Naslijeđeno zlo: Najiščekivaniji horor godine izbit će vam zrak iz pluća

Naslijeđeno zlo (Hereditary, 2018., 127min)
Režija: Ari Aster
Scenarij: Ari Aster
Glume: Toni Collette, Alex Wolff, Milly Shapiro, Gabriel Byrne, Ann Dowd

Nije toliko čest slučaj da dugometražni debi nekog filmaša svojom kvalitetom i svježinom uspije stvoriti iluziju kako upravo svjedočimo kreaciji puno zrelijeg i iskusnijeg redatelja. A još je rjeđe da takav prvijenac pripada podcijenjenom žanru horora, kojem mnogi neće ni dati priliku upravo zbog njegovog inherentnog cilja da gledatelju sledi krv u žilama i nastavi ga progoniti u snovima. Mladi Ari Aster, koji je donedavno iza sebe imao samo šest kratkometražnih filmova, točno je taj redatelj. Njegov film Naslijeđeno zlo sa suludo dobrom Toni Collette u glavnoj ulozi (apsolutno zaslužuje nominaciju za Oscara!) scenaristička je i atmosferska bomba koja na emotivnom planu malo koga može ostaviti ravnodušnim.

Kritičari ga prozivaju kombinacijom Egzorcista i Rosemaryne bebe za nove generacije, mainstream publika nije pak toliko oduševljena, predbacujući filmu da je previše arthouse (čitaj: prespor, zahtijeva posvećenu prisutnost gledatelja) za njihove horor preference, a cijela marketinška kampanja bila je usmjerena na to da publiku u potpunosti smetne s pravog traga. I neka je.

No, postavlja se pitanje je li Asterovo Zlo stvarno najstrašniji film posljednjih godina. I ako da, što ga takvim čini.

Annie Graham (Toni Collette), umjetnica koja izrađuje minijature, živi u ogromnoj kući (naravno, naravno da mora biti kućerina) sa svojim mužem psihijatrom Steveom (Gabriel Byrne) i njihovo dvoje djece. Peter (Alex Wolff) je pubertetlija koji redovito puši travu i ne pazi na satu jer mu je daleko zanimljivije zuriti u curu koja mu se sviđa, a Charlie (Milly Shapiro) je potpuno neprilagođena i neobična trinaestogodišnjakinja kojoj nedostaje njena baka. Baka je, pak, upravo umrla, a sprovod je među prvim scenama u kojima upoznajemo obitelj Graham i međuodnose njenih članova. Na prvu najzanimljiviji od svih onaj je između Annie i pokojne joj majke, o kojoj se malo toga znalo. Što nam Aster više otkriva o Annienoj obiteljskoj povijesti, to svjesniji postajemo užasa koji vrebaju iza ugla i samo čekaju da nas zaskoče.

Ali bitno je za shvatiti da to zaskakivanje neće biti naglo. Naslijeđeno zlo ipak nije film kojem je u cilju da vas kratkoročno prestraši jeftinim jump scare trikovima ili vam zgadi život već standardno nepotrebnim prolijevanjem hektolitara krvi. Upravo suprotno – Aster od prve do zadnje sekunde kreira atmosferu toliko gustu da ju je moguće nožem rezati i krajnje nas polagano uvlači u nju, želeći da budemo maksimalno involvirani kako bi nas u zadnjoj trećini mogao svakim kadrom, svakim zvukom i svakim odsustvom akcije ili izgovorene riječi potpuno izbezumiti.

Prvi dio filma žanrovski više pripada kategoriji teške obiteljske drame s elementima misterije i nagna će vas da se zapitate “Najstrašniji horor godine, zar stvarno?” No, nije Aster lud jer to je samo uvertira, a takva mu postavka i omogućuje da u konačnici isporuči stravu koja je u sklopu kritičarskih hvalospjeva obećana: ulozi moraju biti dovoljno visoki, naše neznanje o tome što se zapravo događa dovoljno izluđujuće, a naše saživljavanje s likovima, s realnošću njihove emocionalne boli i njihovih trauma do te mjere intenzivno da bi nam se u zadnjoj trećini uopće mogao zadati završni udarac koji će nam doslovce i kontinuirano izbijati zrak iz pluća.

Tu sveprisutnu jezu na temeljnoj razini omogućuje odlično pisanje, kojim Aster pokazuje da ga zanima daleko više od snimanja prosječnog hororca s površnim ciljem da na trenutak užasne. O ne, ovaj redatelj je puno podliji, jer shvaća od kuda istinski užas potječe. Čitava struktura njegove priče vrti se oko toga da događaje koji se odvijaju promatramo iz perspektive članova nesretne obitelji Graham, koji jednako znaju kao i mi. Paradoksalno, možda čak i manje nego mi. Naime, Aster piše i stvara na način koji nama kao gledateljima jasno daje do znanja koliko je svaka izgovorena ili napisana rečenica važna, a svaka podijeljena informacija neophodna za razumijevanje radnje.

Likovi te informacije o povijesti obitelji dijele iz narativno potpuno opravdanih razloga – na grupnoj terapiji, tijekom konflikata ili u snovima, u tim trenucima nemajući svijest o tome da je ono što izgovaraju krucijalno za (njihovo, a i naše) razumijevanje svega što im se događa. No, mi kao gledatelji znamo i na nama je samo da dovoljno pozorno pratimo, poput hrčaka skupljajući zrnca informacija, znakova ili implikacija koje Aster periodički postavlja pred nas, mameći nas tako u svoju klopku. A mi, gotovo hipnotizirano, potpuno svojevoljno idemo u nju.

Ali dobra (ili loša?) vijest je: čak i sa svom našom fokusiranom pozornošću, do zadnje trećine ćemo, htjeli-ne htjeli, biti u metaforičkom mraku, grozničavo pokušavajući povezati sve komadiće slagalice u jednu smislenu cjelinu, znajući da je trud uzaludan jer nam njen najveći komad još nije prezentiran. Tek retrospektivno svaki djelić tog kompleksnog mozaika savršeno sjeda na svoje mjesto. Iz tog našeg potpuno nesvojevoljnog neznanja izvire veći dio napetosti i strave Naslijeđenog zla – uslijed toga što ne znamo što sve ne znamo, nikako ne možemo predvidjeti što će uslijediti. Ostajemo skamenjeni, stavljeni zajedno s likovima na milost i nemilost genijalnog redatelja i scenarista koji zna što radi i kamo nas vodi, svjestan činjenice da mi nemamo pojma i da nas upravo to najviše užasava.

U konačnici spoznamo da smo, poput obitelji Graham, bili samo žrtvena janjad koja se silno trudi oduprijeti sudbini koja je čeka. No, opet za razliku od njih, nama je dana prilika da osvijestimo kako se oduprijeti ni ne možemo. Prvo nam je prezentirana očita metafora utkana u autobiografske minijature koje Annie radi, postavljajući figurice svoje familije u položaje koje ona želi, a koji odražavaju situacije koje su se odvile. Sasvim je jasno kako naši likovi imaju jednaku količinu slobodne volje kao i Anniene minijature.

A zatim u jednoj od naizgled najmanje bitnih scena, Peter na satu bulji u guzicu svoje kolegice, dok se u pozadini odvija rasprava o tragičnosti predodređenih sudbina grčkih junaka. U tom trenutku, već znajući da niti jedan podatak nije slučajno ovdje, lako možemo zaključiti kako svrha te scene nije samo da nam pokaže Peterove interese u svrhu karakterizacije, već da nama kao gledateljima ciljano postavi ključno pitanje: je li tragičnije ako likovi sami uzrokuju svoju propast ili ako im je propast predodređena, a da to ni ne znaju? Paradoksalno, Peter je prezauzet svojim hormonima da bi registrirao postavljeno pitanje, a kada ga profesor i prozove, netko drugi odgovori umjesto njega. K tome, da je i slušao, ne bi imao ni razloga pomisliti da je taj sadržaj ikako primjenjiv na njegov život, time dodatno potvrđujući kojoj kategoriji tragičnih junaka on i cijela njegova obitelj pripadaju.

Grahamovi, dakle, nisu znali. Ali, ako smo pozorno pratili, mi jesmo. Pa sada ja vas pitam što je tragičnije – znati ili ne znati?

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...