Ne budi umorna i klonula žena, budi Zagorka

Ne tako davno imali smo ''Vještice iz Rija'', a danas sa svim slobodama ženstvo je i dalje ''zagorčeno'' u raljama zastavama, osuđeno na uporno dokazivanje naoko očitog - talenta i sposobnosti.

Kritička riječ književnog kritičara oštrog pera i britkog zapažanja iznenađena i začuđena sama sobom glasno upozorava svekoliku javnost na opasnosti koje se šire “u zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenom prostoru”. Od svih mogućih neimenovanih najezdi koje pritišću javnost u zadnjih desetak godina ”najnapornije su žene i njihova prava.” Baš tako stoji crno na bijelo u zadnjem broju časopisa Republika Društva hrvatskih književnika u kritičkom zamahu eminentnog autora Ivice Matičevića priznatog, poznatog i nagrađivanog za vrli kritički rad. Ovom je prilikom u Republici napisao recenziju recentnog literarnog djela koje potpisuje hrvatska autorica.

Davnih dana, još onih olovnih godina s početka XX. stoljeća jedan je sineast u Croatia filmu naložio cijenjenom kolegi, koji je pregovarao s Marijom Jurić Zagorkom o mogućoj suradnji na filmu, jednostavno i nedvosmisleno “ako ti Zagorka opet dođe .., baci je van.” O toj osobitoj ženi, o prethodnici ženskog angažmana i njihovih prava, uputno je i vrijedno pročitati davno izdanu sažetu monografiju o njezinu životu. Knjiga je to o iskustvu žene iz tadašnjih zamagljenih vremena, štivo jednako aktualno i danas.

Što je sve doživljavala u životu i radu od početka javnog djelovanja pa sve do smrti 1957. godine, posloženo je u Zagorka – kroničar starog Zagreba beogradskog i zagrebačkog novinara Bore Đorđevića. Ta je impresivna knjiga objavljena u godini smrti te iznimne žene. Zahvaljujući ”odlikama njegova pronicljiva reporterska pera”, tekst se čita lako i brzo, tečno je posložen, redom se izmjenjuju komentari, prikazi i autorski tekstovi. Sve je prožeto Zagorkinim vapajem koji još uvijek glasno odjekuje u javnome i medijski napučenom prostoru, taj Zagorkin vapaj bolan je i gotovo očajan “učinili su od mene mulu.”

Naš aktualni javni kritik zazire baš od tih i takvih mula, jer su se prema njegovim zazorima sve one redom preobrazile “u protagonistice neviđena terora i gnjavaže.” Ma što je danas tim ženama, dižu glas pa galame u javnome prostoru i uznemiruju mnogopoštovane kulturne i javne djelatnike, kritičare i analitičare, intelektualce šireg i užeg opsega, a osobito one ingeniozne neviđenih dosega?

Tako je svojevremeno i Zagorka uznemiravala svojom sitnom, ali dinamitnom pojavom i inventivnošću svojega pera tadašnje elitne snage Zagreba, koje su bdjele nad dostojanstvom izabranih i posvećenih. Njihov je medijski nasrtaj toliko uznapredovao, upravo degutantan bješe taj neviđeni teror i gnjavaža, da je Zagorka, zatečena i konsternirana, dovodila samu sebe u pitanje jer nitko drugi u javnosti nije slušao njezin glas, niti je tko uvažavao njezinu riječ. Što joj je preostalo osim da duboko uzdahne Zašto me progone? Doista, zašto su javno progonili tu ženu, sramotili je i ponižavali sve vrijeme njezina života, zašto?

U njoj se i danas prepoznaju mnoge žene, redom ih ismijavaju i prozivaju bez zadrške i ikakvih obzira. I kome je Zagorka uputila svoj očajnički vapaj ako je nitko nije slušao i nitko nije želio čuti što ima reći? Kome se danas žene mogu žaliti kada nasrnu na njih silnici?

To je pitanje upućeno svima koji ovu lektiru uzmu u ruke, svima koji čitaju Zagorku i koji respektiraju njezin javni novinarski rad. No, svejedno ostaje “ako ti Zagorka opet dođe .., baci je van.” Tako je pisalo na stolu direktora Croatia filma davne 1923. godine i čini se da upute sličnih sadržaja i danas stoje u mnogim uredima.

Bora Đorđević, i sam novinar, u svom kratkom presjeku Zagorkinog života posebno je isticao mračnu stranu javnosti, cjelokupne kulturne i političke scene, zagrebačke i hrvatske, pa i šire. Bila je to javnost koja nije zazirala od Zagorkina progona, žene pionirke modernog novinarstva u Hrvatskoj. I baš kao ženu ponižavali su je bezobzirno, a ona je svejedno ostala na prvoj crti, na udaru, izvrgnuta sramoćenju, omalovažavanju i sustavnom vrijeđanju po svim osnovama.

Uostalom i danas je u javnosti naglašen trend prozivanja žena koje se, zamislite samo, petljaju i galame, glasno i neumjereno prosvjeduju. Žene se i danas usude pretjerivati u svojim ženskim pravima, i upravo te “žene /neumjereno glasne/ nadiru u falangama”, primjećuje naš aktualni kritik. Hrabro ukazuje na tu prekomjernu žensku najezdu, i zašto ne bi on i njegovi istomišljenici baš kao što su to učinili njihovi prethodnici, oštro odbrusili ženama u falangama onako kako je to odbrusio hrvatski inteligent angažiranoj novinarki Mariji Jurić Zagorki “babo, baci pero.”

Uspio je Đorđević u svojoj knjizi povezati segmente iz Zagorkina života, istaknuo je one najgorče, ali i one kratke bljeskovite trenutke afirmacije. Njezin životni put je u glavnim crtama poznat, no detalji i nijanse posebno izdvojene kritične faze nisu još uvijek rasvijetljene. I baš u tome Đorđević uspijeva te izborom kratkih Zagorkinih sjećanja uspješno navodi čitatelja na nova pitanja, otvara pritom zamračena područja njezina djelovanja, upućuje na nikad dovoljno razjašnjene odnose između Zagorke i tadašnjih eminencija, institucija, novinarske struke i ostalih posvećenih kulturnih krugova.

U duhu afirmacije ženstva i ženskog pitanja, usred patrijarhalne sredine hrvatske, Đorđevićev rad je upravo danas znakovit jer zaustavlja pogled, um i emociju nad Zagorkinom sudbinom, na kraju ostaju zatečeni, zastaju u procjepu u kojem se do ogoljenja prezentira totalno poniženje ženstva.

Literarni nedostaci i metodološka nedorečenost ukazuju na nedovršenost jednog univerzalnog slučaja zatrpanog u kalu jala i javnog prezira, no istodobno se izdiže nedovršivost i neuništivost jedne iznimne upornosti, ustrajne i odlučne koja ni u jednom trenutku nije pokleknula pred silom i nepravdom. Bio je to užasan put napuštenosti na kojem se našla Zagorka, ili bolje reći to je put stalne osude i omalovažavanja. Teško je to zamisliti, ostavljena od svih i totalno osamljena, no na tom je putu Zagorka izgarala.

No, nije uzaludan bio njezin inat patrijarhalnoj matrici, ostala je postojana u odlučnom i uspravnom hodu unatoč spletkama i podlostima, i nije se predavala iako je na momente bila gotovo na izdisaju. Malim se koracima probijala naprijed da se kao žena ostvari, i da afirmira vlastito ženstvo, i da se njezin glas čuje i respektira u javnosti. Sve je to kasnije rezultiralo novim otvaranjima, sporim i bolnim doduše, ali ipak njezin je glas ustrajao i donio rezultate.

Zahvaljujući takvoj ustrajnosti Zagorke i sličnih žena, brojni kritici mogu sa strahom u očima i gorkim riječima u grlu javno izreći i napisati u različitim kontekstima “svjedoci smo probuđenoga ženstva u obliku udruga, pokreta, inicijativa i zakonskih akata” kroz koje nedovršivost ostaje konstanta kada su u pitanju žene i sve njihove udruge, pokreti, inicijative i zakonski akti. Sve njihovo je i naše, ponori iz davnina između nas sve su manji. Iako je još uvijek prisutno u javnome životu omalovažavanje, preziranje pa čak i sustavno ponižavanje “ženstva /valjda kao znaka/ neviđena terora i gnjavaže.”

I zbog takvih invektiva treba uzeti Đorđevićevo štivo koji je s uvažavanjem promatrao, suosjećao, žalio, čudio se i skanjivao nad tolikom bešćutnosti javnosti prema skromnoj i povučenoj ženi golema potencijala, nemjerljive energije i upornosti, i na kraju stamenoj u dosljednosti i odlučnosti da ne klone pred bezobzirnim silnicima.

Istaknuo je, izdvojio i opisao, one rijetke trenutke političke afirmacije u kojima je Zagorka likovala. Prihvaćali su je tada i podržavali širi krugovi pobunjenih domoljuba, bogoljuba i čovjekoljuba. Uvažavali su njezin napor kojim je sama razotkrivala laž austrougarske politike u Hrvatskoj. Bila im je na simboličkoj razini paradigmatski lik borca za domovinu, naciju, zajednicu i kao takva postala je heroinom.

Izvan nacionalnih i patrijarhalnih narativa, ostala je nitko i ništa.

I danas je patrijarhalna matrica u društvu dominantna, i još je pojačana predatorskim zamahom u nametnutim tržišnim odnosima. U muškim krugovima – intelektualnim, pjesničkim, političkim, svejedno – redovito se čuju ponosne ispovijesti muških veličina kako su u mladosti hrabro kročili, pače marširali u redovima navijačkih skupina. Bilo je to za njih vrijeme ponosa i slave, a u stvari bilo je to vrijeme šake i psovke kada se fizičkim nasrtajem podizala atmosfera, vrijeme u kojem su emocije postale sve u svemu.

Začuđuje to uzdizanje i vrednovanje nasilnog ponašanja, i nakon svih skandaloznih ispada sirovog fizičkog napada, kritični odmak očito ne može zaživjeti u njihovom predatorskom mentalitetu. I naravno za žene u tom kontekstu nema mjesta, dobrodošle su samo ako se prilagode predatorskoj muškoj agresiji, i ako se prepuste alkoholu, psovci i fizičkom nasrtaju bez zadrške, ona mora postati kao on, inače ostaje tetkica. Naravno u višim krugovima, u sofisticiranim poslovima muškog svijeta, manira je nešto drukčija, ali ostaje ista predatorska agresivnost. Kako se u tom svijetu snalaze brojne Zagorke, kako se nose s izljevima muških lascivnih komentara na sav njihov angažman? Odgovor je svuda oko nas ”u javnome i medijski napučenom prostoru.”

Znali su pojedinci iz javnog života zastati nad sudbinom Marije Jurić Zagorke i upravo zaprepašteni pisali bi o njezinu slučaju znani i neznani. Tako je izdvojen intervent jednog srpskog novinara, naime unio je nered, vrijeđanje i neprimjerenu galamu u tadašnjoj medijskoj javnosti. I to samo zato što je iznosio činjenice o podlostima koje su u Zagrebu, u Hrvatskoj redovito podmetali Zagorki kao ženi, novinarki, spisateljici, javnoj djelatnici. Uslijedili su žestoki napadi u tisku na Zagorku kao prodanu dušu jednom, zamislite, Srbinu, koji tamo negdje blati, sramoti i kleveće sveti nacionalni prostor. Odgovarala je i na te napade ta povrijeđena i popljuvana žena odlučno i jasno, i nije se nakon toga dobro provela.

Zaista, bilo je to vrijeme “neviđena terora i gnjavaže” o kojem se vrijedi informirati, to treba znati i kritik hrvatski koji se još uvijek skanjiva od “probuđenoga ženstva” u Hrvatskoj, valjda. U snoviđenjima samo on vidi, i svi oni s velikim Mi nešto nesmiljeno vide kako “žene nadiru u falangama”.

Strah je to, mora se priznati, no je li to podsvjesni, skriveni, podvojeni strah, ili je riječ o setu neprihvaćenih kompleksa, ili su to ipak nejasni pače neprozirni strahovi, ili pojačani zazor od “probuđenoga ženstva” svuda naokolo.

Biti žena i biti k tome Zagorka bila je prava nevolja, muka i jad. I danas je ostalo Zagorkina zagorčavanja ‘ženstva’ kao njihove zadane misije. Drčno se danas postavljaju moćnici, medijski moguli svih vrsta formirajući falange neviđena terora i gnjavaže. Odgovor ženstva je jasan i nedvosmislen, naime zagorčati im treba bahato marširanje, i pokazati se treba bez straha svim patrijarhalnim perjanicama upornim radom i odvažnim nastojanjima stupajući uvijek u prvim redovima.

Oni će i dalje čekati umorne i klonule žene, strpljivo će čekati da ih tolerantno i benevolentno ”oslobode” njihovih vapaja, i da im kažu uvijek “možete otići, vrata su vam otvorena.” I baš u tim odsutnim i presudnim trenutcima treba odgovoriti jasno i glasno, vi muški predatori slobodno “možete otići, vrata su vam otvorena.”

Miroslav Artić 

Fotografija naslovnice: Mia Krajcar u ”Kakva majka, takva kći”

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...