Nas dva i ja: Karikaturno shvaćanje međuljudskih odnosa

Nas dva i ja

Različitost u maštovitosti zagrebačkih kazališta postaje polagano endemska vrsta. Producenti i voditelji u prvome redu odabiru imena koja su im u nekom razdoblju osigurala velik uspjeh. Igra je to na sigurno. No, i u takvoj se igri lako okliznuti.

U Kaubojima je Saša Anočić uspio gotovo nemoguće u suvremenome hrvatskom kazalištu – godinama oduševljavati gledalište otvorenim slavljenjem zajedništva, solidarnosti, nježnosti, razumijevanja i povjerenja na životnim i kazališnim daskama. Komercijalni uspjeh Kauboja nisu uspjeli zasjeniti njegovi nespretno režirani autorski projekti poput Nemirnih nogu (Teatar Exit) ili Osmoga povjerenika (Gavella). Obje su se predstave pokazale slabašnima u portretiranju ženskih likova zamagljenima smijehom i glazbom. U Nemirnim nogama žene su seksualni objekti, a u Osmome povjereniku prostitutke ili starice. Slučajnost?

Sinoć sam u Teatru Exit (zajednička produkcija s koprivničkim Teatrom Ludens) u načelno toplom, ali nespretno izvedenom, novome Anočićevu autorskom projektu o prijateljstvu – Nas dva i ja – ponovno svjedočila karikaturnom shvaćanju međuljudskih odnosa i prilično začudnom portretiranju ženskih likova – isključivo žrtava. Priču o usamljenicima, djevojčici Maši i čistaču Indriziju, Anočić oblikuje kao animirani film/suvremenu bajku sa skečevima i pripovjedačkim glasom u pozadini.

Nas dva i ja

Maša (Ivana Rushaidat) je od početka žrtva. Odrasta u nestabilnoj obitelji s majkom alkoholičarkom i emocionalno zatvorenim ocem. Tu počinju problemi sa ”slučajnostima”. Iznimno važan lik u Mašinom odrastanju igra izvrsni Živko Anočić. Zar je zbilja redateljski neophodno ulogu majke povjeriti muškarcu te ju time gotovo neizbježno dovesti do groteske? Majka utjelovljuje dokolicu – pije, puši, odlazi u šoping, ima probleme sa zakonom i službeno je kriva za upropaštavanje obitelji. Otac radi, šuti i umire nakon ženine smrti. Klišej za klišejom.

U čitavom nesretnom životnom kolopletu djevojčica, žrtva Maša ima prijatelja nasilnika, koji joj čak postaje suprug, a jedinu utjehu pronalazi u crtanom filmu i dopisivanju s Indrizijem (Saša Anočić). Karikaturni prikaz na rubu političke korektnosti u liku čistača albanskoga podrijetla, žrtve dobro prikazane manipulacije psihijatrijskog vještačenja, pokazuje kako je život ponekad okrutan prema otuđenim i neprilagođenim ljudima. Ipak i takva se muška žrtva nakon dvanaest godina pokazuje dostojim Mašinim spasiteljem. U Indrzijevu posljednjem pismu stoji – dođi. Happy end.

Prijateljstvo nije nužan uvjet življenja. Baš kao što to nisu primjerice, umjetnost ili filozofija. No, prijateljstvo je ono koje daje vrijednost življenju kako ne bismo puko preživljavali. Prava je šteta što Anočić prijateljima nije udahnuo barem malo snage, nepokolebljivosti i bijega onkraj jednodimenzionalnih rola uz dozu manjeg podcjenjivanja publike, inteligentnoga humora i topline, što je svojevremeno uspjela gostujuća predstava Gospođa Roza u sklopu Tjedna Izraela 2013. i režiji Stefana Sablića.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...