prvo slovo kulture

Neka muškost postane ljudskost

 
Reći ću nešto što bi možda bilo bolje zadržati za sebe: već me dugo ne zanimaju knjige ni filmovi s muškim protagonistima.

Sretna sam što je u hrvatskoj književnosti napokon došao kraj vladavine „stvarnosne proze“ koja nam je godinama servirala balkanske mačo tipove, tupave patrijarhalce i zadrte homofobe koji, naslonjeni na kakav masni šank, govore o tekmama, tučama i ženama. Furanje na Bukowskog mi nije šarmantno i nemam više strpljenja za uvoz nasilnika i protuha u umjetnost, nemam volje gledati svijet kroz oči junaka iz domaćih reklama za pivo, taj mi svijet nije blizak i sretna sam što je tako. Nije politički korektno izgovoriti ovo naglas, ali mene ne zanima muška perspektiva.

Kad je nobelovac V.S.Naipaul prije tri godine s visoka govorio o ženskoj prozi, na njega su bijesno nasrnule ugledne spisateljice i u medijskom linču koji je uslijedio stekao je titulu „mizoginog šupka“. Iako je Naipaul na ružan način oblikovao svoju misao o tome kako žene pišu drugačije i kako u ženskoj književnosti ne pronalazi vrijednosti do kojih je njemu kao čitatelju stalo, u tom njegovom ispadu danas vidim i nešto dobro: počeli smo razgovarati o dva drugačija svijeta, ženskome i muškome, koji se ne preklapaju potpuno i koji nemaju istu idealnu publiku. Dosad je to bio tabu: od konzumenata umjetnosti očekivalo se da potisnu rodno (dakle, društveno) uvjetovana nagnuća prema autorima koji su im iskustveno bliži. Ako više volim Alice Munro i Karen Joy Fowler nego Jonathana Franzena i V.S.Naipaula, bilo bi mudrije prešutjeli da je to zbog toga što Munro i Fowler imaju junakinje koje osjećam intenzivnije nego Franzenove muške likove.

Ovih dana moji su stavovi o muškim likovima došli na reviziju. Nakon nekoliko “muških“ filmova koje sam pogledala na Zagreb Film Festivalu – a osobito nakon gruzijskog igranog filma “Blind dates“ za koji bih voljela da bude nagrađen – ponovo razmatram svoj otpor prema muškim protagonistima.

“Blind dates“ je jedan od onih filmova u kojima je žanr neuhvatljiv: čas mi se činilo da gledam komediju, a već idući tren osmijeh bi mi se zaledio na licu – komedija bi se urušila u hanekeovsku drametinu.

Pratimo Sandra, učitelja iz Tbilisija, koji ima četrdeset godina i još uvijek živi s roditeljima. Roditelji su mu autoritativni starci koji ga tretiraju kao tinejdžera: gnjave ga ako se nakon nastave zadrži u gradu i kasno dođe doma. Kad zamoli oca da mu posudi auto, kako bi s prijateljem mogao otići na par dana na more, ovaj pristane uz uvjet da na to malo putovanje pođu i oni, roditelji, kako bi mogli paziti na Sandra. Usto, stalno ga obasipaju kuknjavama o njegovoj nemogućnosti pronalaska žene. Kad bi se barem oženio i podario im unuke…

Sandrov prijatelj Iva je, kao i on sam, tihi proćelavi sredovječni luzer koji loše prolazi kod žena. Iva je nekoć bio nogometaš, a danas odlazi na maratone spojeva na slijepo sa ženama iz provincije, koje upoznaje preko Interneta. Nalaze se u dronjavim hotelskim sobama, u kojima umjesto vrućeg seksa dijele samo šture male apsurde – sjede na razdvojenim krevetima i gule jabuku nožem, uglavnom obavijeni tužnom tišinom i vlastitim nesrećama koje pulsiraju kao nevidljiva bića u sobi.

U jednom trenutku film počinje nalikovati na suludu sapunicu. Sandro se zaljubljuje u majku jedne svoje učenice, ljubav mu je uzvraćena, ali postoji jedan veliki problem: za koji dan se iz zatvora vraća ljubomorni suprug te žene. Pred zatvorom ga dočekuje Sandro i pristaje biti njegov vozač na jedan dan. Između dva muškarca razvije se prešutno drugarstvo: Sandro ima razumijevanja za probleme tog čovjeka, koji je ženu prevario s njezinom asistenticom i napravio joj dijete, a ona ne želi pobačaj.
Ovo je samo dio radnje, koja se kovitla kroz brojne bizarnosti i na kraju ostavlja Sandra na istom mjestu na kojemu je bio i na početku filma: on je naivni, bolno smušeni dečko čije duguljasto, buljavo lice signalizira da će uvijek iz svega izvući deblji kraj, čak i ako sve napravi ispravno.

Film potpisuje Levan Koguashvili – rođen u Tbilisiju 1973. gdje studira filmsku produkciju do trenutka izbijanja rata između Gruzije i Rusije, zbog čega odustaje od studija i postaje novinar. Kasnije će diplomirati režiju u New Yorku, a njegov prvi dugometražni film „Street Days“ smatra se početkom gruzijskog novog vala. „Blind Dates“ je njegov drugi dugometražni film.

Ono što me u ovom filmu zadivilo – osim načina na koji se događi gusto nižu, a ipak, paradoksalno, to divlje nizanje ostavlja dojam dokumentarističke, životne usporenosti – jest njegov bliski, topliji, humaniji model muškosti. Empatija je opet tu: gledam muške likove koji djeluju tako stvarno i poznato u svojoj ogoljenoj ljudskosti. Koguashvili je mudar autor: jasno mu je da je prošlo vrijeme likova „fejk“ Bukowskog, likova iskompleksiranih šovinista koji su cijeli život posvetili pokušajima da zadovolje patrijarhalni ideal snažnog muškarca, likova nasrtljivih zavodnika kojima žene ne mogu odoljeti, likova rabijatnih navijača, likova iz reklama za pivo. Takvi su tipovi muškosti odigrali svoje u književnosti i filmu. Sad je vrijeme da umjetnost uhvati korak sa stvarnošću i prepozna muškarce kao ljudska bića s emocijama, a ne kao nabildane tjelesne mase sa sićušnim mozgom i problemom s testosteronima, koji nemaju pristup vlastitim osjećajima jer su previše zauzeti ulogama koje im je namijenio patrijarhat.

I dokumentarni film „Cesarova pečenjara“ donosi takvu, stvarnu, humanu sliku muškosti. Ovdje je riječ o tridesettrogodišnjaku Dariu iz Ekvadora, koji je u potrazi za boljim životom otišao živjeti u Njemačku, da bi se na očev poziv ipak vratio pomoći u posrnulom obiteljskom biznisu. Otac je loš menadžer obiteljskog grilla i sina to ljuti. No, najveći je problem u njihovoj komunikaciji, odnosno u njezinom nedostatku: kad god je Dario imao kakvih problema, otac bi ga uputio da o njima razgovara s majkom. Otac je dio starog, toliko nam poznatog sistema, u kojemu su očevi imali isključivo posao da zarađuju za obitelj. Emocionalni život je ušutkavan ili delegiran na upravljanje ženskim članovima obitelji. Ali, Dariov otac nije posve pounutrio patrijarhat – kako stari, tako svoju zakočenost u komunikaciji sa sinom sve više doživljava kao muku. Ispod maske koju je naučio nositi kao glava obitelji, on je samo usamljeni, smušeni starac kojemu fali ljubavi.

Odnos očeva i sinova velika je tema, koja se provlači kroz nekoliko naslova u igranom i dokumentarnom programu ZFF-a. O ranjivosti kao o glavnoj kvaliteti muških likova koje igra, govorio mi je i Leon Lučev koji u filmu Andree Štaka „Cure – život druge“ igra oca tinejdžerice s velikim problemom.

Ali najvažnije poglavlje mog pomirenja s muškim likovima tiče se Jona Lajoiea, glazbenika i stand-up komičara iz Kanade, koji je u posljednjih desetak godina izgradio veličanstven opus pjesama koje na urnebesan način dekonstruiraju krute i zastarjele modele muškosti, kojima pop kultura svom silom pokušava produljiti rok trajanja. Preuzimajući identitete hip-hop zvijezda i obrćući njihovo hvalisanje, samoljubivo veličanje svog tijela i seksualnog uspjeha, posramljivanje šmokljana, homofobno proganjanje gejeva, pronalaženje zabave u mizoginiji – Jon Lajoie je izokrenuo te mitove patrijarhalne muškosti i ogolio ih do jezgre. A u jezgri hvalisavog hip-hopa su uvijek sredovječni luzeri, šmokljani s upitnim socijalnim vještinama, smušeni dječaci koji ne znaju u kakvu verziju sebe odrasti. To skidanje maski ima oslobađajući učinak na muškarce: Lajoievu publiku čine uglavnom muškarci kojima je dosta nametnutih, ograničavajućih mačo stereotipa i koji više ne žele nositi teret patrijarhalnih uloga. Za uvod u Lajoievo stvaralaštvo, preporučujem pjesmu „Everyday Normal Guy“, u kojoj pjeva ove stihove: „If you wanna mess with me I think you probably can/Because I am not confident and i am weak for a man/I am just a regular everyday normal guy/And my sexual performances are average.“

Maja Hrgović

*Tekst je prvotno objavljen u Novom listu.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...