Glasovi iz tmine: Što sve može doprijeti do čitatelja iz samoće tako glasnog pisca?

Krešimir Nemec (2017). ''Glasovi iz tmine''. Krležološke rasprave. Zagreb: Naklada Ljevak

Protekla godina, iako nije bila u znaku Krležina djela, svakako je započela krležološki, studijama, monografijama i analizama Krležina djela danas.

Vraća li se to Krležino djelo u središte interesa javnosti ili je prije riječ o povratku Miroslava Krleže kao društveno-političke činjenice?

Sve su glasniji Krležini Glasovi iz tmine (2017) pretočeni u krležološke rasprave u interpretaciji akademika Krešimira Nemeca u sedam raznovrsnih poglavlja. Literarni kontekst krležoloških rasprava oduvijek je razgranat i složen, a prisutan je veoma živo i izvan Hrvatske.

Tako je Krležino djelo, primjerice u Srbiji visoko pozicionirano jer se smatra značajnim i važnim za povijest jugoslavenske kulture, kako god se ona shvaćala, i zato ga Umetničko društvo časopisa Gradac iz Čačka smatra presudnim piscem u 20. stoljeću. U tom su duhu urednici izdali 200. broj Gradca posvetivši ga u cijelosti životu i djelu Miroslava Krleže pod tematskim nazivom Krležino stoljeće (2016).

Istodobno se prezentira i drukčije viđenje Krleže, izrazito kritično i osporavateljski nastrojeno. Navodno je Krleže previše, stoga bi susret s njegovim djelom mnogi odgodili. Sanja Nikčević u svojoj studiji Mit o Krleži (2016) radikalizira opoziciju krležofili/krležofobi izvodeći tezu o sve prisutnijoj polarizaciji odnosa prema Krleži. S jedne strane su krležoduli, a s druge krležoklasti. Zbog toga autorica upućuje na odmak od tog pisca i, eufemistički rečeno, na potreban odmor od samoga Krleže. Ispada prema navedenim stajalištima kako je odgoda najbolje rješenje. Čemu onda uopće prizivati povratak Miroslava Krleže ili povratak čitatelja Krleži?

Unatoč svemu njegovo djelo se aktualizira, kritički preispituje i analizira te izlaze novi naslovi proširujući sferu čitanja tog velikog pisca. Valja se pri tome prisjetiti oživljenog interesa za Krležino leksikografsko djelovanje kroz studiju Marginalije o gradovima i ljudima: 133 varijacije urednika i priređivača Vlahe Bogišića. To se djelo može promatrati kao nastavak prije objavljenog naslova iste tematike u Beogradu, Marginalije: 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopediju JLZ (2011) istoga priređivača. U međuvremenu spomenuti autor priređuje korespondenciju između Miroslava Krleže i njegove supruge Bele pod naslovom Bela, dijete drago: pisma (2015).

Svi ti intrigantni naslovi kao da su pripremali javnost za prošlu godinu u kojoj je intenzivno iščitavan opus Miroslava Krleže. Nije samo na tomu stalo, prvotna je intencija bila revalorizacija Krleže i njegova cjelokupna opusa. Trebalo je sve to pokrenuti 2016. – od Povratka Miroslava Krleže, Krležina EU/ropskog furiosuma, Kamova i Krleže, O duši i tijelu teksta: Polić Kamov, Krleža, Marinković do Avangarde Krležiane: pismo ne o avangardi. Zatim je osnovan i utemeljen Centar Miroslav Krleža krajem 2017., i to privatnom građanskom inicijativom i entuzijazmom Gorana Matovića ravnatelja Festivala Miroslav Krleža.

Pitanje je može li se novom Nemecovom studijom potvrditi konstatacija da se o Krleži govorilo i pisalo u navedenim djelima drukčije, i to s bitnim pomakom u čitanju i razumijevanju njegova djela? Kako se govorilo i kako danas govore o Krleži piše između ostalog u krležološkim raspravama, a čitatelji će osluškivati što im govore Glasovi iz tmine posredovanjem akademika. Što sve može doprijeti do čitatelja iz samoće tako glasnog pisca, što on to danas želi prenijeti? Ta Nemecova studija kao da želi staviti točku na i, ili bolje reći želi staviti završnu kvačicu na Krležino ž.

I pita se tako akademik, i sve nas u stvari pita kako čitati Krležu danas, ali ne samo njega već i druge klasike domaće književnosti. Kako danas čitati Matoša, Marinkovića, Desnicu, ili Andrića, ili Držića? Kako uopće pristupiti klasicima, što činiti s njihovim djelima, mogu li oni jednako i danas biti aktualni? Što njihova djela mogu reći današnjim čitateljima?

Zasad samo muk ostaje jer nemaju oni što reći u vremenu kojemu nisu potrebni, dapače suvišni su i nebitni. No, je li to baš tako? Akademik je u svojoj studiji jako zabrinut i sam dvoji, pita čak: “Kakav je status Krležina djela danas (…) u nacionalnom književnom kanonu?”, te može li se očekivati dekanonizacija Krleže u skoro vrijeme.

Vraća se Nemec Krleži i onim prvim pitanjima, koja ne prestaju biti aktualna. Sam primjećuje unatoč navedenim naslovima da je sve “manje novih kritičkih čitanja i provjera”, a kako će i biti kad se prema njegovu mišljenju još ne naziru “novi objasnidbeni modeli”, no možda se nešto pokrene, ali tek nakon “nekoliko generacija”, a zato je potrebno “ozbiljno, postideološko čitanje Krleže”. Primjer kojim je otvoren i započet put takvom čitanju Nemec prepoznaje u studiji Suzane Marjanić Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914-1921/22 (2005). To djelo zasad jedino ostaje prema Nemecu “zalog novim naraštajima”.

Međutim nije pritom eksplicirao što točno podrazumijeva pod sintagmom ”postideološko čitanje Krleže”. Krleža je još uvijek kanonski pisac, ističe Nemec, zahvaljujući forsiranju društvenih mehanizama koji provode kontroliranu “prisilu čitanja kroz djelovanje školskog sustava ili akademske zajednice”. U suprotnom, kada ne bude tih mehanizama prisile tko će čitati Krležu, tko će uopće poželjeti klasike? Dakle, prema Nemecovom razumijevanju čitanja klasika ostat će u oštroj opoziciji visoke elitne kulture te kulture estrade i spektakla koja će dominirati “u moru radikalnog egalitarizma”. Kakva će onda čitanja preostati?

Autor je uvjeren da će u suvremenom društvu spektakla i estrade kojima se ne nazire kraj čitanje postati ključnom vještinom, ili bolje reći razvijenom tehnikom, a pri tome se misli na visoke elitističke kulturne krugove. Čitanje Nemec vidi kao “preduvjet uspješnog funkcioniranja” u društvu sasvim novog profila.

Kakvo iskustvo čitanja može pružiti danas Nemecova esejistika o Krležinim Glasovima iz tmine? Uostalom kako čitati Nemecove eseje, Nemecov tekst o Krleži? Je li riječ o gustom i opterećenom diskurzivnom tekstu, ili je riječ o teorijski složenom i zahtjevnom tekstu analitičnom do te mjere da ga mogu slijediti samo pripadnici uske elitne znanstvene zajednice? Moglo bi se dobrohotno reći ništa od navedenog. Tekst je prohodan, čitljiv, teče kronološki uz navođenja izabranih autora i aktera povezanih s Krležinim djelom i životom. Čitatelj će s lakoćom prolaziti krležološke rasprave o Krleži osluškujući što to govore i što mu poručuju Glasovi iz tmine.

Ako ga potaknu na ispitivanje napisanog, na proširivanje i produbljivanje rasprava mogao bi nastaviti čitanjem Krležina opusa kako se ne bi ispunile autorove “zloguke prognoze” da će Krležu čitati samo u malim rezervatima, otočićima “visoke kulture i odnjegovana ukusa”.

Kako se može zapostaviti ili još gore dekanonizirati pisca koji se pozicionira “kao centralna figura u literarnoj reprezentaciji Prvoga svjetskog rata u hrvatskoj književnosti”?

Pisac je to koji se otkida i odvaja od zadanog kolosijeka, kolotečine, učmalosti, sudbinske zadanosti i jedinoga obaveznog pravca. Ekspresivnim dokidanjem povijesne ukalupljenosti otvara put prema novom životu kako to ističe Nemec u drugom poglavlju, gdje sunce sve jednako obasjava.

Treći naslov u knjizi postavlja ključno pitanje Krležina stvaralaštva o antinomijskoj strukturi njegovih tekstova. Poznata je unutrašnja polemičnost ili bolje reći rascijepljenost u kojoj uvijek stoji i “da” i “ne”. Međutim, nepobitna je životna činjenica ta dvostruka optika kojom se promatra stvarnost i kojom se opisuje djelovanje pojedinca, njegovo snalaženje i nesnalaženje, prihvaćanje i protivljenje jednostavno je neizbježno u svakom iskrenom i zauzetom angažmanu. U takvim životnim antinomijama Krleža je ostao živjeti bez uvijanja.

To se jasno dade vidjeti i u četvrtom naslovu u kojem pisac, prema Nemecovu mišljenju, kontinuirano centrira Zagreb u svojim antinomijskim raspravama. Bio je na putu sinteze “tradicionalnoga i modernoga urbanog iskustva”, naglašuje autor. O tome bi se moglo ispisati još dosta stranica. Jer prema njegovu shvaćanju “Krležina slika Zagreba zasigurno je najkompleksniji portret jednoga urbanog prostora u hrvatskoj književnosti.” U petom poglavlju Nemecovih rasprava Krležina Leda: od umjetnosti do dekadencije i kiča, izdvojen je događaj u kojem lik napušta “provincijalnu agramersku sredinu” i odlazi negdje u daljinu u kojoj mu se gubi svaki trag. Ostao je na kraju zameten do iskrivljavanja koje uostalom dominira u složenim procesima rastakanja, iskrivljavanja i dekonstruiranja umjetnosti u kojoj Krleža sazrijeva do dekadencije i kiča.

U šestom naslovu autor razmatra zastupljenost mađarskih tema u Krležinu literarnom opusu. Ta mađarska komponenta postala je “svojevrsni kontrapunkt” u njegovom djelu, osobito u Zastavama. No, o tome vrijedi raspravljati. Krležološke rasprave završavaju poredbenom skicom Krleže i Andrića. Stalna tema koja ostaje trajnom intrigom na ovim prostorima. Antinomična, napeta, mitski intonirana, jednostavno redovito se pretvara u žučljivu raspravu tko je od njih dvojice veći autor.

Nemec napominje kako dvojicu “pisaca ne treba promatrati samo u okviru binarnih opreka” jer izmiče tada “komplementarnost, gotovo idealno dopunjavanje” između opusa “dvojice tako velikih, a opet tako različitih pisaca”. Stoga ističe kako “nas, čitatelje, upravo ta činjenica naglašenog alteriteta može samo radovati”. Autor se uglavnom na kraju zadržao na prepričavanju zgoda i nezgoda između dvojice pisaca, na dojmovima drugih o njima, na vjerojatnim izvorima o spornim Andrićevim biografskim momentima, osobito onima naspram Krleže, i koji se opet ponavljaju. Nemec je uvjeren da su navedeni momenti istiniti budući da ih se i dalje prenosi.

Tekst se krležoloških rasprava lako čita, prolaz nije zahtjevan i uglavnom se temelji na faktografiji. Čak se i previše drži događajne, biografske linije kada interpretira djelo Miroslava Krleže i Andrića, a samo literarno stvaralaštvo, osobito tijelo teksta, ostaje u drugom planu. Akademik zasigurno priprema analitičku studiju o literarnoj vrijednosti Krležina opusa, analizu samoga tijela teksta i sve ono što se dade iščitati sustavnim čitanjem književnih naslova.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...