Nastava na daljinu: Zastarjeli tečajevi puni tepanja i upitnog pravopisa

Nastava na daljinu, pokrenuta u ožujku kao jedna od prvih epidemioloških mjera u Hrvatskoj, omogućila je najširoj javnosti jednu dragocjenu privilegiju - izravan pogled u funkcioniranje domaćeg obrazovnog sustava.

Zahvaljujući programu Nastava na daljinu prvi put smo mogli vidjeti što u praksi znači zgodna, ali nekako šuplja sintagma Škola za život kojom se ministrica Blaženka Divjak posljednjih godina po medijima razbacivala kao gangster novčanicama po rap spotovima. Koga je zanimalo tko im i na koji način osposobljava dijete za život u kojemu treba samostalno, na temelju znanja i vještina koja je u školi stekao, kritički i kontruktivno promišljati sve pojavnosti ovog kompleksnog svijeta, dobio je u to uvid.

Škola za životŠkolu na daljinu pratio sam od prvog dana, dijelom iz nužde, jer sam u izolaciji “zaglavio” s jednim četvrtašem, a dijelom iz sirove znatiželje. Zanimalo me, i to već duže vremena, jesu li opravdane jadikovke roditelja da su im djeca preopterećena gradivom. (Meni se činilo da nisu i da je nešto fatalno pogrešno u pretpostavci da je učenje teret, a ne, recimo, privilegija.) Zanimalo me koliko će nam uvođenje tableta u svaku učionicu donijeti koristi. (Meni se činilo da neće uopće; suvislija mi je bila odluka Danaca da ekrane potpuno izbace iz nastave i da djecu, žrtve sad već globalnog “virusa” poremećaja pažnje usmjere na dobro staro čitanje dobrih starih knjiga.) Ali najviše od svega, zanimalo me tko su ljudi kojima smo prepustili djecu na kognitivno i vrijednosno oblikovanje. Koliko su u svome poslu dobri naši nastavnici?

U ovih šest tjedana, gledati na televiziji nastavni sadržaj kojemu su bili izloženi školarci, u mnogim je navratima bilo ravno mučenju. Evo i zašto.

1. Videolekcije snimljene… patlidžanom?

Nakon prvog tjedna praćenja lekcija iz hrvatskog, engleskog, matematike, prirode i drugih predmeta u nižim razredima, nije mi se svidjelo to što sam vidio. Ali činilo se preuranjeno i pregrubo podizati glas tada, dok je cijela ta stvar s izvanrednom televizijskom škola bila još u fazi uhodavanja: bilo je to u danima nakon potresa u Zagrebu, kad je histerija oko korona virusa uzimala maha, pa smo se svi složili da je vrijeme za solidarnost i međusobno razumijevanje, a ne kritike i tenzije. Svi smo činili što smo mogli, tako i nastavnici koji su se svakog jutra na ekranu pojavljivali u amaterski snimljenim, drhtavim videolekcijama, prepunima kojekakvih tehničkih i sadržajnih pogrešaka. I njih je, pokušavao sam si objasniti, ova situacija zatekla i prilagođavali su joj se kako su najbolje mogli. Trebalo im je dati još malo vremena da se uhodaju i videolekcije će sigurno postati dovoljno kvalitetne, ili barem smislene.

I dobili su to vrijeme. Od 16. ožujka kad je krenula nastava na daljinu prošlo je punih šest tjedana. Nastavnici su se uhodali, neke videolekcije počele su izgledati bolje, kao da nisu snimljene patlidžanom umjesto kamerom. Ali, lako za vizualni dojam.

2. Podcjenjivanje intelektualnog kapaciteta djece

Gledanje nastave na daljinu nije bilo frustrirajuće zato što su videolekcije djecu “preopteretile” gradivom. Baš naprotiv, količina gradiva isporučena u jednoj lekciji znala je biti i neshvatljivo mala. Čitav sat hrvatskog jezika da bi se uveo pojam tiskani mediji i da bi se učenicima objasnilo da su tiskani mediji novine i časopisi. Čitav sat matematike da bi se objasnilo da dodavanje nule na decimalni broj ne mijenja njegovu vrijednost. Je li prosječni petaš baš toliko glup da mu treba čitav školski sat da nauči tu jednostavnu stvar koja stane u jednu rečenicu ili aktualni kurikul ozbiljno podcjenjuje intelektualni kapacitet djece?

3. Bjesomučno infantiliziranje

Znate ono kad neki vlasnici kućnih ljubimaca tepaju svojim maltezerima “micek maleni, ko je meni ćjadak, ko je jako gjadan, ko še napapao“? (Odmah da kažem, ne osuđujem takve vlasnike, i ja u psećem parku teško odolim infantilizaciji govora, tko je posve imun na peer pressure neka prvi baci kamen.) Problem je što djeca u osnovnoj školi, kako da kažem, nisu slatki maltezeri nego – djeca u školi. Teško je podnijeti tu količinu prenemaganja, tepanja, umanjenica i ridikuloznog infantiliziranja koje prati nastavni sadržaj za niže razrede osnovne škole. Jučer sam naletio na moment kad je Sanja Polak slatkim glasićem, na satu hrvatskoj, drugašima govorila da dotaknu svoj nosić, a onda nacrtaju srce. Nemojte me pitati koja je bila svrha tog srčeka ni zašto su morali dodirivati svoj nosić jer sam prebacio program.

I možete mi reći da sam stari namćor, cinik i zanovijetalo. Ne isključujem ni jednu od tih mogućnosti. Možda ima djece kojoj je normalno da im na pragu puberteta tepaju kao bebama i možda ima roditelja kojima to nije čudno. Četvrtaš s početka ovog teksta, moj nećak (strastveni mrzitelj matematike, ali napredni čitatelj svega vezanog za povijest, osobito mitologije stare Grčke i Rima), gaji snažnu antipatiju prema nastavnicima koji sladunjavo infantiliziraju gradivo. Kaže da bi im napravio što i Zeus Prometeju.

4. Nastavnici ne znaju hrvatski jezik!

Najgore je od svega, apsolutno užasno, to što se Školom na daljinu razotkrilo da nastavnici u hrvatskim školama ne znaju svoj vlastiti jezik. Ovo je činjenica. Svaka, baš svaka, videolekcija koja je djeci predočena putem javnih servisa, dokaz je toga. Car je gol, kaže i Srećko Listeš, viši savjetnik za hrvatski jezik i književnost iz Agencije za odgoj i obrazovanje u Splitu.

– Sad shvaćamo tko i kako govori u našim školama. Jesu li ovo naši najbolji nastavnici? Gledam danas fiziku. Predavačica je počela s elektronom (kratkosilazni naglasak na prvom e) – to ne mogu izgovoriti (iako sam se trudio). Tu polupismenu predavačicu trebaju slušati svi srednjoškolci i – gle čuda, ona bi im trebala biti govorni model. I naši bi srednjoškolci trebali govoriti kao ona.

Listeš je pomno pratio lekcije. Kaže da nitko nije odradio svoje predavanje na standardnome hrvatskom jeziku, iako je poznavanje standardnoga hrvatskog jezika uvjet za zaposlenje u školi. Kaže i da predavači dokazuju da ne znaju standardni hrvatski jezik, čime tehnički krše Ustav Republike Hrvatske. Članak 12, naime, propisuje uporabu standarda u službenoj komunikaciji.

– Predavači griješe na svim razinama hrvatskoga jezika (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj), stil nije prilagođen svrsi. Nastavnica hrvatskoga jezika nije sposobna izgovoriti imenicu futur! Je li to bizarno? – pita Listeš.

Naravno da jest. Frustrirajuće nepoznavanje vlastitog jezika skloni smo donekle oprostiti političarima, problematičnije je što imenicu futur nisu u stanju izgovoriti voditelji na javnoj teleziviji, što sintaktička i naglasna bezumlja preplavljuju informativne emisije, ali i preko toga nekako prelazimo. No, nastavnicima se ne može gledati kroz prste. Šteta koju nanose sasvim je opipljiva i krajnje ozbiljna. Biste li dali da vam instalaciju plina izvede majstor koji nema alat za taj posao? Hrvatski jezik je jedini alat koji je zaista, zaista potreban za posao nastavnika, ma koji predmet podučavao.

5. Škola za život nije dovoljna za život

Car je gol. Sad znamo kako nastava izgleda u praksi. Recimo da je sadržaj i kvaliteta obrazovanja dovoljna za… ocjenu dovoljan. Ako pak želite svome djetetu priuštiti obrazovanje koje nije prilagođeno onima s ispodprosječnim ambicijama i sposobnostima, ne biste trebali pouzdati se samo u javno školstvo. Trebat će vam izvaninstitucionalna pomoć. Učlanite dijete u knjižnicu. Otmite mu tablet i spremite ga na vrh ormara. Nađite mu profu koja drži instrukcije iz onih predmeta koji mu slabije idu. Neka ide na individualne instrukcije kod izvornog govornika stranog jezika koji uči u školi. Ako je suditi prema onome što smo vidjeli u proteklih šest tjedana, profesor engleskog koji predaje vašem djetetu ima gori izgovor od Ingrid Antičević Marinović. Ako dosad niste, morat ćete se uključiti. Ju mas trast as.

U onom mega štrajku prosvjetara jesenas zdušno smo navijali za nastavnike. Sad kad su se izborili za bolje uvjete, možda je došlo vrijeme na trezvenu evaluaciju njihove uloge u sve lošijem rejtingu Hrvatske na globalnom istraživanju PISA-e (Programme for International Student Assessment). Hrvatski učenici iz godine u godinu nazaduju u odnosu na svoje vršnjake u drugim razvijenim zemljama. Po čitalačkoj pismenosti hrvatski su petnaestogodišnjaci ispod prosjeka zemalja OECD-a. PISA istraživanje provodi se svake tri godine i Hrvatska je od posljednjeg, provedenog 2016., doživjela najveći pad, za više od 20 bodova.

(U svim područjima prednjače azijske zemlje, prije svega Kina, odnosno Peking, Šangaj, Jiangsu i Zhejiang, prve po sve tri vrste pismenosti, čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj. Na drugom je mjestu Singapur. Među europskim državama najbolje stoji Estonija koja je peta u čitalačkoj pismenosti, osma u matematičkoj te četvrta u prirodoslovnoj. Slovenija je ispred Hrvatske, za kojom pak kaskaju ostale republike bivše Jugoslavije. Kad je riječ o sve tri vrste pismenosti, najlošije stoje Filipini i Dominikanska Republika, potom BiH i Makedonija.)

Učenici nižih razreda osnovne škole vraćaju se redovnoj nastavi 11. svibnja, za njima bi se u klupe trebali vratiti i ostali učenici. Na nastavnicima je da poslušaju savjet koji sami rado dijele i – potrude se jače.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More