Najveći showman (The Greatest Showman, 2017., 105 min)
Režija: Michael Gracey
Scenarij: Jenny Bicks, Bill Condon
Uloge: Hugh Jackman, Michelle Williams, Zac Efron, Zendaya, Keala Settle, Rebecca Ferguson
Najveći showman ambiciozan je film koji je na svoju realizaciju čekao još od 2009., kada je Hugh Jackman izabran za glavnu ulogu. Za tog je karizmatičnog glumca nedvojbeno bila riječ o projektu iz strasti, o čemu svjedoči i činjenica da je na prezentaciji scenarija za 20th Century Fox pjevao, makar je dobio eksplicitnu zabranu jer je samo 24 sata ranije bio na uklanjanju kancerogene tvorbe s nosa. Pjevao? Tako je – Najveći showman prvenstveno je mjuzikl, a priča koja se nalazi u njegovom središtu temeljena je na istinitim događajima. Time se već u startu ušlo u dvostruki rizik – snimanje biografskog filma, što gotovo uvijek bude dočekano na nož uslijed potencijalnih izvrtanja ili uljepšavanja istine, te činjenje navedenog kroz filter jednog od podcjenjenijih, rekla bih čak i omraženijih filmskih žanrova.
Jedno je kazalište – na daskama koje život znače, barem u inozemstvu, mjuzikli su ne samo dobrodošla forma, već i krajnje cijenjena. No, s filmom je ipak ponešto drugačije, pogotovo u posljednjoj dekadi. Pa kao što postoji određena količina ljudi koja se neće odlučiti za gledanje najnovijeg hororca u kinima, tako je i mjuzikl žanr koji će mnogi u širokom luku zaobići, i to zbog nevoljkosti da suspregnu nevjericu uslijed činjenice da likovi na ekranu, eto tako, ama baš ničim izazvani, počinju pjevati i plesati. Pa ajde još nekako ako je riječ o filmskoj adaptaciji predstave (primjerice Les Misérables, Chicago, Into the Woods) jer određena publika za to već postoji, ali napisati filmski mjuzikl koji će k tome postati uspješan i ostati upamćen zadnjih godina nije bila prečesta pojava. Srećom, Najveći showman uspio je u svojih 105 minuta prenijeti i dočarati sve ono što mjuzikle čini posebnima, čarobnima te itekako vrijednima divljenja i hvale – nekim narativnim i strukturalnim manama usprkos.
Naslovni najveći showman zove se P.T. Barnum, biznismen koji je revolucionarizirao američki cirkus i tržištu ponudio prvi freak show krajem 19. stoljeća, a njegovu (u najmanju ruku prilagođenu) životnu priču, i privatnu i poslovnu, u filmu pratimo od samih početaka. Tako dobivamo uvid u Barnumovo (Hugh Jackman) bijedom obilježeno djetinjstvo i njegovo osvajanje tadašnje simpatije, bogate Charity Hallett (Michelle Williams). Obećavši joj pružiti život kakav zaslužuje, Barnum je oženi i zajedno dobiju dvoje djece, no on polako počinje shvaćati kako se taj obećani život ne nazire na horizontu. Bogate mašte i velikog zanosa, Barnum, nakon neuspješnog muzeja voštanih figura otvorenog uz pomoć zajma, shvati da publika želi vidjeti nešto živo – tu se rodi ideja o showu koji će okupiti najrazličitije moguće ljude, one koje je društvo odbacilo, prezrelo i ismijalo, kako bi se gledateljima servirala savršena iluzija i pružila im se vrhunska zabava.
Najveća čarolija, a ujedno i najveći adut Showmana, leži upravo u svim onim prednostima i posebnostima koje su inherentne mjuziklu kao žanru. Jer ako mjuzikli išta čine, onda slave bogatstvo života na najekspresivniji, najkreativniji i najenergičniji mogući način – korištenjem glasova, melodija, emocija i tijela u pokretu. Cinizmu rijetko kada ima mjesta, marginalizirane skupine često dobiju priliku pustiti glas, a iskazivanje najdubljih čuvstava, bez ustezanja i inhibicija, kroz pjesmu i ples, zaslužno je za to da publika vibrira u sinkronicitetu s likovima i pričama na ekranu, zadivljena svim tim načinima na koje su ljudska bića sposobna izražavati sebe. Showman tu apsolutno trijumfira – originalni songovi iz pera Benja Paseka i Justina Paula (La La Land), makar komercijalno popičasti tj. pop hitasti, lako ostaju u uhu te savršeno ocrtavaju i prenose sve što se zbiva u onima koji ih pjevaju, podebljavajući njihove emocije, namjere, odluke, aha-momente i trenutke osvještenja.
Sve to upakirano je u kreativno iskoreografirane scene koje nam, kako to s mjuziklima obično biva, na maštovite, a krajnje efektne načine uprizoruju sve što uprizoreno treba biti, dajući time cjelokupnoj atmosferi na sočnosti i originalnosti. Ali bez izvrsnih glumaca, ništa od navedenog ne bi vrijedilo ni pišljiva boba. Hugh Jackman, koji točno zna kada treba biti muževan u svojoj senzibilnosti, a kada senzibilan u svojoj muževnosti, standardno besprijekorno balansira emocionalni repertoar kojim raspolaže, pritom nedvojbeno osvajajući svojom blještavom prisutnošću, otvorenošću te svojim vokalnim sposobnostima, kojima smo mogli svjedočiti još na dodjeli Oskara 2009. i u Jadnicima. Iznenađujuće dobri glumački partneri su mu Zac Efron i Zendaya – on u ulozi Barnumova poslovnog partnera Phillipa Carlylea, inače dramskog pisca iz dobrostojeće obitelji, a ona kao Anne Wheeler, tamnoputa trapezistica koja osvoji srce dotičnog Carlylea, što i nije najsretnija okolnost s obzirom na njen “status” i boju kože. Makar sto puta prožvakana, njihova priča djeluje tako iskreno, ranjivo i toplo, a zajednička ljubavna koreografija na trapezu za vrijeme dueta Rewrite the Stars, koja savršeno ocrtava njihovu “situaciju”, čini jednu od upečatljivijih scena, kako vizualno, tako i emotivno.
Tu je još i Rebecca Ferguson kao švedska pjevačica Jenny Lind koja, kako je jedan kritičar rekao, “lip sync dovodi do razine umjetnosti” jer joj je za njenu silovitu i glumački moćnu izvedbu pjesme Never Enough glas “posudila” Loren Allred. No, za razliku od Ferguson i njene Lind, Michelle Williams nije dovoljno iskorištena kao lik, a ni kao pjevačica. A ona je samo jedan od indikatora Showmanovih slabih točaka. Od brojnih zanimljivih članova Barnumove trupe, svega ih je troje (uključujući Anne) iole “istaknuto”, a o nekoj značajnijoj karakterizaciji govora nema – prisutna je jedino ta zajednička crta nekadašnje potlačenosti i sadašnje osnaženosti u dijeljenoj drukčijosti. I makar Keala Settle apsolutno sjaji kao bradata dama i jebački rastura songom This is me, inače nominiranim za najbolju originalnu pjesmu na Zlatnim globusima, čime na razini priče služi kao svojevrsni predstavnik “drugačijih”, zjapeća rupa ipak je osjetna.
I tu se Showman na razini narativa malo gubi. Jer, megalomanski poput svog protagonista, želi biti sve – i oda ljudskoj različitosti i komentar lažnog sjaja show businessa i priča o usponima i padovima koji dolaze s rastućim apetitima. U konačnici je ispao potonje – koliko god želio biti sveobuhvatan, ovo je prvenstveno Jackmanov film, a sve ostalo samo je nužna posljedica Barnumove priče. Taj nesrazmjer između inicijalne aspiracije i finalne realizacije nije lako previdjeti, a u stopu ga prati još jedan: onaj između kritika na račun Barnumova showa kao “prodavanja magle” (npr. “Irski div” zapravo nije iz Irske i bez štula nije visok koliko je reklamirano itd.) i samih glazbeno-scenskih brojeva kojima mi kao filmska publika svjedočimo, a koji impresivniji ne mogu biti. Teško se uživjeti u sugerirani narativ Barnumova showa kao “obmane”, “lažnoga” i “nestvarnoga” (Jenny Lind, kako nam je rečeno, tu dolazi kao protuteža jer je ona “napokon nešto stvarno” – što je dodatno ironično, ako se sjetimo da glumica koja je tumači jedina nije sama otpjevala svoje dionice), kada nam je prezentirana vrhunska ekspertiza koja zvuči jednako dobro kao što izgleda.
Bez obzira na manjkavosti i Showmanov ambiciozni pokušaj da, u maniri iskusnog cirkusanta, žonglira s više tematskih područja, zbog čega mjestimice ispada površan, nipošto mu se ne mogu osporiti prekrasan vizualni identitet, pametna režija (australski debitant Michael Gracey), izvedbe koje iz glumaca izvlače višestruke umjetnike te domišljati songovi i koreografije upakirani u scene koje je milina za gledati, slušati i aktivno doživljavati. I upravo zbog toga, ja ću sada biti ta koja će suspregnuti nevjericu uslijed vlastite odluke da zažmirim na jedno oko i kažem kako je Showman film kojem apsolutno vrijedi izložiti sva svoja raspoloživa osjetila i punim mu se srcem prepustiti. Tko zna, možda otkrijete čaroliju mjuzikala, ako već niste do sad. Osobno ću radije pristati na šaku obmane koja bruji životom i služi kao svjedočanstvo razmjera ljudske kreativnosti, nego na prstohvat cinizma koji prikriva životno razočaranje.
Koraljka Suton