Nasljednik Ninoslava Pavića

Što preostaje svim tim novinarima i književnicima kojima je Ninoslav Pavić dao nogu u dupe, nego da na nogostupu ispred Burze rada ližu rane natankavajući se rifuznim “Laguna” vinom, čiju bocu lukavo umotaju u požutjeli Baumaxov katalog tako da ih murja ne može privesti zbog ispijanja alkohola na javnim površinama.

A poslije se sa svojim bivšim, isto tako nogiranim kolegicama pijano zagrljeni valjaju po travnjaku u parku pored, od Burze stotinjak metara udaljene “Bookse”, prisjećajući se, u psihodeličnim fleševima, nekadašnjih flertova i zabrijavanja na bogatim EPH-ovim partijima na “Velesajmu” i u “Novinarskom domu”. A kad se otrijezne, drhtavih ruku ispisuju svoje mučne ispovijesti nikom potrebnih novinara i kolumnista za cehovski tromjesečnik Hrvatskog Novinarskog Društva posprdno nazvanog “Novinar”.

Taj časopis redovito posuđujem od novinara Lasića i čitam te tužne ispovijesti kako bih stalno imao u glavi da pazim da se meni nešto slično u budućnosti ne dogodi. U zadnjem broju tog “Novinara” čak su donijeli i opsežan intervju s Ninoslavom Pavićem. Tamo taj prepredenjak izjavljuje kako mu je plan digitalizirati čitav EPH i kako novinari moraju biti svjesni da papir i kiosk nisu vječni. To mi je dalo ideju da po uzoru na njega osnujem desetak portala i na njima za početak pozapošljavam tucet mladih entuzijasta željnih novinarske i književničke slave. Ne treba mi nikakav početni kapital za papir, tiskare, sve je na internetu. Mladi novinari, književni početnici pristali bi na početku pisati besplatno, glavno da im se pročuje za imena.

Te svoje planove u subotu prijepodne u utrinskoj birtiji “Konjušnica” supijano sam iznosio također supijanom Stojkinom starom, ne bih li ga uvjerio da ću biti sposoban materijalno izdržavati njegovu kćerku ukoliko se pristane udati za mene i ukoliko nam on dade svoj očinski blagoslov. Stojka je zgađeno pobjegla od nas već kod treće loze.

Pivo je u ovoj nevelikoj, periferijskoj birtiji, otvorenoj i interijerski nepromijenjenoj još od davne 1973. godine, bilo devet kuna, a obilne loze četiri. Uz šank i vani ispred birtije bile su izložene slike nekog anonimnog kvartovskog slikara. One su mi poslužile kao jeben nadomjestak za to što zbog preskupe karte nisam otišao pogledat Picassove slike u Klovićeve dvore. Ovako pripitom, te slike u “Konjušnici” činile su mi se bolje od Picassovih. Alkoholne isparotine i duhanski dim dale su jednu posebnu nijansu zagasite sivo-pepeljaste boje koje muzejsko-fićfirićanski čuvane Picassove slike ni u snu ne mogu poprimiti. Vidjelo se da ih je glavoboljno pred zoru slikao neki utrinski, delirijumtremensni Utriljo, u nadi da će mu šankerica za ta platna dati na đemdo blagotvornog piva kojim će sasjeći odurni mamurluk.

– Fakat, zašto ja kroz koju godinu ne bih postao novi digitalizirani Nino Pavić koji će okolo hodat u izlizanim trapericama i glumatat anarho-liberala koji se preko kurca bavi unosnim poslovima, a u dubini duše je daroviti novinar, pisac, draženzečićanski boem. I naći ću si nekog novog introvertno lahorastog, južnjački seoski egzotičnog Antu Tomića čiji šešir također smrdi na slamu i loj i koji će, ne bi li se što više ufurguzio meni, gazdi, pisat dopadljive eseje o omiljenim glazbenicima iz moje mladosti. Zbog Pavića se svi u EPH natječu tko će napisati ljepši, uzbudljiviji tekst o Bobu Dylanu, a zbog mene će takve žurnalističke hvalospjeve skupljati… Možda slavonski reper Shorty, bum još vidil – nastojao sam se purgersko bandićevskim poštapalicama dodatno ulizat Stojkinom starom…

Stojkin stari široko je zijevnuo. Što, zar mu dosađujem? Ne vjerujem.

– Po uzoru na Pavića, navući ću te mlade novinare u zamku – nastavio sam naglas razvijati svoj poslovni plan. – Poigravat ću se s njima kao s drvenim lutkama izvučenim sa tavana na kojem su godinama ležale izasrane razrijeđenim izmetom nekih bolesnih ptica zvanih čama, suhokarje, nepriznatost, besparica. Okupit ću tu hrpu marginalaca koji su iz svojih gradića i sela došli u ovu kao metropolu zaluđeni snom da postanu priznati, čitani pisci koji više neće morat pisat ponižavajuća, na odbijanje unaprijed osuđena ljubavna pisma onim svojim provincijskim djevojkama, masnokosim i karijesavim, u čiju se kožu bespovratno uvukao smrdopazušni vonj od svakodnevnog vozikanja u žutim autobusima bez klime i otvorenih prozora na relaciji Muć-Crivac i koje su od čitave svjetske poezije na pamet znale samo ove stihove: Dalmatinac i Dalmatinka / ko noga i rebatinka. 

– Teško te pratim… – Zatresao je Stojkin stari glavom.

– Iskoristit ću njihova kozičava pera – pravio sam se da ga nisam čuo – da pišu o pozitivnim stranama Big Brother showa, o nevoljama pasa i mačaka, o urbanim, darkerskim monasima, o suzama ostavljenih lezbijskih kantautorica, o kliškoj janjetini, o umjetnički izrađenim gravurama na kundacima Titovih lovačkih pušaka. Da svojim kolumnističkim, gusjim perima po potrebi draškaju jajca premijerima, ministrima, ali da im znaju i prijeteći zapaprit kad se ovi uzhole pa počnu srat i uvodit PDV-e na medije… I na kraju, da sastavljaju kozerske književne kritike prostonarodnim jezikom koje i raja na Severininom koncertu može razumjeti. Poigravajući se njihovom taštinom, napravit ću ih za sva vremena osjetljivo pičkastima, takvima da se usopte od bijesa čak i kad im neko dijete u parku dobronamjerno kaže da im se golub posrao na rame…

– Koliko ti možeš mljeti. Nadam se da mi nećeš postat zet – prekinuo me Stojkin stari.

Na to sam popizdio! Da me ta stara, gudalačka protuha tako ponizi pred konjušničarskim alkosima! Prije bih si na živo, žiletom odsjekao fimoznu kožicu, nego bio njegov zet! Kćerki ili sinu bi mi, mogao sam si predočiti, uvijek bazdila kosa po konjaku od njegovih smradnih, sentimentalnih poljubaca… Te poljupce bi joj sigurno udijeljivao stalno, uvjeren u alkoholnoj fantazmogoriji, da se u unuci nalazi reinkarnacija njegove pokojne mame prema kojoj za života nije bio dovoljno dobar i nježan, pa će sad sve to nadoknaditi, ispraviti, poboljšati…

Hardijana… Trebam si naći neku normalnu žensku kojoj su riknuli i stari i stara… Ali tko bi nam onda čuvao djecu? Sprtio bi ih mojoj staroj i starom u Đakovo. Ali kako bi im tek tamo tjeme bazdilo na nedestiliranu šljivovicu… Teško je, zaključio sam, danas imati djecu ako nemaš potporu katoličke, neokatekumenske zajednice čiji su ti članovi uvijek spremni besplatno bejbisitat i čitat djeci ulomke iz “Biblijskih priča za najmlađe” u jeftinom izdanju EPH Libera.

– Nakon što je presahlu od zamorne, dugogodišnje korespondencije sa seksualno problematičnim čitateljima torpediram iz redakcije, mene će neka nova Milana Vuković Runjić u svom raskrinkavajuće dokumentarističkom romanu opisivati kao zagonetnog, šelijevski podočnjikavog demona, koji joj je od bujne, romantičarske duše, napravio gvalju nakislog novinskog papira – promrsio sam sebi u bradu, ne bih li si ponovo napumpao pozlijeđeni ego.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More