Natalia Borčić i Lana Stojičević – dvije kreativne snage mlađe generacije

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) priredilo je nedavno dvije zanimljive i posve različite izložbe umjetnica mlađe generacije – izložbu slika Čuvari putovanja Natalie Borčić u Galeriji Karas, te u Meštrovićevu paviljonu, u Galeriji PM izložbu Lane Stojičević Sunny Side.

Najnovijim djelima mlada slikarica Natalia Borčić (otok Vis, 1989.) nastavlja tematska i formalna promišljanja započeta na prethodnim ciklusima, Dodir i Samo sa sobom. U motivu antiknih novčića, koje je pronašla u obiteljskoj ostavštini, dobila je idealni poticaj za istraživanje simboličkih i oblikovnih potencijala. Nadovezavši se na antičke običaje i vjerovanja o moneti kojom se plaćalo za prelazak u onostrani svijet, slikarica analizira pojam energije, njezine varijacije između materijalnoga i njegove suprotnosti.

Posebno je značajno promatrati nadogradnju uresa kojima obilježava novčiće. Od lika božice Veste, koji je ukrašavao nađeni novčić, Natalia Borčić prelazi na bestijarij, primarno morski (primjerice rak, školjke, meduza, hobotnica…), i floru, te na općepoznati prikaz Venere iz Willendorfa, konotirajući tako kompletan univerzum koji je, u ovoj interpretaciji proistekao iz očito feminilne kreativne snage. Autorica je prisvaja ekspresivnim duktusom, a pridružuje mu dinamičke kolorističke suodnose zemljanih tonova, hladnih i živih boja, koje u svojim kontrastima dodatno proširuju početno pitanje varijabilnosti životnih energija, ali i životnih faza, koje se slobodno asociraju kroz ponuđene simbolički bremenite motive. Ovako opisanim slikama pridružene su i one na kojima dominira slikaričina prepoznatljiva tematika ženskih aktova, autoportreta, postavljenih u nedefinirane prostore. Koreliranjem s prvim dijelom izložbe ti se radovi mogu razumjeti kao druga strana kovanice, odnosno razmatranja intimne fasete životnoga putovanja.

Kao najuzbudljiviji dio izložbe ističu se slike većih formata na kojima slikarica pomno dekonstruira motiv i formu novčića resetirajući polje slike u apstraktnu kompoziciju. Pišući o tom postupku autorica predgovora Nevenka Šarčević primjećuje: „Naročito je dojmljivo promatrati novčiće na većim formatima na kojima se polako oslobađa opisivanja motiva, zbog čega upravo na tim prikazima prepoznajemo kako njezin senzibilitet prema bojama otkriva na slikama univerzalne forme kakve uočavamo u prirodi. Tako se u likovnome ogleda dijelom i kozmička dimenzija (veće u manjemu) koju nosimo u sebi, a osvijestimo je ako zaista putujemo, tražimo, ili u primjeru Borčić, slikamo.“

Izložba Lane Stojičević (Šibenik, 1989.) Sunny Side referira se na nekoliko tematskih uporišta – socijalističku turističku arhitektu, modalitete propagiranja turizma u socijalizmu, a kroz to i mogućnost predstavljanja samoga sistema, te na intrigantnu poveznicu s američkim glumcem i sineastom, Orsonom Wellesom, koji je, iz poslovnih i osobnih razloga, često posjećivao Hrvatsku 1960-ih i 1970-ih. Konkretno, serijom fotografija, maketom te video radom Stojičević u fokus stavlja inovativno izgrađen bazen hotela Zora u Primoštenu. Hotel koji je kroz suvremenu privatizaciju preuređen, izgrađen je 1969. godine prema projektu Lovre Perkovića.

Ivana Meštrov pojašnjava: „Upravo su turistički objekti planski građeni kako bi svojim modernim dizajnom disali u skladu s prirodnim i društvenim okolišem nudeći estetsko i etičko iskustvo zemlje, koja je vješto balansirala na razmeđi hladno-ratovskih podjela svojim politikama nesvrstanosti. Modernizacijskim procesima i gradnji sunčane strane priključila se i filmska industrija, usmjerena ka razvijanju stanovitog liberalno-tržišnog modela na lokalni način koji je uključivao izgradnju filmskih studija i upisivanje u međunarodnu mrežu filmskih ko-produkcija.“

Umjetnica činjenicu da je Orson Welles 1971. godine zabilježen na turističkoj reklami kao slavni gost hotela, povezuje s jugoslavenskim turističkim sloganom „Dođite i vidite istinu“, kako bi utopijsku i modernističku (danas i heterotopijsku) strukturu hotela transponirala u fantastičnu, futurističku scenografiju letećega tanjura.

Lana Stojičević, koja se otprije u svojim ostvarenjima bavi arhitekturom, modernizma te onom recentnom, veoma vješto, pronicljivo i duhovito, a s minimalnim pomacima mjesto ljetne dokolice i primorske okolice pretvara u mjesto s kojega će se anonimna junakinja otisnuti u svemir. Njezini su kostimi i prostori u kojima se nalazi riješeni u estetskom predznaku filmova iz 1960-ih.

Pomaknuti narativ otvara se dalje u više linija  – od Wellesove prijelomne radio-drame Rat svjetova, potom mogućnosti da Orson Welles doista predstavi primoštenski bazen kao svemirski brod kojim bi Sancho Panza u (nedovršenom) filmu Don Quixote otputovao na Mjesec[1], preko hladno-ratovske paradigme svemirskoga natjecanja,  sve do aktualnog uvjetovanja istine kroz laž. Naime, kroz Picassov citat „umjetnost je laž kroz koju (jasno) vidimo istinu“, te Wellesov „F for fake“, dolazimo do današnje realnosti alternativnih činjenica, i njihove manipulativnosti.

Dodatni poticaj mnogostrukosti rada Lane Stojičević pruža i samo mjesto njegova postavljanja – Meštrovićev paviljon, koji je u vrijeme izgradnje, ali i danas, fascinirao svojom kružnom strukturom, te raznorodnom mogućnošću transformacije.

[1] Intervju Jadranke Dizdar s Lanom Stojičević, Lana Stojićević: Orson Welles u Primoštenu: dođite po istinu!

Barbara Vujanović

Foto: HDLU

Izložba Natalie Borčić Čuvari putovanja može se u Galeriji Karas razgledati do 29. travnja, dok je izložba Lane Stojičević Sunny Side u Galeriji PM otvorena do 6. svibnja.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...