Naša majka: Vješto autorsko tkanje izbjegavanih bolnih i teških tema

To a notary, Mr. Marwan, a promise is a sacred thing.

Postoji određena percepcija u posljednjih nekoliko godina o mađarskoj kulturi ograničenoj politikom. Nerijetko se spominje ugrozba slobode govora i umjetničkoga stvaranja. Zanimljivo, u najmračnijim političkim vremenima mađarska je kultura, podjednako tzv. visoka i niska, dosezala vrhunce i međunarodna priznanja nekad i danas – od, primjerice književnika Ferenca Molnára, Dezsőa Kosztolányija, Magde Szabó, Pétera Nádasa do Lászla Krasznahorkaija. Svijet filma zadužili su nenadmašni glumci poput Béle Lugosija ili redatelji poput Istvána Szabe, Béle Tarra ili mlade nade Lászla Nemesa. Takvo se nasljeđe slijeva i na druga kulturna polja, pa današnju perjanicu kazališne poetike čine redatelji Árpád Schilling, Kornél Mundruczó, Béla Pintér, Róbert Alföldi i mnogi drugi. Neke smo od njihovih radova imali prilike vidjeti u Zagrebu zahvaljujući Danima satire i Ciklusu europskoga kazališta u ZKM-u.

”Naša majka” kanadsko-libanonskoga autora Wajde Mouawada u režiji Róberta Alföldija i izvedbi kazališta Radnóti iz Budimpešte (gostovanje u ZKM-u) pruža jedan od tih dragocjenih uvida u mađarski kazališni život, koji izvan zaigrane i žive nezavisne scene u glavnoj struji nerijetko traži strukturirane narative. Prema istoimenoj je Mouawadijevoj drami snimljen film nominiran za Oscara u Kategoriji najboljega stranog filma 2011. danas već afirmiranoga kanadskog redatelja Denisa Villeneuvea (op. a. Sicario, Blade Runner 2049). Drama koja podsjeća na narodne predaje ispresijecana je aktualnim zbivanjima na Bliskome istoku te prati priču jedne nevjerojatne majke i njezine djece u potrazi za istinom. Postupno se poput mitološkoga klupka raspliću povezane sudbine obiteljskih tajni prepune gotovo šekspirijanski tragičnih obrata.

Majčina smrt počinje razmotavati to klupko koje čvrsto u rukama drži javni bilježnik (László Zsolt) pobrinuvši se za izvršavanje obveza živih i mrtvih. Živi su obvezni, iako odavno moderni Kanađani (Dorina Martinovics, Benett eh. Vilmányi), zaputiti se na putovanje u Libanon gdje će saznati ne samo tragičnu, nasilnu i nemilosrdno životnu sudbinu vlastite majke (Adél Kováts), nego i svu povijest sukoba na Bliskome istoku tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Alföldijeva režija, kao i sama drama, odvija se u finome glumačkom tkanju i umatanju osobnih te društvenih tragedija u općenitu suptilnost i empatiju u fikciji sa stvarnosnim elementima.

Majčina je ljutnja duboka i složena, dječja je potraga iskrena i uplašena. Što znači biti moderni zapadni građanin? Kako na nas utječe sjećanje te kako se zapravo oblikuje identitet? Možemo li nastaviti mirno dalje živjeti nakon saznanja o genealoškom nasljeđu silovanja, mučenja, ubojstava i terora? Život je ”Naše majke” bio niz velikih poraza, no ona nije dopustila da sve to nasilje rađa novo nasilje. Njezina je borba bila nada u danas tako rijetku želju odrastanja – biti dobar čovjek. Malobrojna je zagrebačka kazališna publika bila istinski dirnuta sličnim emocionalnim registrom kao i na Črnoj mati zemli, a to samo potvrđuje kako je vješto autorsko tkanje često izbjegavanih bolnih i teških tema naša nasušna potreba.

           Anđela Vidović

Foto: Radnóti Színház

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...