Ne želimo doručkovati pržena muda. Zadovoljit ćemo se s jednakim šansama

Mislite li da bi žene trebale imati jednaka prava i prilike kao muškarci? Želite li same donositi svoje odluke? Mislite li da bi ljudi trebali biti vrednovani prema kriterijima koji su iznad toga posjeduju li penis ili ne? Ako ste na bilo koje od ovih pitanja odgovorili s „Da“, feminist ste. Čestitamo!

Tako glasi popularni kviz za „dijagnosticiranje“ feminizma koji se rado dijeli po Facebooku. Iako je sažet i jednostavan do banalnosti, kviz je vrlo precizan i točan. Rebecca West ga je sažela u još kraću, jednako točnu, gorko ironičnu tvrdnju: „Feminizam je radikalno uvjerenje da su žene ljudska bića.“

I zbilja, na to se ustvari svodi tobožnja „radikalnost“ feminizma. Zbog čega se onda toliko ljudi – uključujući i mlade generacije, one na kojima ostaje civilizacijska borba za jednakost – odbija deklarirati kao feminist i čini sve da se otrese tog pojma koji im budi nelagodu? Zbog čega feminizam budi nelagodu, ako je jasno da su njegova načela danas prihvaćena kao imperativi slobodnih društava; poput zahtjeva za jednakim šansama u obrazovanju, osude muškog nasilja nad ženama ili jednakih plaća? Zbog čega se i uspješne mlade žene opiru tituli feministkinje, kad je feminizam prihvaćen u institucijama, pravnom sustavu, tržištu rada, medijima – čak je i konzervativna katolička crkva preuzela neke od postavki feminizma? Naše „najdesnije“ političke opcije također su pounutrile temeljne postulate feminizma. Unatoč seksističkim ispadima, ni Marijana Petir ni Ruža Tomašić ne smatraju dopustivim da žene budu žrtve nasilja svojih partnera, niti pozdravljaju nesrazmjer u plaćama žena i muškaraca, dakako na štetu žena.

Đurđa Knežević, autorica publicističke knjige „Feminizam i kako ga steći“ podsjeća na zgodu kad je Ruža Tomašić kolegu saborskog zastupnika, nakon što joj je dobacio nemoralnu ponudu, „složila znalačkim udarcem šake na sveto tlo Hrvatskog sabora“.

Drugim riječima, ako smo se opredijelili za slobodno, demokratsko društvo, opredijelili smo se i za feminizam. Zašto onda ta riječ budi zazor?

A da budi zazor, pokazala su istraživanja čiju utemeljenost možete iskušati sami u stvarnom životu. Spomenite prijateljima na poslu kako je novo istraživanje o rodnoj ravnopravnosti u vodećim domaćim medijima ponovo pokazalo manjak žena u „ozbiljnom“, informativnom programu i temama vezanima za politiku i ekonomiju, a višak u „šarenim“ rubrikama u kojima su poželjne golišave i „provokativne“. Iako će vjerojatno ovu vijest iščitati kao izuzetno loš pokazatelj stanja u društvu, velike su šanse da će netko svoje negodovanje započeti frazom: „Ja nisam feminist, ali…“ Ta će napomena biti naglašena s nakanom distanciranja od omraženog, demoniziranog pojma koji iz nekog razloga zvuči sramotno, zastrašujuće.

Jedna je kolegica novinarka, visokoobrazovana i uspješna u svome poslu, nekidan upotrijebila baš tu konstrukciju. Izražavajući svoje nezadovoljstvo rodno neuravnoteženim sastavom nekog vijeća, osjetila je potrebu apostrofirati „ja nisam feministica ili takvo nešto, ali…“; htjela je time od sebe otkloniti potencijalnu „ljagu“, mogućnost da je se doživi kao pomahnitalu, frustriranu aždaju koja mrzi muškarce.

Iako je zazor od feminizma očito jedna iracionalna stvar, budući da je nemoguće, ili vrlo teško, navesti suvisle argumente koji bi mogli poljuljati težnju prema ravnopravnosti svih ljudi, autori koji se bave ovim fenomenom – od naše Đurđe Knežević preko Britanke Caitlin Moran koja je napisala popularno feminističko remek djelo 21. stoljeća, „How to be a woman“ (kod nas je ta zabavna i poučna knjiga prožeta autobiografskim elementima svježe objavljena u izdavačkoj kući Planetopija) pa do Angele McRobbie i Zygmunta Baumana – detektiraju da je za loš imidž feminizma kriva moćna, zlonamjerna patrijarhalna, vjerojatno u svojoj biti ženomrzačka propaganda.

– Biti feministkinja, od silaska feminizma u naše krajeve pred gotovo pola stoljeća, nikada nije bilo prestižno. Ako se identificiraš kao feministkinja, uglavnom se podrazumijevalo da ti nešto nedostaje – muž, dijete, kotačić u glavi, ljepota i pristalost, a i seksualna orijentacija bi mogla biti pogrešna. U stvari, distanciranje od feminizma mnogo se više odnosilo na sliku koja je u društvu stvorena o feministkinjama kao “agresivnim” ženama (muškaračama – rekao bi naš narod), koje bi se petljale u “muške” poslove, koje bi upravljale poduzećima i automobilima, bavile se sportom, pa čak, zamislite, i nogometom, ženama koje ostavljaju muževe i žive same, pa same i djecu imaju, a što je još strašnije, ponekad niti nemaju, ili ih ne žele ni imati, kaže Đurđa Knežević.

Odbijanje onih koji „žive feministički“, a odbijaju se identificirati kao feministi i poriču svaku vezu s feminizmom, Knežević uspoređuje s latentnim homoseksualcima koji su najgori mačisti i najveći, često i agresivni homofobi.

Laurie Penny nagađa da je odbijanje identificiranja s feminizmom kod emancipiranih žena ustvari povezano sa strahom od ostavljanja lošeg dojma, strahom od neispunjavanja patrijarhalnog, nametnutog ideala „fine djevojke“.

– To je riječ koja sugerira nezadovoljstvo, čak i ljutnju – a ako postoji nešto što fina djevojka ne bi trebala biti, to je ljuta, kaže Penny, koja ishodište zazora od feminizma također detektira u PR-u patrijarhata, zastrašenog mogućnošću da će jednaka prava za žene dokinuti muške privilegije. Zato je sasvim razumljivo, i sasvim očekivano da se feminizam pokušava stereotipizirati kao agresivan pokret, pun ludih žena posvećenih uništenju muškog roda, „koje neće stati dok ne budu doručkovale pržena muda“.

Penny ustvari hoće reći da je, kao i s drugim stvarima u životu, potrebno biti analitičan i kritičan kad je u pitanju feminizam; razlučivati izvore stereotipiziranja i motive koji iza njih stoje. Treba dekonstruirati pounutrene patrijarhalne strahove koji su, kako je Keats ustvrdio još prije nekoliko stoljeća, u oksimoronskoj vezi s prihvaćanjem i ljubavlju.

Čime nam je patrijarhalna propaganda „ogadila“ feminizam? Seksističkim humorom koji ismijava feministkinje prikazujući ih kao nasilne, nametljive „muškarače“, ujedno i „butch“ lezbijke; žene kojima nešto fali, (obično seksualno zadovoljenje od strane muškarca), koje se „tim glupostima“ bave iz frustracije svojim izgledom i ljubomorom prema atraktivnijim ženama. Muškarci pak koji se deklariraju kao feministi zastrašeni patrijarhalni PR spremno dočekuje etiketom feminiziranih mekušaca, ustvari gejeva.

Stranica Libela.org, koja revno bilježi seksističke ispade u politici i javnom životu u Hrvatskoj, navodi nekoliko zanimljivih tvrdnji zapadnjačkih konzervativnih vođa. “Feminizam je uspostavljen da bi se omogućilo manje atraktivnim ženama lakši pristup mainstream kulturi”, kaže konzervativni radijski voditelj Rush Limbaugh. „Feminizam  potiče žene da ostavljaju svoje supruge, ubijaju svoju djecu, prakticiraju čarobnjaštvo, uništavaju kapitalizam i postaju lezbijkama”,  izrekao je televizijski evangelist Pat Robertson. “Feminizam je loša riječ i sve što zastupa je loše. Saznajte je li vaša djevojka feministkinja prije nego što produbite vezu. Neke od njih su i lijepe.” savjetuje konzervativna aktivistkinja i autorica Phyllis Schlafly. Na ovom su tragu bile i tvrdnje misionarke konzervativne patrijarhalne opresije, Judith Reisman, koja je nedavno gostovala u onom istom Saboru na čije je „sveto tlo“ Ruža Tomašić složila nepristojnog kolegu.

Nepristojno – to je najblaži opis objeda na račun feminizma, ako već želimo upotrijebiti eufemizam. Kad god vam netko pokuša prodati muda pod bubrege i okaljati feminizam potrošenim stereotipiziranjem žena koje se bore za jednakost, mućnite glavom i riješite ponovo kviz s početka ovog teksta.

Maja Hrgović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More