Napokon mi se isplatilo što godinama plaćam pretplatu na HTV

Ciklus filmova Claudea Chabrola prikazuje se na Trećem programu HRT-a.

Filmovi utječu na književnost. Priznajem to kao vlastiti poraz.

Filmovi Jima Jarmuscha definitivno su utjecali na ovdašnju književnost devedesetih: kad danas čitam te priče, te romane, čine mi se kao genetski inženjering Jarmuschevih filmova i Carverovih kratkih priča, neki polufunkcionalni klon, naša metaforička ovca Dolly.

I ja sam sudjelovao u tom inženjeringu. Pod dojmom Jarmuschevih filmova uklanjao sam iz priča svaki dulji opis, unutrašnje monologe, elaborirano izražavanje osjećaja. Sve sam to izbacivao iz teksta kao od moljaca izgrižene dronjke starih džempera iz ormara, sve dok nisu ostali samo goli pokreti likova i njihovi šturi dijalozi, hrpa dijaloga koji su morali zvučati kao da su prepisani direktno iz života, u stilu: “Slavice, dodaj mi malo soli”, reče Joško. “Evo”, odvrati Slavica. Dakle, priče koje su nalikovale na scenarije za otužne hrvatske kratke filmove.

Dugo mi je trebalo da se otresem tog jada. Zato mi se valjda i ogadilo uopće pomišljati na vezu filma i književnosti, nakon dugo vremena uspio sam potisnuti u sebi taj Jarmuschev utjecaj u koktelu s Carverom, ogavnom koktelu koji ima okus kao da izmiješaš jeftino vino s još jeftinijom, u kućnoj radinosti ispečenom rakijom. Takvo pisanje odvede te u bunilo, odmakne te od stvarnosti prema hermetizmu i, još gore, stvarnosnoj prozi.

Valjda zato godinama ništa nisam ni pisao, čistio sam se od toga kao narkoman u Čenakolu. Čistio sam se od samonametnute diktature “stila” koji se trudi vinuti do vrhova visoke umjetnosti, ali se u tom uzdizanju slomi jer je šupalj i isprazan. Takvom stremljenju prema “umjetničkom stilu” odaje se jedino pisac koji ne zna o čemu točno želi pisati, pisac bez teme.

Takav sam bio i ja. Dugo sam tražio temu. Učinilo mi se da je imam kad je došao prvi val korone u onoj kombinaciji s potresom u Zagrebu. Sam život mi je tada dao temu, radnju, vremenski slijed. U tu zanimljivu temu, kao meso u sarmu, uvaljavao sam i neke svoje davne preokupacije koje sam, ne ponovilo se, devedesetih pod utjecajem Jarmuscha, Carvera i sličnih pokušavao izraziti kroz kretenoidno umjetničko pisanje, kroz kao neki šturi, ali kao i pomno osmišljeni stil koji koketira s ništavilom, kao zapisi Josipa Vanište. Va ništa.

Napisao sam u kratkom vremenu kratki roman. Bio sam zadovoljan jer je svojom nemarnošću, jasnim govorom, nikakvim pretenzijama ispao potpuno drugačiji od onih prijašnjih sranja kojima sam mislio da se približavam istinskoj književnosti. Haha, koji debilizam.

No, nakon što je Petokoronaš objavljen u Zagrebu i Beogradu, ponovo sam zapao u ćorskokak. Moram opet čekat neku tešku nepogodu, možda novi svjetski rat, da pisanje poprimi smisao. Ali to je riskantna igra, jer tko će uopće preživjet taj rat, tko će ostat da kupi tu knjigu?

I onda odjednom – film. Opet film. Dean Šoša na Trećem programu HTV-a pušta ciklus filmova Claudea Chabrola, pripadnika francuskog novog vala, jednoga od najvećih i najplodnijih. Većina je tih filmova koji na Trećem idu ponedjeljkom navečer snimljeno sedamdesetih godina. Mnogima je ishodište radnje u potrebi da se, i po cijenu ubojstva, riješe bračnih partnera. Mogao sam suosjećati s time.

Gledajući ih, pokrenuli su ti Chabrolovi filmovi koje gledam ponedjeljkom, nešto u meni. Gledam ih hipnotizirano, potpuno drugačijeg dojma od onih Parižana koji su od revolta prema toj neizdrživoj količini dosade rukama počupali stolice iz jedne kino dvorane.

Mnoge je filmove Chabrol radio po predlošcima krimi romana ili vijesti iz crne kronike, no teško da ih se može, bez značajnijeg semantičkog proširenja te definicije, nazvati pukim krimićima. Mislim, oni to i jesu, ali su istovremeno i više od krimića. Kao Hitchkokov Psiho. Kad su Chabrola pitali zašto poseže za običnim krimićima, odgovorio je prostodušno: svi slušaju, gledaju kad umetneš neko ubojstvo, neku perverziju. No, mene je pridobio nečim drugim: filmovi mu djeluju tako nemarno, nehajno snimljeni. U tome je Chabrol stilski srodnik Simenonu: on je svoje krimi romane znao napisati u jedan dan – zavukao bi se u kakvu gostionicu, baš onakvu u kakve Chabrol voli smjestiti radnje svojih filmova, sjeo bi otraga za stol u bašti i ne bi se otamo micao sve do noći, kad bi pred sobom imao dovršen kratki roman od kojih stotinjak stranica. Unatoč brzini pisanja, sve je bilo tako puno dobre atmosfere i dobro ocrtanih likova.

Dojam nemarnosti sigurno je povezan i s time što je Chabrol snimio hrpetinu filmova, gotovo da ih je snimao jednoga za drugim, baš kao što je Balzac jednoga za drugim pisao svoje romane. Izgradio je tako, ili barem vješto ocrtao, golemu hrpu likova. Da, Chabrol, Simeon i Balzac imaju puno toga zajedničkog, tko bi rekao. I svi u svojim radovima koketiraju s niskim stilom! A uspjeli su u nekim djelima postići vrhunsku umjetnost. Naravno, tamo gdje omanu, likovi im ponekad postaju karikaturalni: tako je i u onim slabijim Chabrolovim filmovima, slabijim Simenonovim i Balzacovim romanima. 

Kao što su mi zagrebački potres i pandemija prije dvije godine servirali radnju za Petokoronaša, tako mi je sada Chabrol servirao formu za novi roman koji pišem. Petparačko umijeće korištenja crne kronike u kvaziartističke svrhe upogonit ću tako da fabulu preuzetu iz vijesti nafilam svojim, možda nezanimljivim opsesijama, zapažanjima i reminiscencijama koje bi u autobiografskom, umjetničkom romanu djelovale kao klasična hrvatska smorana. Dakle, mimikrirat ću tu smoranu u zanimljivu crnokronikašku radnje, zagrnut ću je njome kao raskošnom bundom ubogu ružnjikavu djevojku, a onda će radnja utjecati i na stil, držat će smoranu na uzdi da se ne otme, ne podivlja, ne ode u jalovi art. Eto, tako ću! Napokon mi se isplatilo što godinama plaćam pretplatu na HTV, i to zahvaljujući Dejanu Šoši što vadi te filmove iz ropotarnice sedamdesetih kao mađioničar klonule zečeve iz pohabanog cilindra.

E da, sviđa mi se i to što u tim Chabrolovim filmovima nema jebenih mobitela, tik toka, laptopa, samo telefonske govornice, telefoni i auti kao iz spotova Zabranjenog pušenja.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More