Naš Orson Welles

Orson Welles
Godine 1922. jedan u nizu mnogih parobroda uplovljavao je u dubrovačku luku. Među brojnim putnicima, s palube su gradske zidine promatrali udovac-izumitelj i njegov sedmogodišnji sin.

Otac se zvao Richard Head Welles i proslavio se izumom svijetla za bicikl. Dječak se zvao George Orson Welles i neće proći dugo te će patentirati vlastitu genijalnost na radiju, kazalištu i filmu. Svega dvije godine ranije proglašen je u lokalnim novinama djetetom-genijalcem koje izvrsno svira, pjeva i pleše. Majka, utjecajna sufražetkinja plave krvi, bez zadrške je razvijala sve talente svog iznimno darovitog sina, utječući ga privatnom tutoru Bernsteinu. Tutor je često malom Wellesu mijenjao oca koji je, jednostavno rečeno, bio alkoholičar. No, majka je ubrzo umrla i malog Wellesa je otac odveo na put oko svijeta. Iako je za njegovu kasniju karijeru bio presudan višemjesečni boravak kako u Austriji tako i u Kini, spomenuta dubrovačka epizoda, nepoznata Wellesovim američkim biografima, često će se pojavljivati u njegovim intervjuima domaćim novinama.

Razvijavši se, najprije kao radijski glumac i narator (slavni The Shadow), Welles je vrlo brzo započeo kreativno mijenjati medij radija. Sa svojim Mercury Theatre on the Air, slavnim je adaptacijama (Drakula, Rat svjetova) svaki tjedan doslovce prikivao slušatelje uz tada svemoćni radio aparat nižući, paralelno, nevjerojatne uspjehe kao redatelj i glumac u kazalištu (voodoo Macbeth; fašistička parafraza Julija Cezara). Ismijavajući Jeana Cocteaua snima prvi, kratki, film Hearts of Age, zatim tek nedavno pronađen Too Much Johnson, da bi prvim pravim filmom Građanin Kane 1941. ispisao jednu od najvažnijih stranica svjetske filmske povijesti. Nespremna Amerika ovakvu mu genijalnost nikada nije oprostila te ga je otpor struktura jednostavno gurnuo – u politiku. Postavši savjetnik predsjednika Roosevelta, posebno se zainteresirao za, kako je napisao, „državu u nastajanju“. Naime od 1942. Welles je održavao redovite kontakte s Lujem Adamičem i Sveslavenskim kongresom, koji su u SAD-u tijekom rata lobirali za stvaranje nove Jugoslavije. O tim susretima pisao je još 1945. Vladimir Dedijer u svojoj iznimno zanimljivoj knjizi Beleške iz Amerike, detaljno opisujući vlastite razgovore s Wellesom. Te iste 1942. godine, Welles će na poziv Vincenta Pricea glumiti u radijskoj emisiji Treasury Star Parade, Program #101. Njegov je lik bio Dušan, a emisija se zvala The Chetniks. Propagandna petnaestominutna radio drama trebala je američkim slušateljima pojasniti kako su četnici jedini ispravni borci protiv nacističke okupacije Kraljivine Jugoslavije. Iste godine Louis King snimio je i film The ChetniksThe Fighting Guerilla i bilo je jasno kakav je američki sentiment po pitanju Balkana. No, erudit kakav je bio, Welles ubrzo saznaje kako četnici nisu oni kojima ih se smatra pa je, prvi uopće, započeo pisati seriju protučetničkih tekstova, redovito obavještavajući predsjednika da podrška Draži Mihajloviću nikako nije dobra stvar.

„Meni se činilo, koliko sam to mogao na daljinu procijeniti, da je bilo mnogo logičnih razloga zašto je partizanski pokret morao biti pravi saveznik i zašto je na kraju Mihajlovića morao izdati njegov suštinski položaj. Ja nisam znao da li je Mihajlović dobar ili loš čovjek, kako bih to mogao znati u Americi! On je bio veliki junak, bio je na naslovnici časopisa Time. Ali, znajući njegovo porijeklo, znajući kamo on pripada, meni se činilo da tu postoji logična fatalnost. Znao sam da je on oficir kraljevske vojske. Znao sam da se direktno ne bori s neprijateljem. S partizanima je bilo obratno. Zato sam i napisao taj tekst. Poslije toga su se mnogi moji kolege sa mnom prepirali. I to vrlo energično. Govorili su mi da slijedim komunističku liniju, a ja nikad nisam bio član Komunističke partije. To je bio čist i jasan stav o onome kako je to meni izgledalo. Partizani su mi se učinili neizbježnima. Oni su bili prava antifašistička snaga“ – svojevremeno je govorio Welles u intervjuu Kemalu Mujčiću u listu Oko. Jasno, kao uvjereni ljevičar (nikad komunist), Welles je započeo podržavati Tita i partizanski pokret. Tako je, 1946. godine, kao izvjestitelj s osnivačke skupštine UN-a, Welles napokon upoznao i jugoslavensku delegaciju. Za zemlju koju je predstavljala, Welles će se tako založiti i u svom poznatom govoru na Eleanor Roosevelt’s American Committee u siječnju 1946. godine, tražeći i osiguravši financijsku pomoć za obnovu ratnih šteta. Otprilike u to vrijeme Orson Welles je prvi put inkognito stigao u Jugoslaviju. Iako ovaj tajni posjet nije nigdje službeno zabilježen, u svom serijalu Orson Welles’ Sketchbook prepričat će anegdotu s austrijsko-slovenske granice kad ga je granična policija pitala što prenosi preko granice, a on je odgovorio: atomsku bombu – i proveo tamo 24 sata.

Welles je bio američka zvijezda u punom smislu te riječi, no njegovi filmovi – oni koje je režirao i oni u kojima je glumio – u domaća su kina stigli tek 1949. godine. Iako naša filmska kritika nije bila oduševljena Kaneom, analiziravši ga prvenstveno kroz socrealističku prizmu, njegov je utjecaj na filmove Jadran filma bio golem (Jubilej gospodina Ikla; Koncert…). Upravo će u Jadran filmu Welles ostaviti neizbrisiv trag.

Orson Welles tada glumi u raznim filmovima (razne kvalitete), kako bi sakupio novac za režiju svojih filmova. U holivudski sistem velikih studija njemu je već odavno zabranjen ulaz. J. Edgar Hoover nalaže FBI-ju da ga prati zbog navodne povezanosti s komunistima. Iako agenti s terena javljaju da su sumnje neosnovane, Hoover mu ometa normalan život i Welles odlazi snimati u Europu. Na razne načine sakuplja novac za svoje projekte, tako da mu snimanja s prekidima ponekad traju i tri godine (npr. Othello iz 1952.). Iako svakim filmom izaziva divljenje i klicanje struke i publike, producenti mu brutalno oduzimaju većinu filmova još u fazi montaže, sami ih premontiravaju i dosnimavaju (Touch of Evil). No, Wellesov genij strši i iz tih pačetvorina pa on sanja mjesto i vrijeme u kojem će moći režirati kako zaslužuje. Tako ga glumački angažman dovodi 1960. godine u Jadran film. Velikan francuske kinematografije Abel Gance, najpoznatiji po svom Napoleonu iz 1927. godine koji je, u prvotnoj verziji, trajao punih 12 sati, ponovno se vratio tom razdoblju filmom Austerlitz. U tom je filmu Orson Welles, uz Jacka Palancea i Relju Bašića, glumio izumitelja parobroda Roberta Fultona. Iako nominalno francuski, film su producirali Rusi, kasniji producenti Supermana, otac i sin Alexander i Michael Salkind. Oni na snimanju Austerlitza nude Wellesu priliku da režira film koji želi, uz samo jedan njihov uvjet: film mora biti adaptacija nekog poznatog književnog klasika. Welles odmah odabire Gogoljevog Tarasa Buljbu, i u zagrebačkoj Dubravi započinju pripreme za snimanje, no redatelj je ubrzo odustao saznavši da je holivudska verzija već u pripremi. Zatim je odabrao Zamak Franza Kafke, no Salkindi ga ipak nagovaraju da radi Proces. Prije samog snimanja, Welles će još jednom te godine stići u Zagreb. Glumit će tatarskog kralja Burudndaia u filmu Richarda Thorpea Tatari. Veličanstveni set koji je na Zagrebačkom velesajmu izgrađen za tu priliku, ostao je do danas uzor filmske scenografije, izvrsno reflektirajući tadašnje produkcijske mogućnosti Jadran filma. Uz Orsona Wellesa u filmu je glumio i Victor Mature, glumac kojeg je Rita Hayworth ostavila kako bi se 1943. udala upravo za Wellesa. Danima kasnije prepričavala se anegdota o tome kako je Mature, ne pročitavši detaljno scenarij, htio na setu izgledati višim od Wellesa obukavši pritom dodatno povišene sandale (koje je domaći odjel za kostime radio danima), a da bi na kraju shvatio da u svim scenama Welles, kao tatarski kralj, sjedi na visokom prijestolju otprilike metar iznad sviju.

  1. ožujka 1962. veliki crni mercedes doveo je u Hotel Esplanade Orsona Wellesa i Anthony Perkinsa. Istog dana započelo je snimanje devetog Wellesovog filma – filma Proces. Iako film, kad se pojavio u kinima, nije izazvao oduševljenje, Welles je često isticao kako je, uz Falstaffa, to njegov najbolji i najosobniji film. Nadrealistički ton samog filma savršeno je bio podcrtan zagrebačkim fasadama, tako da se neki od najupečatljivijih kadrova filma događaju ispred katedrale, zatim na križanju (tadašnje) Ulice proleterskih brigada i Držićeve, pred Kamenitim vratima itd. Iako je Zagreb Procesu poklonio svoje eksterijere (dok je pariška željeznička stanica D’Orsay dala interijere), scena po kojoj je Proces ušao u povijest svjetskog filma upravo je scena s 1500 pisaćih stolova, postavljenih u ogromnoj hali američkog paviljona Zagrebačkog velesajma. U današnje doba kompjuterski generiranih slika, ovakav poduhvat činio bi se nepotrebnim, no šezdesete su godine dvadesetog stoljeća ipak još bile vrijeme kada se monumentalnost u filmu iskazivala prvenstveno kvantitetom datoga te njegovom realnošću. Kao kuriozitet ostao je i podatak da je scena Perkinsovog trčanja kroz tunel Vile Rebar koji postaje tunel od dasaka, u doba bez steadycama, tehnički izvedena tako da je tadašnji prvak u trčanju vukao za sobom invalidska kolica sa kamerom – trčeći unatrag. Snimanje Procesa u Zagrebu bilo je važno i iz još jednog razloga. Upoznao je tada i osamnaestogodišnju kiparicu Olgu Palinkaš, koja će mu ubrzo postati muza, životna pratilja i suradnica. Pod umjetničkim imenom Oja Kodar bit će s Wellesom do kraja njegovog života.

No, nije Jadran film bio jedini koji je dovodio Wellesa na Balkan. Beogradski Avala film započeo je također jaku međunarodnu filmsku suradnju. Tako je, početkom 1964. godine, u studiju Avala filma počelo snimanje filma Marco Polo, sa Horstom Buchholzom kao Markom Polom, Anthonyjem Quinnom kao Kublaj Kanom, Omarom Sharifom i Wellesom kao Akermanom. Iako su nastanak filma pratili su brojni problemi (snimanje filma najprije s Alainom Delonom a tek zatim s Buholzom; samoubojstvo producenta Raula Levyja), film je postigao veliki međunarodni uspjeh.

Godine 1967. udružuju se svi jugoslavenski filmski producenti  te započinju rad na najskupljem jugoslavenskom filmu svih vremena – filmu Bitka na Neretvi Veljka Bulajića. Ulaskom stranih partnera u film, Bitka na Neretvi postaje tako i najskuplji europski film te godine. Sad već uobičajena jugoslavenska praksa dovođenja velikih zvijezda svjetskog filma ovdje je došla u potpunosti do izražaja. Yul Brinner, Sergej Bondarčuk, Silva Koščina, Franco Nero i Curd Jürgens predvodili su glumačku podjelu. Posebna uloga bila je namijenjena Wellesu: ona četničkog senatora. Ovaj dolazak Wellesa u Jugoslaviju pokrenuo je lavinu intervjua s njim od kojih jedan vodi i Antun Vrdoljak. Taj je intervju poseban po tome što je još prije početka izbila svađa između Vrdoljaka i Wellesa, što je ubrzo i izglađeno (ali ipak je ušlo u novine). Često se kroz tadašnje novine provlače i tekstovi koji govore o posebnoj ljubavi Wellesa i Jugoslavije, što on još i potencira svojim izjavama, te druženjima s predsjednikom Titom. Wellesov potpis na ugovoru za film domaći je tisak veličao kao njegovu ultimativnu potvrdu socijalističkog smjera Titova puta. Istina je međutim nešto drukčija. Potpisom na ugovor za Bitku na Neretvi, Welles je dobio na raspolaganje sve što mu je trebalo za snimanje novog filma. Film se tada zvao Dead Reckoning, a postat će poznat kao The Deep, jedan od mnogih Wellesovih nezavršenih filmova. Zbog Dubine je na Hvar, gdje se film snimao, došla i francuska filmska zvijezda Jeanne Moreau. Njeno poslikznuće i pad na splitskom aerodromu danima je punilo ondašnje društvene rubrike svih novina. Film se snimao u drugoj polovici 1967. godine, te dijelom 1968. i 1969. godine, a jedan od snimatelja na filmu bio je i domaći snimatelj Ivica Rajković. Iako nezavršen, film spada u sam vrh Wellesovog stvaralaštva.

Drugu polovicu 1967. obilježilo je i snimanje Bitke na Neretvi. Welles je u filmu imao tri scene: jednu sa Curdom Jürgensom i dvije masovke – govor četnicima i njegovo ubojstvo. Scena sa Jürgensom traje gotovo sedam minuta i snimljena je čitava u jednom kadru. Scena njegovog ubojstva bila je posebno zanimljiva. Snimala se 15 puta i to bez dublera, tako da je Welles svih petnaest puta morao, pogođen, pasti licem u blato. Snimatelj je bio Tomislav Pinter i ovo mu je bio prva, no ne i posljednja, suradnja s Wellesom. Bitka na Neretvi došla je u domaća kina 1969. godine. Dana 28. listopada u Sarajevu je održana spektakularna premijera filma, za koju je izgrađena dvorana Skenderija. Welles prisustvuje tom događaju, a nakon premijere sve glumce primio je i Tito. Godine 1970. Bitka na Neretvi nominirana je za Oscara, no pobijedio je film Z Koste Gavrasa.

Tijekom 1968. godine, između dosnimavanja i montaže Dubine, Welles putuje Europom snimajući za američku tv-kuću CBS takozvani special pod nazivom Orson’s Bag. Prate ga i domaći snimatelji: Ivica Rajković i Tomislav Pinter koji snimaju dijelove te tv-emisije od Rima do Venecije. U isto vrijeme, sa Šimom Šimatovićem i Dalmacija filmom, Welles planira dosnimavanje dijelova svog, također nedovršenog, Don Kihota. Jedna od scena trebala se odigrati u Ilici gdje Don Kihot kopljem napada zagrebačke tramvaje. Tomislav Pinter u Italiji također snima dio scena za Wellesovu adaptaciju Cervantesa, a s Ivicom Rajkovićem ponovno surađuje na Wellesovom, tek nedavno kompletiranom, Mletačkom trgovcu. Film se snima u Veneciji, ali i Trogiru i Primoštenu (koji glume Mletke), baš kao što će svoju subverzivno-zabavnu Viennu u potpunosti snimati u Zagrebu.

Welles je također planirao snimiti i film o sarajevskom atentatu 1914. godine. Tadašnje su novine redovito izvještavale o opsežnim pripremama s Vladimirom Dedijerom: „Na sarajevski atentat ne gledam ni kao na Ferdinandovu smrt u  smislu ubojstva… ne, uopće ne. Meni se samo čini da se u tom trenutku svijet naglo izmijenio. Čini se da bi se od tog časa mogla povući linija u povijesti, upravo u trenutku kad je onaj pištolj opalio…“ – reći će Orson Welles u intervjuu Antunu Vrdoljaku 1967. godine. Film je trebala financirati Bosna film (kao i Dubinu) a Welles je, kao Winston Churchill, trebao nastupiti u Sutjesci Stipe Delića. No, niti jedno niti drugo nije realizirano jer Wellesu nije isplaćen honorar. Prevaren, izbivat će zbog toga iz Jugoslavije punih deset godina.

Zagreb film, svjetski poznat studio crtanog filma iz Vlaške ulice, sredinom sedamdesetih godina, ne znajući iskoristiti prtljagu Zagrebačke škole crtanog filma (jedan osvojeni Oscar i dvije nominacije), orijentirao se na proizvodnju igranih filmova. Godine 1979., zbog veza u inozemstvu, stvorenih ranije, priprema se snimanje novog filma Krste Papića, Tajna Nikole Tesle. Kako Papić planira snimati dijelove filma i u Los Angelesu, producent Ivica Njerš nudi ulogu zloglasnog J. P. Morgana Wellesu. On, nezadovoljan scenarijem, najprije odbija, da bi na kraju ipak pristao uz jedan uvjet. U ugovoru mora biti uglavljeno da filmski Tesla u svojim pokusima neće, kao što je pisalo u scenariju, ubiti pravog psa strujom, već da će se to raditi trikom. „Ubiti životinju za potrebe nekog filma znači ubiti je iz neizrecivo glupog razloga. To je najsvirepiji način da se publika zabavi“, rekao je Welles u tadašnjim intervjuima. Snimanje filma počelo je u travnju 1979. godine, a Welles je u Jugoslaviju doputovao prvi put nakon deset godina. Sve sekvence s njim snimljene su u knjižnici ljubljanske nadbiskupije. Zbog Wellesovih zdravstvenih problema, sve scene u kojima se pojavljivao glumio je sjedeći. Na snimanju je proveo petnaest dana, dajući brojne velike intervjue domaćim novinama, no jedan, televizijski, ušao je u anale domaće televizijske produkcije. Televizija Zagreb tih je godina (1977. – 1982.) emitirala kultnu filmsku emisiju: 3,2,1… kreni!, koja je svoj status postigla dovođenjem najrelevantnijih filmskih režisera i glumaca u Zagreb. Sa snimanja Tajne Nikole Tesle, gotovo u tajnosti, u studio Televizije Zagreb u Jurišićevoj ulici, zajedno s Ojom Kodar, stigao je i Orson Welles. Do danas se prepričava anegdota o portiru koji nije htio pustiti Wellesa u zgradu televizije jer ovaj nije imao propusnicu. Na inzistiranje okupljenih da se radi o velikom Orsonu Wellesu, portir je ignorantski odmahnuo rukom rekavši: „’Ko god da bio, ne može bez propusnice!“. Welles je samo sjetno ustvrdio: „Upravo sam na ovo upozoravao još u Procesu“.

Devedeset minuta razgovora Wellesa i Ante Peterlića, Ivana Hetricha i Ranka Munitića (s Nenadom Patom i Nenadom Polimcem iza kamere), ostali su zapamćeni kao jedan od vrhunaca zagrebačke televizije. Snimljena sredinom svibnja 1979., emisija je sinkronizirana, podijeljena u dva dijela i emitirana za novogodišnje praznike.

Tog svibnja, glavna vijest stigla je iz Brda kod Kranja gdje je Wellesa u službeni posjet primio predsjednik Tito. Tijekom tog susreta, Welles je Titu izložio svoju ideju filmskog eseja o Jugoslaviji, zemlji koju je zavolio „unatoč premasnoj hrani i prejakom bijelom vinu… “Vrlo je zanimljiv problem predstaviti Jugoslaviju, neću reći neznalačkom, ali politički ne veoma sofisticiranom svijetu. S jedne strane imate buržuje koji kažu – ‘Je li to komunistička zemlja kao Čehoslovačka ili što već… Dubrovnik…’ S druge strane imate intelektualce koji nisu nikada pravili kult od partizanskog pokreta. Oni su čekali dok nisu ugledali Castra. To je velik propust. Njihov propust. Po njima (oni su odlučili) Che Guevara je početak i svršetak romantične revolucije. I američka Komunistička partija stare linije, staljinističke, svi su oni takvi! Sve to smeće mora se gurnuti u stranu i ljudima reći jednostavnu priču – što se događa i što je najfascinantnija storija modernog doba. Apsolutno izvanredna Jugoslavija!”. Taj film Welles nije nikada snimio. Najprije je umro Tito, zatim Welles, a onda i Jugoslavija.

Rođen prije točno stotinu godina, a umro prije točno trideset, Orson Welles ostaje jedna od najvažnijih figura ne samo svjetske nego, s ponosom možemo reći – i naše kulture. Jesmo li ga zaslužili? To je sasvim drugo pitanje…

Daniel Rafaelić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More