati između ljubavi i revolucije? I kakve su posljedice takva odabira? Srećko Horvat u Radikalnosti ljubavi pokušava oboriti tezu da su izolirani i fantastični svijet ljubavi i političkog aktivizma na suprotnim stranama jer pravi test za ljubav predstavlja trajnost, a za revoluciju ono što usljeđuje dan poslije.

U Brečićevu danu poslije revolucije poruka je nedvosmislena i nimalo propovjednička – uništavanje nije i ne može biti ispravan put. Pritom se služi zanimljivim misaonim eksperimentom o brzini (metafori neoliberalnoga kapitalizma) kao krivcu za sve. Sin poseže za crno-bijelim rješenjem te uništava prijevozna sredstva, pristaništa, kolodvore i zračne luke kako bi čovječanstvu vratio nužnu dozu idealizma za opstanak, kako bi sasvim nepopularno vratio čovjeka čovjeku. No, u toj razornoj snazi Sin tragično postaje naivcem upravo zbog nemogućnosti istodobnosti izvanjskih i unutrašnjih promjena.

Malena

Malena je neodoljivo zavodljiva Gavellina predstava bez glavnih i sporednih uloga, koja u svojoj jednostavnosti, nepretencioznosti i humoru iskazanom u glazbi Stanislava Kovačića i koreografiji Matije Ferlina nosi plemenitu društvenu poruku. Pozitivna energija, suptilna ironija, čitav ansambl dovoljno karikirano zaigran i uvjerljiv te drukčiji rukopis od prevladavajućeg trenda čine se nikad prikladnijima u ovim histeričnim vremenima. Odavno smo počeli zaboravljati disati i voljeti jer ”da se samo disalo, možda se i moglo”, zašto ne bismo za promjenu pokušali?

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More