Nastrane knjige za debeli hlad – nastavak treći

Kako se približavamo kraju srpnja, sunce sve više pretvara mozak u žvaku. Međutim, čitati se mora. Velika čitanost prvog i drugog nastavka nastarnih knjiga za debeli hlad dovoljan nam je znak da i arteisti izvan redakcije puno čitaju ljeti. Anita Ruso, naša glavna urednica napisala je nedavno za portal Dubrovniknet popis od 10 knjiga koje bi rado preporučila. Da vas previše ne opteretimo izdvajamo ih pet.

Émile Ajar (Romain Gary), Život je pred tobom

Obožavam ovaj roman. Rijetko kad poželim nešto čitati više puta kako bih zapamtila detalje. Za roman „La vie devant soi“ Romain Gary (rođen kao Roman Kacew) koji je objavljivao pod brojnim pseudonimima dobio je 1975. kao Émil Ajar svog drugog Goncourta što je presedan u povijesti najprestižnije francuske književne nagrade koju je moguće dobiti samo jednom. Prvog je dobio za roman „Korijeni neba“ kao Romain Gary.

Mali Momo koji prepričava svoj život u Parizu sin je prostitutke, napušten i kao siroče živi s gospođom Rosom, starom Židovkom koja je preživjela Auschwitz. Madame Rosa koja je u mladosti bila vlasnica bordela pod stare dane otvorila je prihvatilište za napuštenu djecu. Mali Moïse i Momo (Mohamed) jedina su djeca koja ne znaju tko su im roditelje. Ne znaju niti koliko imaju godina pa gospođa Rosa laže da imaju manje nego što imaju kako bi ih duže zadržala. Kako Madame Rosa postaje senilna te se stalno šminka i uređuje za mušterije ili čeka francuske policajce koji su je predali Nijemcima tako Momo sve više vremena provodi izvan kuće i upoznaje zanimljive ljude na ulici. U rijetkim trenutcima prisebnosti gospođi Rosi dolazi Momov otac kojeg prepoznaje i kojemu laže da je Moïse njegov sin i da je dječak postao Židov što njemu prouzrokuje srčani udar od kojeg umire na licu mjesta. Uživat ćete u ovom romanu pisanom iz dječje perspektive kojoj nije moguće shvatiti sve te strahote odraslog svijeta pa roman često bude komičan u svojoj dječjoj naivnosti.

Ernest Hemingway, A moveable feast

Čim razmišljam o literaturi i Parizu odmah se sjetim kako sam uživala u Hemingwayevom postumno objavljenom „A moveable feast“. Koliko mi je poznato nije preveden na hrvatski. Posebno mi je emotivna i draga rečenica: „If you are lucky enough to have lived in Paris as a young man, then wherever you go for the rest of your life, it stays with you, for Paris is a moveable feast.“, koju je Hemingway napisao 1950. prijatelju. Ovo djelo objavila je njegova četvrta žena Mary tri godine nakon muževe smrti (1964.) kada je pronašla bilješke o njegovom životu u Parizu u kojem je boravio 1920.-ih. Čitala sam ove memoare baš za vrijeme života u Parizu, malo prije nego je izašao slavni „Midnight in Paris“ u kojem je Woody Allen portretirao Pariz 20.-ih baš onako kao što je to učinio Hemingway. Nepretenciozni opisi druženja onih koje danas držimo velikanima moderne pisane riječi (Hilaire Belloc, F. Scott and Zelda Fitzgerald, James Joyce, Gertrude Stein) smješteni u poznate pariške ulice i živopisne barove s Rive gauche čine da zavolite taj grad još malo više (ako je to moguće).

Zadie Smith, O ljepoti

Kada smo već među američkim piscima evo i jedne suvremene autorice zanimljivog britansko – jamajčanskog podrijetla. Roman „O ljepoti“, treći je roman Zadie Smith. Bio je u užem izboru za Bookerovu nagradu, a nagrađen je Commonwealth Writer’s nagradom za najbolji roman 2006. godine te nagradom Orange Prize. Kao povjesničarki umjetnosti zanimljivo mi je bilo čitati o sukobu dviju obitelji, Belseyevih i Kippsovih koji je u najvećoj mjeri pokazan kroz sukob očeva tih obitelji čiji se znanstveni rad vrti oko teme Rembrandta. Profesor Howarda Belseya (bijelac i Englez) i njegova žena (tamnoputa Amerikanka i bolnička službenica) te njihovo troje gotovo odrasle djece suočavaju se s uobičajenim obiteljskim problemima od bračne nevjere do adolescentnih kriza odrastanja. Ugledni gostujući konzervativni profesor Kipps (tamnoputi Englez karipskog podrijetla) dolazi živjeti u blizinu Belseyevih pa se produbljuju njihovi ideološki i profesionalni sukobi. Jako ugodno i jednostavno štivo, pogotovo za one koji su imali (ne)sreću kretati se i/li raditi u akademskim krugovima.

John Williams, Stoner

Akademsko okružje prevladava u romanu „Stoner“ za koji kritika The New Yorkera kaže da je „Najveći američki roman za kojeg niste čuli“. Objavljen je 1965. ali tek je nedavno doživio pravu slavu. Jedan posve običan profesor književnosti i njegov posve običan život toliko vas zaintrigiraju da ga ne želite prestati čitati. Posebno mi se svidio dio romana koji postavlja univerzalno pitanje o čovjekovom pozivu i/li zanimanju. Danas se nekako čini da bismo svi trebali biti polivalentni menadžeri koji još k tome postanu i strašno slavni i bogati. Nametnuto nam je da sve što radimo treba biti senzacija. Ovaj nas roman uvjerava da trebamo rasti tamo gdje smo „posađeni“ i da u toj domeni trebamo „trošiti“ svoje talente ne želeći stalno nešto više, bolje ili prestižnije. „William Stoner nije junak na kakve smo navikli i koje je lako reklamirati. Nije najhrabriji, ni najbolji u svome poslu, nije najuspješniji, ni najsretniji, a opet – ljudski život teško da se može proživjeti hrabrije, punije, sretnije i bolje od onoga kako je živio Stoner.“

Clive Staples Lewis, Pisma starijeg đavla mlađem

S. Lewis široj je javnosti poznat kao autor romana „Kronike iz Narnije“ koje smo u djetinjstvu gledali u BBC-jevoj seriji, a koji je doživio i filmsku ekranizaciju. Ako sam neku knjigu preporučila gotovo svima s kojima sam ikad pričala o knjigama – to je onda „Pisma starijeg đavla mlađem“. Premda za razliku od gorostasa Chestertona Lewis nije bio katolik već protestant, smatra se „drugim“ Chestertonom ili njegovim nasljednikom. Kroz niz pisama ujak Screwtape, stariji đavao, savjetuje mlađeg, neiskusnog Wormwooda kako što bolje zavesti ljude i udaljiti ih od Neprijatelja (kako zove Boga). Na zanimljiv, duhovit i ironičan način C. S. Lewis otkriva mnoge istine o čovjeku, Bogu i zlodusima. Negdje na samom početku stari đavao savjetuje mlađeg kako ljudima odvratiti misli kada dođu na slavlje Svete mise. Savjetuje mu da navede svog pacijenta da primijeti kako u klupama do njega sjede mnogi „loši ljudi“ koji uz to „nose cipele koje stalno škripe, krivo pjevaju, imaju dvostruki podbradak“. Vrlo korisno štivo za sve one koji misle da duhovni svijet ne utječe na njihov život.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...