Živimo u cirkusu. Hranimo se u ogledalima. Proizvodimo podatke, mi jesmo podatak. Bliži nam se i razdoblje posthumane ekonomije, no kao društvo prema Adamu Greenfieldu još nismo spremni za psihički i kulturni luksuz viška vremena. Luksuz gdje će roboti raditi umjesto nas. S monodramom Nemoć (Imaginarni/Mini Teater) redatelja i autora dramatizacije Primoža Ekarta odlazimo u jedno posve drukčije, ali slično vrijeme. U vrijeme gdje se pripovjedno susreću proza Nobelovca Heinricha Bölla (Mišljenja jednog klauna) te bivšega grčkog ministra financija Janisa Varoufakisa (Globalni Minotaur).
Böll kroz lik klauna Hansa Schniera (Nik Šrklec) kritizira pošasti modernoga društva, a ponajprije licemjerje koje se ogleda u državi, Crkvi i obitelji. Država zatire i oprašta strašne zločine vlastitog stanovništva, Crkva umjesto ljubavi propovijeda političke pamflete, a obitelj kao utočište biva mjerena novcem. Poratna Njemačka je pod američkim skutima preko kulture, politike do načina življenja. Mnogo godina poslije novi društveni poredak i makijavelistički principi svjetske ekonomije u Varoufakisovu Globalnom Minotauru postaje polemički šou igranja s brojkama i teorijama urote. Kako u izvedbi pomiriti te dvije aporije, krizu postratne Njemačke i suvremenu financijsku propast?
Ekart motivski prividno udaljene svjetove približava s nevjerojatnom lakoćom dajući pomalo riskantno, ali opravdano veliko povjerenje mladome glumcu. Predstava se izvodila u kasni sat, u napuštenoj mariborskoj vili preko puta Staroga mosta. Sve je na sceni Damira Leventića dah nekih prošlih vremena – uvenulo cvijeće, telefon, veliki radio, pozlaćena lampa, kada i sat u pozadini. Vlaga je u zraku, parket pod nogama škripi, svjetlo je slabo. U kadi nas dočekuje glumac u modrome odjelu na točkice s upadljivo rozim čarapama (Belinda Radulović). Sat počinje glasno odbrojavati i putovanje s distancom te stalnim vremenskim bljeskovima unatrag može započeti.
Publika je ravnopravan dio izvedbe, nimalo udaljena. Šrklec je isključivo pripovjedač bez obzira na to iznosi li svu društvenu neprilagođenost i sarkastičnost lika Hansa ili kredom po zidu brojčano ispisuje sve zablude svjetske ekonomije. Ujedno je i klaun koji zbilja živi vlastitu cirkusku umjetnost posvećujući pažnju svakom, pa i najmanjem detalju ljudskoga postojanja – od komentiranja ponašanja drugih likova, namještanja telefonske slušalice, mahnitog prolaska sobom, žongliranja do puštanja glazbe na radiju.
Njegov klaun apsurdnosti svakodnevnog života poprima pojačano sarkastične note kada iznosi podatke iz Globalnog Minotaura. Tada ga obuzima nekakav histerični cinizam te u tom trenutku u publici nastupi svojevrsni očaj jer se uočavaju paralelizmi s prošlim i sadašnjim vremenima. Počinjemo shvaćati da kao čovječanstvo u tom silinom vremenskom rasponu zapravo ništa nismo naučili. Dramaturški skokovi Simone Hamer iz prošlosti u sadašnjost traju poput uobičajene predstave, stoga nakon četrdesetak minuta izvedba pada da bi se efektnim krajem ona ipak podignula i zaokružila. Škrlec raspolaže nizom emocionalnih registara i žustrih pokreta koji čitavoj izvedbi daju eksplozivni tragikomični ritam. Nemoć je istodobno malena, skromna, šarmantna, ali zapravo nenametljivo hrabra i ozbiljna predstava.
Na sasvim je drugim emocionalnim i političkim registrima funkcionirao hommage pokojnom postdramskom redatelju Tomažu Panduru, koji je obilježio i internacionalizirao slovensko kazalište, a ponajprije SNG Dramu Maribor, u razdoblju od 1989. do 1996. Mariborska monodrama Immaculata prema romanu Colma Tóibína te u preradbi Livije i Tomaža Pandura, nevjerojatno je hladna, distancirana i pretenciozna izvedba s elementima kiča. Svaka je emocija umjetna, kretnja prenaglašena, čvrstoća lažno ekspresivna. Takvoj blockbusterskoj monodrami ni velika glumica Nataša Matjašec Rošker nije mogla dati suvisliju notu. Böllu je takav elitizam bio potpuno stran. Kazališna umjetnost nije građanska zabava bogatih, ona je iluzija u pravome trenutku.
Anđela Vidović