Fascinantna priča iza dubrovačkih zdanja – Život Boža i Marije Banac

Život naručitelja palače Banac (današnja Umjetnička galerija Dubrovnik) predstavlja turbulentnu priču dubrovačkog brodovlasnika Boža Banca koji se istovremeno našao u središtu cvjetanja pomorskog života, ali i padu prometa i spekulativnog trgovanja dionica, mijenjanju europskih granica, svjedočenju svjetskih ratova te burnom privatnom životu među kojima nalazimo brojna poznata imena političke i umjetničke scene hrvatske povijesti.

Današnja Umjetnička galerija Dubrovnik izvorno je građena kao reprezentativna obiteljska palača jednog od najuspješnijih potomaka dubrovačke pomorske obitelji, Boža Banca. Hrvatski arhitekti Lavoslav Horvat i Harold Bilinić zaslužni su za karakter ove vile na Pločama, građene između 1932. i 1939. godine, koja stilsku inspiraciju crpi iz gotičkih i renesansnih primjera dubrovačke reprezentativne arhitekture Kneževa dvora ili palače Sponza, ali i arhitekture dubrovačkih ljetnikovaca, poput slavnog ljetnikovca Sorkočević. Istraživanju velikog opusa tada mladog arhitekta Lavoslava Horvata, koji za obitelj Banac radi prema preporuci Ivana Meštrovića, posvetila se arhitektica Zrinka Paladino koja je svoj doktorat ukoričila u knjizi “Lavoslav Horvat: Arhitektonsko djelo 1922.-1977.” u izdanju Moderna vremena.

Rođen 1883. godine kao sin Natalina Banca koji je iz Konavala došao u Dubrovnik da bi ubrzo pronašao posao u jednoj brodarskoj agenciji, Božo Banac odmalena je svjedočio poslovnoj snalažljivosti svoga oca u pomorskom svijetu. Natalin Banac se ubrzo nakon svog prvog posla osamostaljuje radeći kao agent tršćanskih, njemačkih i britanskih brodovlasnika koji prevoze emigrante iz Europe u Ameriku te postaje suvlasnik nekoliko brodova koji su plovili Jadranom. Od sveukupno desetero djece, Božo je najstariji sin koji 1902. odlazi u svijet da “ispeče zanat”. Za destinaciju odabire jedan od centara pomorskog svijeta, škotski Glasgow gdje se pobliže upoznaje s pomorskom djelatnošću koju dalje nadopunjuje školovanjem na trgovačkoj akademiji u Grazu.

Nakon obrazovnih programa Banac se nastanjuje u Londonu, središtu poslovnog svijeta, gdje osniva svoju pomorsku tvrtku s kojom zastupa strana i domaća brodarska društva. Među domaćim imenima krije se i ime kapetana Iva Račića s kojim će se povezati poslovno i obiteljski. Postaju partner iu tvrtki Atlantska plovidba – Ivo Račić, naziv koji je preuzela današnja Atlantska plovidba osnovana 1955. godine sa sjedištem u Dubrovniku.

Njihova će poslovna i prijateljska suradnja biti učvršćena vjenčanjem Boža Banca i Marije Račić, kćeri Iva Račića. No to neće biti jedini sudbonosni susret u biografiji Boža Banca. Upravo će se preko obitelji Račić, Banac čvršće povezati s cijenjenim kiparom Ivanom Meštrovićem koji radi mauzolej obitelji Račić u Cavtatu gdje će nažalost, već za Bančeva života, biti pokopana i njegova supruga Marija Račić. Upravo Meštrović preporučuje Bancu arhitekta Lavoslava Horvata za gradnju ljetnikovca obitelji Banac u Cavtatu te vilu Banac na Pločama, današnju Umjetničku galeriju Dubrovnik.

U tekstu autobiografskih značajki objavljenog pod naslovom “Vatra i opekline – Ružena, Ruža, Klara” Meštrović će nam ogoliti brojne pozadinske priče iz života ljudi njegova kraja, ali i političke dijaloge koje kriju male povijesti iza velikih faktografskih podataka udžbeničke povijesti. Tekst poznat kao “roman s ključem” pripremili su sin Mato Meštrović, koji je i tekst pronašao u očevom arhivu nakon njegove smrti, te književni kritičar Branimir Donat. Iako je kao sedamdesetogodišnjak koristio pseudonime pri pisanju ovog romana u Syracusi, iza njih se lako prepoznaju ključne figure iz njegovog živote poput Klare kao Marije Banac te Meštra kao slavnog kipara.

Upravo su ovo dijelovi koji će čitatelja zaintrigirati: Meštrovićevi odnosi prema ženama, njegovoj prvoj ženi Ruži Klein, češkoj futurističkoj slikarici i kiparici Ruženi Zatkova Kvoščinski kojom je Meštrović toliko bio opsesivan da mu je prva žena namještala druge žene samo da nju zaboravi, te prema našoj Mariji Banac, rođenoj Račić, s kojom je navodno imao bezazleni flert, unatoč strastvenim scenama opisanim u knjizi. Dijelovi autorskog teksta koji ponekad nalikuju i na izdvojena poglavlja ljubavnog romana svjedoče nam i o načinu života i običajima tadašnjeg vremena u poslovnom i privatnom svijetu te nam pomažu dokučiti i stvaralaštvo samog Meštrovića. To je zapazio Duško Kečkemet u komentaru na odlično postavljenu izložbu u Gliptoteci HAZU “Skultpura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića” iz 2016. godine čiji su kustosi Barbara Vujanović, Zorana Jurić Šabić i Dalibor Prančević:

“Meštrovićevo stvaralaštvo teško je objasniti bez poznavanja njegova javna, a osobito privatnog života jer su njegove skulpture kao kod rijetko kojeg drugog kipara, vrlo često izravni odraz njegovih osobnih zbivanja, spoznaja i osjećaja.”

Marija Banac rođ. Račić u Dubrovniku je prolazila sudbinu koju su mnoge dubrovačke djevojke iz uspješnih građanskih obitelji imale zapisane u svojoj neslužbenoj biografiji: zaljubivši se u časnika stranca, tada jedna od najbogatijih obitelji Račić djevojci je zabranila brak jer je prevladavalo mišljenje (često i potvrđeno) da su časnici stranci vrbovali nezrele i naivne djevojke kako bi se domogli obiteljskog blaga. Za Marijinog muža obitelj Račić imala je druge planove: mladi domaći brodovlasnik Božo Banac iz pomorske građanske obitelji bio je Marijin konačan odabir za brak, iako Meštrović odnosno Meštar u svojem tekstu navodi kako je navodna Klara pristala na brak u uvjerenju da može biti sretna i onda ako ne pođe za čovjeka koji joj je bio prva istinska ljubav. Mislila je: Imat ćemo djecu, a ja ću obavljati majčinske dužnosti, zatim obveze žene i domaćice baš kao i moja majka.

No obiteljski život koji je priželjkivala narušavala su brojna poslovna, ali i privatna putovanja Banca. Poslovna se putovanja nisu samo odnosila na sklapanje poslovnih ugovora u pomorskom prometu, već je Banac bio aktivan i na političkom polju te tako biva imenovan ekspertom Delegacije za sporazum Kraljevine SHS i Italije čiji je cilj bio dogovoriti podjelu trgovačke mornarice bivše države Austro-Ugarske monarhije tijekom Pariške mirovne konferencije 1919. – 1920. godine. Uspješnim pregovorima vraćeni su brodovi firme Atlantska plovidba – Ivo Račić koje su zaplijenjeni Talijani.

Prvotna regulacija posjeda Banac, iz knjige Zrinke Paladino

Ipak, potomstvo koje je Marija priželjkivala nije bilo ostvareno, a razlog je najvjerojatnija bila nemogućnost njezina muža da ima djecu na što ukazuje Meštrović parafrazirajući Klarina muža koji je jednoj prilici rekao svojoj ženi: Ja ne mogu imati djece i upozoravam te da te možda žudnja za djetetom ne dovede u napast da mi ga podmetneš. Kao svoga sina Marija je vidjela svojeg mlađeg brata Edija koji je radio kao pomoćnik u uredu svog oca u Londonu. Iako radeći u očevom uredu, Edi nije bio zadovoljan svojim primanjima za koje je bio nadležan upravo Božo Banac koji je prema njegovim navodima trošio više na svoje metrese, što je bila tema prepirki između supružnika jer mu je sestra Marija često skrivećki pomagala.

U svom tekstu Meštar opisuje epizode navodnih ljubljenja Klare kojemu je ona odmicala zbog prijateljstva s njegovom prvom ženom Ružom Klein. Njihovoj će ljubavnoj epizodi ubrzo doći kraj jer se Marija Račić sprema na vjenčanje svoga brata Edija u Rim 1919. godine na koji priznaje da nevoljko odlazi zbog tadašnje velike opasnosti koja hara svijetom, španjolske gripe.

Njezin strah pokazao se točnim jer je godina 1919. za obitelj Banac – Račić bila obavijena velom tuge. Na vjenčanje Edija Račića, sina Iva Račića i brata Marije Banac r. Račić, i njegove zaručnice Talijanke sam Božo Banac odlazi u Rim sa svojom suprugom. Tadašnja španjolska gripa koja je prema procjenama u smrt odvela između 50 i 100 milijuna ljudi diljem svijeta između 1918. i 1920. godine krivac je i za pogibiju članova renomirane obitelji Račić koji su pokopani u slavnom mauzoleju Ivana Meštrovića u njihovom rodnom Cavtatu. Samo dan prije vjenčanja od kobne španjolske gripe nastradali su Edi Račić, njegova zaručnica, kapetan Ivo Račić te Marija Banac, ostavljajući na životu samo ženu Iva Račića te Boža Banca.

U “Vatrama i opeklinama” Meštar navodi kako ga je Klara prije svog puta u Rima zamolila predosjećajući nesreću: Ako se više ne vidimo, hoćeš li mi obećati da ćeš mi napraviti kip za moj grob, što je Meštrović i učinio izradivši jedan od najimpozantnijih mauzoleja u Hrvatskoj.

Nakon smrti svoje prve žene i njezine rodbine, Božo Banac utjehu pronalazi u svom poslovnom svijetu te radeći na učvrščivanju veza s našim uspješnim iseljenicima Nikolom Mihanovićem, Paskom Baburicom i Franom Petrinovićem s kojima 1924. godine osniva Jugoslavensko-amerikansku plovidbu koja se kasnije spaja s Atlantskom plovidbom – Ivo Račić. Ova novonastala tvrtka postaje osnova za novo poduzeće pod nazivom Jugoslavenski Lloyd 1928. godine koji uspješno prebrođuje krizu 30-ih godina zbog potpora od tadašnje države. Iako je njegova poslovna karijera išla uzlaznom putanjom te tako biva i izabran za stalnoga člana glavnoga odbora uglednoga londonskog Lloyd’s Register of Shipping, Banac ipak 40-ih godina u vrijeme Drugog svjetskog rata odlazi u New York. Pritom savjetuje i Meštrovića na odlazak te mu, prema riječima Mata Meštrovića iz njegove knjige “U vrtlogu hrvatske politike”, pruža. ponudu da mu prebaci znatan dio njegovih djela brodom u Ameriku.

Nakon Bančeva odlaska, Vane Ivanović, stariji sin iz prvoga braka Bančeve druge žene Milice Ivanović, preuzima poslove tvrtke. Tek 1997. godine tiskana je njegova knjiga Drugo zvono, u kojemu ovaj voditelj tvrtke, ali i tadašnji jugoslavenski atletski reprezentativac, iznosi detalje iz Bančeva života. Saznajemo iz tog djela da je Marija Račić većinu imetka ostavila za izgradnju Pomorske škole u Dubrovniku u oporuci koja nije do kraja ispoštovana kao i to da je Božo Banac oporučno nakon svoje smrti u 62. godini ostavio dio svog imetka Pomorskoj školi. No Banac je već veliki dio tog imetka umalo i izgubio dajući na raspolaganje svoje brodova anglo-američkim saveznicima tijekom rata koje su potopile njemačke i talijanske sile, ali koje su srećom bile osigurane. Dio tog imetka naslijedila je njegova druga žena Milica koja je nastavila živjeti u inozemstvu, kao i potomci Boža Banca.

Fascinantan život Boža Banca jedna je od zanimljivijih epizoda novije dubrovačke povijesti. Preko njega su u Grad došle važne ličnosti koje su ostavila traga na njegovoj arhitektonskoj i umjetničkoj sceni. Bančeva poslovna snalažljivost nije pak uvijek urodila zanimljivim narudžbama na arhitektonskom i urbanističkom polju pa tako možemo zahvaliti što njegov projekt Hotel za engleske prinčeve na Lazaretima s kupalištem na Pločama (Banjama) u Dubrovniku ipak nije ostvaren. Unatoč ovim eskapadama, ali i pojedinim spekulantskim i potvrđenim pričama o rasipanju imovine i nasljedstva, obitelji Banac i Račić trajno su zadužile Dubrovnik na polju kulture, umjetnosti, razvoja pomorstva te obrazovanja gdje njihove donacije i investicije još uvijek čine čvrste stupce dubrovačkog razvoja.

Jelena Tamindžija

Foto: Šime Fabris i Miho Skvrce

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More