‘Neminovna neizvjesnost posla slobodnih umjetnika sili nas na kreativnost’

Filmska i kazališna glumica Vesna Tominac Matačić prenstveno je slobodna umjetnica i od nedavno “nova” barunica Castelli. Režiju potpisuje Željko Senečić, a predstava igra u zagrebačkom Koldingu, u podrumu koji simulira “građansku” scenografiju koja nas direktno uvlači u svijet Glembayevih.

Tko je za vas barunica Castelli? I kako biste opisali rad sa svestranim umjetnikom Željkom Senečićem?

Barunica Castelli je meni prije svega – što. Jedna od najintrigantnijih uloga karijere koja me provela kroz uzbudljiv kreativni proces. Svojom dubokom slojevitošću, bogatstvom emotivne strukture sa svakom novom izvedbom stavlja me u koštac s vlastitom imaginacijom postavljajući mi vrlo visoko ljestvicu izazova glumačke istinitosti.

Bila mi je iznimna čast surađivati sa Senečićem. Njegova je filmografija zaista fascinantna. Osim toga, on je i sjajan slikar i pisac. Kao redatelju zahvalna sam mu na nepogrešivom osjećaju za istinu na sceni. Kad bi ju prepoznao onda bi ju i podržao, a to, ne bi čovjek vjerovao, neki redatelji ne znaju. Njegova dramaturška koncepcija Glembajevih je sjajna. Izvukao je iz drame taj magični trokut na kojemu su zasnovani svi relevantni odnosi u drami i postavio ga u specifičan prostorni okvir a da nije oštetio samog autora. Time smo samo dobili novi kut gledanja poznatog problema, i čak, rekla bih, rasvijetlili psihološku dubinu drame kazališnim sredstvima.

Koja je od mnogih glumica za vas bila najuvjerljivija Castelli (Bela Krleža, Ksenija Prohaska, Ena Begović..), i što to uopće znači u tom poslu, glumi? Biti uvjerljiv/a? Mani Gotovac tvrdi da je Severina u onom trenutku, dok ju je igrala u Rijeci, bila neosporno najviše ona…

Sve su one bile sjajne ali neminovno i različite. Ne pada mi napamet stavljati se u kritički odnos spram kolegica koje su radile na istoj ulozi. Puno je razloga za to. Redateljska koncepcija, npr. nešto je što neminovno određuje smjer u radu glumca na ulozi. Ono što nam je zajedničko jest proces kroz koji smo prošle, svaka na svoj način. a proces je rad, trud, ponekad muka, sumnja, strah, ponekad neizmjerna radost, ako ni zbog čeg drugog onda zbog procesa poštujem rad svojih kolega.

Procesi su različiti, sredstva rada, alati, ili metode kojima se glumac služi raznovrsne su i ovisne o iskustvu, senzibilitetu i afinitetu pojedinog glumca. No svima je zajednički cilj, upravo biti uvjerljiv, biti istinit, jer jedino je nepatvorenom emocijom moguće izazvati emociju kod gledatelja. Gledatelju treba pružiti mogućnost identifikacije, a to je nemoguće postići trikovima. Glumac na sceni je, kao i pred kamerom ogoljen pod lupom.

A Severina u ulozi barunice Castelli, to je bio marketinški potez, što ne bi bilo nimalo sporno da se radilo o nekoj samostalnoj privatnoj ili komercijalnoj produkciji, a ne o Nacionalnoj kulturnoj instituciji kao HNK, koja na tržištu zasnovanom po kapitalističkom modelu – prodati pod svaku cijenu masama – nema što tražiti, zato, uostalom, i jest financirana iz državnog proračuna. Tako je i pitanje da li je Severina bila dobra Barunica ostalo irelevantno u sjeni cijelog tog cirkusa.

Lik barunice je postao arhetipom u hrvatskoj literaturi, ipak- sliči na druge europske modele, od gospođe Bovary pa možda do Ane Karenjine. Kako biste ju psihološki okarakterizirali odnosno- čime vas je ta uloga dobila? 

Upravo tako. Kao i spomenuti klasici i Krleža je imao tu osobinu velikih pisaca ući u najdublje zakutke ljudske duše u kreiranju svojih likova. To mogu potvrditi iz prve ruke, kao glumica koja sam imala priliku zaroniti do tamo, do samog uzroka, do nesvjesnog u liku, preko nesvjesnog svog i do nesvjesnog ili intuitivnog u autoru. Vjerujem, naime, da ta spisateljska sposobnost proizlazi iz intuitivnog. I vjerujem da autor, shodno tome, sam ni ne mora biti svjestan svekolike kompleksnosti svog lika, uzimam si stoga za pravo da kao glumica vođena svojom imaginacijom i osobnim iskustvom dovršim taj karakter do njegovog oživotvorenja. Što je autorov predložak dublji i bogatiji i moje su mogućnosti nadgradnje nepreglednije…

Barunica Castelli me dobila upravo tom nepreglednom slojevitošću karaktera, ali to sam prepoznala i u Bobočki, igrajući je prošle godine u predstavi Latinovicz, povratak u Muzeju suvremene umjetnosti u režiji Mladena Vukića, iako je u ovom slučaju redateljska koncepcija bila izvan psihološkog realizma. Tako, otkrivajući kroz proces sloj po sloj karaktera, pronalazite i one zakopane, one nevidljive prostom oku. Krleža je i pjesnik, a pjesnik umije izreći neizrecivo.

Kako vidite društveni a kako psihoanalitički kontekst ovog dramskog lika, ovog stvarnosnog lika, barunice Castelli?

Barunica Castelli je u društvenom smislu svima nama poznata. Ona je prije svega žena bilo kojeg doba. Razapeta je između svoje putenosti, društvenih normi koje su ženu oduvijek stavljale u određeni kontekst, ovisno o vremenu, svoje slobode, talenta i na koncu ljubavi. Svjesna svojih slabosti ona se bori za svoj osobni integritet na način na koji najbolje zna, na način koji joj društvo nameće kao prihvatljivo.

Površnijim čitanjem lika možete joj zamjeriti njezinu proračunatost, a ako uzmete u obzir i njezinu mutnu a neupitnu bordelsku prošlost naći ćete se na skliskom terenu prelake moralne kategorizacije čovjeka, napose žene. Ona duboko osjeća, čak i voli u tom poremećenom svijetu, naravno, kao i Fedra u grčkoj drami, posve krivog čovjeka. Ona razumije poeziju i svira Beethovenovu Mjesečevu sonatu. Vidim ju, prije svega kao tragično lice, kao žrtvu okolnosti iz kojih ne može pobjeći kao ni junak grčke drame.

U psihološkom smislu, pak, ona je žena koja žudi za ljubavlju, a nalazi tek kompenzaciju u novcu, u društvenom statusu, u tjelesnosti.

Koja su mjesta stereotipa a koja istine kada se kaže da su Glembajevi primjer tipične obitelji koja se u recentnoj hrvatskoj prošlosti – isto uspela i isto degradirala na “društvenoj ljestvici”? Na “moralnoj ljestvici”? “Zlatne obitelji koje su stvarale zlatnu mladež”?

Da. Čitajući danas i druga Krležina djela otkrivamo gotovo zapanjujuću aktualnost kad govori o društvenom i političkom kontekstu, ipak, svoga vremena. To nas dovodi do neumitnog zaključka da naša recentnost i nije nešto novo. Još smo uvijek, manje ili više svjesni, dio jednog te istog starog obrasca koji se sustavno proteže kroz vrijeme i prostor i postavlja nam stereotipe kao ovaj što ste ga spomenuli.

U tom smislu, svakako možemo prepoznati Glembajevsku priču i kao priču naše današnjice. I to je još jedan dokaz o veličini pisca čije djelo ne gubi na aktualnosti ni dugo nakon njega.
Pa ipak, ono što ovu dramu stavlja iznad svakog stereotipa jest psihološka utemeljenost u odnosima likova jedne obitelji vječno aktualnim bar od stare Grčke. Prvenstveno odnosu oca i sina. Njihovom konfliktu. Priča o Edipu koji ubija svoga oca, a spava s njegovom ženom, ostat će aktualna i dalje, i biti izazov svakoj novoj generaciji bez obzira na društveni kontekst. Ono zbog čega nas ta priča intrigira kroz tisućljeća, ostavljam književnim teoretičarima i psihoanalitičarima da istražuju, na nama, glumcima je da je kroz svoj imaginativni, simbolički doživljaj prenesemo, da bi krajnji ishod bio katarza. Kako nekad tako i sad.

U kojemu stanju mislite da je društvo hrvatskih umjetnika, odnosno kako vidite i opisujete svoju poziciju slobodne umjetnice? 

Egzistencijalni problem umjetnika koji je česta tema diskusija dio je sveukupnog konteksta egzistencijalnog problema društva u kojemu živimo, dakle ne bih ga posebno izdvajala kao fenomen određenog vremena ili prostora. Štoviše, rekla bih da je umjetnost, po svojoj prirodi, u njenom suštinskom smislu, sasvim neovisna o tim egzistencijalnim okvirima. Pri tome naglašavam razliku u poimanju kulture općenito i umjetnosti.

Briga o kulturi trebala bi biti važan segment svakog društva na nacionalnoj razini, ali svjedoci smo kroz povijest mnogih kulturnih kriza koje ipak u konačnici nisu zatomile umjetnički nagon za stvaranjem u bilo kojem području. I naša predstava je proizašla iz tog nezaustavljivog nagona za stvaranjem, za igrom i mimo svakog egzistencijalnog okvira svaku novu izvedbu igramo kao da je prva i zadnja.

Moj dugogodišnji staž slobodne umjetnice naučio me je da cijenim svaku mogućnost za rad. Svakoj prilici koju dobijem pristupit ću svojim potpunim glumačkim potencijalom, zahvalno i skromno. Osim toga, ta neminovna neizvjesnost posla slobodnih umjetnika sili nas na kreativnost i promišljanje vlastitih autorskih projekata, pa danas imate mnoštvo kvalitetnih autorskih projekata samih glumaca proizašlih iz nezavisnih produkcija.

Što je novoga što možemo očekivati od vas?

Trenutno radim na još nekoliko projekata. U studenom je planirana premijera Bunjevačkog bluesa Tomislava Žigmanova u režiji Vlatka Dulića u produkciji GD Histrion, a za proljeće pripremam u nezavisnoj produkciji svoj autorski projekt na kojem već godinama radim a bavi se životom i djelom naše najveće pjesnikinje Vesne Parun.

 Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...