Nasljeđe: Nagrađivana igra prijestolja moćnih medijskih obitelji

Serija "Nasljeđe" znalački je razrađena priča koja snažno rezonira s publikom uslijed uronjenosti u univerzalnu tematiku obiteljske dinamike.

Nasljeđe (Succession 2018. – ), Sezone 1&2 (20 epizoda)
Kreirao: Jesse Armstrong
Režija: Adam McKay, Mark Mylod, Adam Arkin, Andrij Parekh, Miguel Arteta
Scenarij: Jesse Armstrong, Jonathan Glatzer, Anna Jordan, Tony Roche
Uloge: Brian Cox, Jeremy Strong, Sarah Snook­­, Kieran Culkin, Alan Ruck, Hiam Abbass, Nicholas Braun, Matthew Macfadyen

Već je odavno jasno kako živimo u zlatnom dobu televizije, pri čemu neke serije, zahvaljujući svojoj kvaliteti, razrađenosti i produkciji, bez problema pariraju cijenjenim filmskim ostvarenjima. Ipak, hiperprodukcija sadržaja prečesto rezultira našim utapanjem u moru naslova koji mame na bindžanje. Stoga, ako želite razlučiti žito od kukolja, nećete pogriješiti pridavanjem pažnje HBO-ovoj seriji Nasljeđe, koja je na ovogodišnjoj dodjeli televizijskih nagrada Emmy slavila sa sedam pobjeda, a čija je druga (srećom, ne i posljednja!) sezona, jednim dijelom snimana i u Hrvatskoj, završila s emitiranjem prošle godine.

Jesse Armstrong, britanski scenarist koji nam je donio seriju Peep Show i koji je 2009. nominiran za Oskara za scenarij filma In the Loop, prvotno je htio napraviti film o obitelji Murdoch, medijskim mogulima čiji imperij vrijedi skoro 18 milijardi dolara. Ali kako taj projekt nikad nije realiziran, Armstrong je odlučio proširiti svoju priču i njene aktere, ubrzo shvaćajući da je televizijski format prikladniji za ono što je naumio. Tako je nastalo Nasljeđe, serija čiji su fiktivni protagonisti inspirirani članovima moćnih medijskih obitelji Redstone, Sulzberger i, dakako, Murdoch.

U toj satiričnoj dramediji pratimo igru prijestolja između osamdesetogodišnjeg patrijarha Logana Roya (Brian Cox), direktora obiteljskog medijskog konglomerata Waystar RoyCo, i njegovo četvero djece: sina Kendalla (Jeremy Strong), kokainskog ovisnika na liječenju koji silno želi biti očev nasljednik i čini sve kako bi se dokazao vrijednim te titule, njegovog nezrelog mlađeg brata Romana (Kieran Culkin), čije seksualne potrebe ni njemu samom nisu najjasnije, njihove sestre Siobhan (Sarah Snook) koja se naizgled drži podalje od poslovanja radeći kao politička savjetnica te Connora (Alan Ruck), Loganova najstarija sina iz prvog braka koji živi na ranču u Novom Meksiku, odvojen od obiteljskog biznisa. Tu su još i Loganova treća žena Marcia (Hiam Abbass) koju rijetko tko voli, Greg Hirsch (Nicholas Braun), unuk Loganova brata, koji zahvaljujući nepotizmu dobije posao u firmi te Siobhanin dečko Tom Wambsgans (Matthew Macfadyen), jedan od rukovoditelja u Loganovoj kompaniji, vječno podcijenjen i nedoživljen.

Nasljeđe bi bilo najtočnije opisati kao Igru prijestolja smještenu u poslovni svijet, s metaforičkim noževima u leđima umjesto onih doslovnih, pomiješanu s Kućom karata te apsurdističkom komedijom karakterističnom za seriju U uredu. Armstrongova uspješnica pritom uzima one najbolje i najfunkcionalnije elemente spomenutih serija te ih uzdiže na jednu sasvim novu razinu. Rezultat je znalački razrađena priča koja snažno rezonira s publikom uslijed svoje uronjenosti u univerzalne tematike koje odlikuju Shakespeareove i grčke tragedije.

Razlozi koji Nasljeđe čine ponajboljim televizijskim uratkom posljednjih godina su brojni, ali svi oni daju se svesti na jedan zajednički nazivnik, ujedno i glavnu scenarističku maksimu: show, don’t tell. Ovo bazično i naizgled jednostavno pravilo koje podrazumijeva da nam se na kreativne i poantirane načine pokaže što je pisac htio reći, umjesto da se kroz ekspoziciju to opisuje ili objašnjava, utkano je u sam DNK Nasljeđa, čime se Armstrong dokazuje kao vrsni pripovjedač.

To dostignuće da se uspješno pokaže umjesto da se naprosto kaže tim je impresivnije ako se u obzir uzme činjenica da upravo jezik čini gradivno tkivo ove serije u kojoj su riječi uvijek pomno odvagnute, ali često apsolutno isprazne. Drugim riječima, likovi koriste jezik kao sredstvo koje im omogućuje reći sve osim onog najbitnijeg – istine o tome tko oni zapravo jesu, što smjeraju i što u stvari osjećaju. A tko su oni? Usamljena i izgubljena djeca u tijelima odraslih ljudi, po rođenju privilegirana i financijski zbrinuta, ali potpuno odsječena od iskustva roditeljske ljubavi i međuljudske povezanosti. Time svaki njihov čin postaje istovremeni podsvjesni pokušaj dobivanja očeve potvrde s jedne i metaforičkog patricida s druge strane – a ponekad i činjenje potonjeg kako bi se do ovog prvog došlo.

Stoga je Nasljeđe u biti priča o transgeneracijskoj traumi unutar koje se čini apsolutno sve kako se o toj traumi ni na sekundu ne bi pričalo. Cijeli narativ građen je oko psihologije likova od koje se verbalno bježi kao vrag od tamjana, a u koju mi zalazimo isključivo svjedočenjem njihovih fantastično tempiranih i odglumljenih akcija i reakcija. Da bi stvar bila zanimljivija, niti jedan lik nije dopadljiv niti moralno “čist”, ali u tome i leži Armstrongova genijalnost kao kreatora – u cilju mu je pokazati realnost većini ljudi nezamislivog života na visokoj nozi sačinjenog od kompeticije upogonjene spletkarenjem i dati nam uvid u psiho-emocionalni sklop koji takvo ponašanje omogućuje i dozvoljava mu da se razmaše. Niti u jednom trenutku scenaristu nije namjera opravdati svoje likove i njihove rijetko kada laskave postupke, već stremi tome da ih mi kao gledatelji uspijemo razumjeti. Time nam Nasljeđe omogućuje da prvotno upadnemo u zamku doživljavanja sebe samih kao moralno superiornih “dobrih osoba”, sve dok ne dopustimo da nas preplave okolnosti u kojima se ti likovi nalaze i uvjeti u kojima su odrasli.

Nasljeđe

Jer koliko god njihov privilegirani životni stil u teoriji djelovao zavidno i nedostižno, Nasljeđe uspijeva to nezamislivo bogatstvo učiniti iznimno neprivlačnim. Ne zbog novca samog po sebi i svega što isti ima potencijal omogućiti, već zbog, u ovom slučaju, temeljnog odsustva svega što se njime ne može kupiti – od integriteta preko radosti i zajedništva pa sve do nečije ljubavi i poštovanja. Svega toga kronično manjka kod Royevih, u čijoj su obiteljskoj konstelaciji glavni akteri suštinsko nepovjerenje, natjecanje i naučena submisivnost. Riječ “obitelji” koristi se često, ali samo kao deklarativni pojam čija se pozitivna konotacija zloupotrebljava kako bi se ispričala bajka za javnost.

O odrastanju likova učimo usputno i sporadično, mjestimice kroz pokoju anegdotu, ali većinski kroz maestralno uprizorenje njihovih životnih odabira, slabosti i međusobnih odnosa. Nasljeđu se nikamo ne žuri – ono nam svoje antagoniste, njihove osobnosti, motivacije i potisnute žudnje ciljano otkiva polagano i svjesno, kroz njihove postupke tijekom duljih vremenskih perioda, nikad ne trčeći pred rudo i uvijek znajući na kojem je liku baš sada red da pokaže svoje pravo lice. Svaki od njih kotačić je unutar fundamentalno disfunkcionalnog stroja koji besprijekorno funkcionira – čim se jedan pomakne, pomiču se i drugi, čim jedan (privremeno) otpadne ili posrne, drugi dobiva vrijeme i prostor (privremeno) obnašati glavnu funkciju.

Cijela glumačka postava obavlja fenomenalan posao komuniciranja podteksta na kojem Nasljeđe i počiva. Brian Cox očekivano je snažan kao svemoguća instanca koja, čak i kada naizgled gubi, i dalje drži sve konce u svojim rukama. Jeremy Strong s pravom je dobio Emmyja za glavnu mušku ulogu, svojim nam emocionalnim senzibilitetom prezentirajući Kendallovu nepredvidivu razvojnu putanju. Za Kierana Culkina kao da je stvorena uloga Romana, a Sarah Snook fantastično tumači jedinu kćer u obitelji, čije su ambicije daleko veće nego što daje naslutiti. Ipak, Nasljeđe ne bi bilo to što je bez prekrasno začudne dinamike između Toma i Grega čija je svaka zajednička scena teatar apsurda kakav se rijetko viđa.

Nasljeđe
Nasljeđe je jednim dijelom snimano i u Hrvatskoj

 

Osim svega navedenog, tu su još i tehnički segmenti Nasljeđa, poput zanatske režije i moćne glazbene podloge koji Armstrongovu seriju čine potpunom i zaokruženom umjetničkom cjelinom. Ipak, narativ je taj koja će vas uvući jer makar se na površini radilo o nemilosrdnom nadmetanju u većini ljudi nepoznatim i nedohvatljivim društvenim krugovima, u suštini je ipak riječ o priči koja je univerzalna utoliko što se bavi svima nam dobro poznatim obiteljskim dinamikama. No, u krvoločnom poslovnom svijetu kojeg su naši likovi od rođenja dio, one nezdrave su potencirane i dominantne, a one zdrave postoje samo u natruhama, i to u nekom deformiranom obliku. Posljedica su dubinski nesretna djeca u odijelima koja vjeruju da imati moć znači dobiti ljubav, toliko zarobljena u vlastitom mikrokozmosu obilježenom traumom samoće da su potpuno odsječena ne samo od sebe samih i ljudi koje nazivaju obitelj, već i od “stvarnog svijeta” i posljedica koje njihovi postupci imaju na “običan puk” kojeg oni nikad neće biti dio. I u tome je, zapravo, najveća tragedija.

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More