prvo slovo kulture

Nasljednik Igora Mandića hara stanovima dobrostojećih Zagrepčana

Igor MandićPostoje ljudi koji se bave normalnim poslovima, ali vole pozivati na večere osobe iz kulturnog i medijskog života i preko njih saznavati što ima novog u tom svijetu.

Otkako je u kulturi i medijima zavladala novčana kriza, takvi pojedinci čine se kao dar s neba. Kod njih možeš povečerati po domaće pripremljene delicije, popiti viski ili neko malo bolje vino. Koliko je to privlačnije nego provesti noć u Limbu ili Sedmici gdje za ono bačveno pivo moraš svako malo vadit sedamnaest kuna.

Još jednom ponavljam, ti pozivaoci na večere dar su s neba. Uvijek im se rado odazivam. Podnapit pred njima sijem sve moguće priče o piscima, novinarima, glumcima, u većini slučajeva zapravo izmišljam, jer da govorim samo istinu brzo bi to smorilo domaćine i tko zna kada bi me ponovo pozvali na večeru. Tražili bi nekog zanimljivijeg kozera. Možda bi ponovo izvlačili iz naftalina Igora Mandića.

Osamdesetih, Mandić je isto tako bio pozivan na večere kod raznoraznih inžinjera, advokata, laboratorijskih stručnjaka.  Jednom ga je na večeru pozvala stara od jednog mog frenda iz Dopisne, bila je neka njuška u Plivi. Mandić je, pričao mi je taj frend odazvao, srknuo juhu i zamolio da mu pozovu taksi. Društvo mu ne odgovara, želi natrag doma. Takvo ponašanje ga je dodatno uzdiglo kod ekipe. Nikad nisi znao na čemu si s njim, hoćeš li ga uspjet zadržat do deserta ili će te odjebat već kod juhe. Napaljiva neizvjesnost.

Ja si takvo oholo ponašanje još ne mogu dopustit, tek sam na početku. Ali živim za taj dan kad ću bit u prilici birat kod kog ću petkom navečer otići na večeru i kad ću bez pardona moći odjebavat one koji mi se ne svide svojom prehrambenom i intelektualnom ponudom.

Kažem, za sad se zadovoljavam baš svakim pozivom. Sretan sam ako mi za večeru posluže i najobičnije frigane srdele i bocun „Ribara“. Sve je bolje nego da dreždim doma u stanu bez struje i pijan od Simfonije gacam bos po Bijelkinim brabonjcima.

Ovaj petak mi se, fakat posrećilo. Domaćica takozvane umjetničke večere, bila je jedna prominentna, dobrostojeća farmaceutkinja, mislim da isto u Plivi radi, kao i maloprije spomenuta stara od mog frenda što je Mandića pozivala na večere.

Za predjelo nam je pripremila guščju paštetu, načela tri butelje vina, otvorila učiteljski Tičers viski. Osim mene, pozvan je bio i voditelj Slip Šoua, Vladimir Šagadin i urednica zabavnog programa na HTV-u, Maja Tokić. S njima su se dovukli i još neki kamermani.

Već smo se dobrano podnapili, a farmaceutkinja nikako da iznese na stol glavno jelo: lazanje koje su čitavo vrijeme zavodljivo mirisale iz moderno opremljene kuhinje. Prostodušni Šagadin prvi se odvažio pitati:

– Bona, šta se čeka s tim lazanjama? Usirit će se…

I tad je farmaceutkinja izrekla nešto što me  kosnulo, a očito i Šagadina. Osim nas, pozvala je na večeru i Olivera Frljića. Ali on će doći tek u ponoć, nakon nekakve premijere.

– Znate kakvi su redatelji, glumci… Njima te premijere, predstave traju do jedanaest navečer, a onda još moraju ostat na koktel partiju… Glumci i redatelji večeraju tek u ponoć. Takva je to nezahvalna profesija, nije ni čudo da već u tridesetoj svi boluju od hemeroida, zatvora. A, Oliver još voli te lazanje koje uopće nisu dobre za probavu, pogotovo kad se jedu tako kasno. Ali šta mogu kad ih obožava… Da mu nisam obećala lazanje, ne bi ni došao  – cvrkutala je farmaceutkinja.

– Lazanje… Šta je on neki Garfild? – ubacio je Šagadin jednu od svojih slip šou fora.

Uostalom, bila je mu je to prva fora tijekom čitave večeri. Nije se baš nešto verbalno isprsio pred domaćicom. Dok sam ja valjda već u pola sata izogovarao pola književnog i novinarskog svijeta, toliko sam se trudio zabaviti domaćicu da nisam stigao ni mastiti gusju paštetu na kruščiće kao Šagadin i kamermani. Samo sam povremeno zalijevao grlo viskijem, gemištom.

– Lijepo, lijepo, domaćice… Lazanje se, znači, čuvaju za Frljića. Mi smo ti, znači, be ili ce liga, a on je a liga. Njega moramo čekati, zvijezdu večeri, odnosno zvijezdu večere. Pa nije to baš lijepo od tebe, domaćice. Degradacija, separacija… – nastavio je Šagadin ofenzivno.

Malo sam se uplašio. Što on to izvodi? Hoće li da nas farmaceutkinja potjera i nikad više ne pozove u goste? Ili je to njegova dobro uigrana točka pomalo drskog momka koji se ne libi skresati svakom u lice istinu. Što ti ljudi koji umjetnike, novinare, voditelje pozivaju na večeru i vole. Pa da, pomislio sam, oni vjerojatno guštaju da ih se vrijeđa, da im se govori ono što im se obični malograđani ne usude reći. Zato i zovu nas na te večere, a ne neke uredske smorove s kakvima svaki dan ručaju na poslu. Pronicljivi Šagadin je skužio igru. I on će sad odigrat svoju točku kako treba. A, ne ja s tim svojim maltene uredskim, sitnim tračevima…

Uostalom, nastavio sam razmišljati, tako se Frljić i uzdigao na društvenoj ljestvici. Svima je kresao tu nekakvu istinu u lice. Prvo je to napravio s vlastitom obitelji u predstavi „Mrzim istinu“, a onda je to krenuo radit na širem planu. Dođeš u Srbiju,  saspeš im u facu da su četnici. Dođeš u Hrvatsku, njima pak odvališ da su ustaše. Poljacima da su nacisti. I tako dalje i tako dalje. Ili, ideš na večere s Viskovićem i Mani Gotovac, a poslije, u svojoj najnovijoj predstavi, njihove fotke zakeljiš glumcima na guzice. Koliko je to bolje i progresivnije od ovog mog sitnog, benignog tračanja. Zato Frljića svuda i pozivaju, evo čak i u bečki Burghteather. Pa i Jergović je to skužio još puno prije njega… I sad Šagadin to nanovo, na mikro planu patentira na ovoj našoj  umjetničkoj večeri. Odvažno prigovara domaćici, njoj to uzburkava krv, izbacuje je iz kolotečine i zato će ga sigurno i idući petak pozvati na večeru… A, mene eliminirati kao u „Igre gladi“.

Kad bolje promisliš to je i Šekspir radio u svom teatru. Podjebavao je kraljeve taman toliko da im uzburka krv, ali ne i da ih baš previše uvrijedi jer bi mu u tom slučaju odsjekli glavu. Zajebano je to balansiranje… Vrijeđati, ali samo do one granice do koje to vrijeđanje uklanja dosadu kod tog koga vrijeđaš. Ako preliješ kap, ćao Miki! Snježana Banović u intervjuima izjavljuje da se to upravo događa Frljiću. Da je prekardašio i da će ga uskoro svi odjebat.

Slično je bilo i s Jergovićem, srao je, srao po ekipi, od Viskovića na dalje, a onda se najednom kibla izlila njemu po glavi. Da, zajebano je to. Ali jedino tako u današnje vrijeme možeš uspjet u umjetnosti. I na ovakvim umjetničkim večerama. Zapravo, kad pogledaš čitavu povijest književnosti, umjetnosti, uvijek je tako i bilo, od Ovidija, do Šekspira, pa na dalje. Pa, Ovidija su, kad je prekardašio, prognali u neku tešku vukojebinu, nije više smio prismrdit rimskom carstvu.

– Šta si se ti, Svirac, zamislio? Ajde, nategni još malo tog viskija… Dosadan si kad ne piješ – trgnuo me Šagadinov glas.

To da sam dosadan, alarmiralo me na uzbunu. Ima pravo! U umjetnosti i na umjetničkim večerama možeš si dopustiti sve osim da si dosadan! U protivnom, sljeduje ti izgon u časopse poput Kvoruma, Zareza, Vijenca, Poezije!  A večere se možeš dočepati samo u lokalnom restoranu u Lukovdolu, ukoliko te jednom u dvadeset godina nomoniraju za Goranovu nagradu.

Odlučio sam se trgnut, napravit smjesta neko sranje po cijenu da me farmaceutkinja više nikad ne pozove u goste.  Kao HTV-ovo scenaristicu Barbaru Majstorović koja joj je zadnji put, plešući drmež na „Od Vardara pa do Triglava“, potpeticama zimskih kaljača trajno oštetila skupi parket dopremljen iz Singapura.

Zamolio sam farmaceutkinju da mi dade Frljićev broj mobitela.

– Zašto?

– Samo da ga podsjetim da se lazanje hlade.

– Nemoj mu dosađivat, možda će uvrijedit – nespokojno će ona.

–  Ma, neće. Ispast će fora. A, i bar ćemo znat na čemu smo, dolazi li ili ne.

– Doći će, obećao je da će doći – pomalo će s visoka farmaceutkinja.

Ipak, dala mi je da ga nazovem s njezinog ajfona. Frljić se javio tek valjda nakon dvadesetog tut-tut signala. S druge strane začuo sam žamor, očito je još bio na koktel partiju.

– Šta je režimski redatelju, partijski mišu! – krenuo sam odmah u glavu, najjače što sam mogao. – Ne moraš dolazit! Lazanje su pojedene! Pojeo ih je sve u slast Nino Raspudić! Naša domaćica odlučila je umjesto tebe u zadnji čas pozvat Raspudića. Ona tvrdi da te  Nino satro u onom tekstu od jučer u Večernjem… U kojem ti je prigovorio da se nemaš muda suočit sa pravim tabu temama ala Todorić, Ninoslav Pavić, Hanžeković, Bajić… Šta je, sad ti više HTV-ovci nisu dovoljno dobri da bi dreždao s njima na večerema? A, di bi bio bez njih? Bivša dobavljačica gostiju u „Osmi kat“, Barbara Majstotorović busa se u prsa da te ona stvorila…

Nisam stigao dalje provocirati, farmaceutkinja mi je istrgnula ajfon iz ruke.

– Van iz stana! – podviknula je. – Luđače!

– Smion sam, provociram! Provociram sve vas malograđane! Sipam vam svima istinu u lice! Ta tvoja gusja pašteta je odvratna! To uopće nisi ti napravila, to si kupila odurnu jetrenu paštetu u Lidlu i pomiješala je s komadićima piletine! Guske to nije vidjelo! I vino ti je odurno… Sutra ću sigurno čitav dan bljuvat od njega!– i dalje sam bio uživljen u ulogu odvažnog izazivača.

Dvometraš Šagadin ustao je sa stolca. Krenuo je prema meni kao da će me izbaciti iz stana.

– Šta je ti, dugajlijo!? Hoćeš da ti po prvi put kažem pravu istinu, što zbilja mislim o tvom „Slip šou“?

– Nemoj. Mrzim istinu – procijedio je Šagadin.

Kad sam postao svjestan da je farmaceutkinja fakat popizdila, pokušao sam svim silama popravit stvar.

– Samo sam se zajebavao…Htio sam da vam bude zanimljivo – protisnuo sam. – Htio sam napraviti svojevrsni frljićevski kućni teatar… U gostima…

– Van! – neumoljivo će farmaceutkinja.

Bilo mi je jasno da sam uprskao. Pokušao sam spasiti što se spasiti dalo.

– Dobro, otić ću… A, jel mi možeš samo spakirat malo lazanja za doma… Da nisam bezveze dolazio, plaćao tramvajsku kartu… Bilo bi lijepo sutra se probudit i imat za doručak lazanje… Meni su i hladne jebeno dobre…

– Nosi se!

U liftu sam razmišljao kako ne bi bilo loše u ovakvim slučajevima imati neko zaleđe. Recimo, da sam ovaj petak imao dva poziva na večeru. Potjeraju te s jedne, odeš nonšalantno na drugu. Kao Frljić. Zabrane mu predstavu u Poljskoj, ode je postaviti u Beč. Prigusti mu u Zagrebu, kofer u ruku – pravac Rijeka! Pa se onda opet vrati u Zagreb i u Ljuštininom Kerempuhu kakvom lakšom, gumbekovskom satirom zagladi stvari. Da, tako treba. Manevrirati na više mjesta. Biti u stalnom pokretu. Muhu je teško tresnuti dlanom dokle god vijugavo leti po zraku.

Književna Groupie

*KUPI KNJIŽEVNU GROUPIE! Ponosno objavljujemo da je svježe iz tiska pristigla Književna Groupie 2. Kao i prvi nastavak ove hit knjige Pavla Svirca, proglašene kulturnim događajem godine, dostupna je po cijeni od 69 kuna i uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu. Naručite svoj primjerak na info@arteist.hr i stići će vam unutar 24 sata!

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...