Najgore poniženje u mojoj novinarskoj karijeri

Kao da mi se obilo o glavu ono kad sam po osnutku ovog portala za kulturu zagovarao takozvano frekvencionašenje, odnosno kad sam ljude nižeg imovinskog statusa blagoglagoljivo nagovarao da prestanu trošiti teško stečeni novac na proskribirane tiskane medije i da se potpuno posvete čitanju portala do kojih mogu doći besplatno; dovoljan vam je, naveo sam tada na početku, stari laptop preko kojega ćete se ušekat na nezaštićeni wi-fi neke bogate tvrtke i preko njih besplatno surfat po omiljenim portalima za kulturu i natprirodne pojave.

O čemu je riječ? U petak navečer bio sam na Gornjem gradu kako bih novinarski popratio deseti jubilej Hrvatskog društva pisaca. Ponio sam sa sobom i laptop, tako da odmah nakon proslave mogu svojoj matičnoj redakciji poslati izvještaj, prije svih drugih novinara.

Proslava je bila dojmljiva. Glumac Rade Šerbedžija napravio je odličan štimung sa svojom gitarom. Bilo je pjesme, recitiranja, pamtljivih spomenarskih izjava okupljenih članova HDP-a. Pjesnikinja Dorta Jagić dominirala je recitacijom pjesama iz svoje, ako me sjećanje ne vara, kultne zbirke «Tamagoči mi je umro na rukama».

Sve svoje dojmove, sve kozerije, izjave koje sam čuo, marljivo sam upisivao direktno u laptop. Nakon proslave pohitao sam do konobe «Didov san». Tamo sam čučnuo iza živičane ograde, upalio laptop i priključio se na internetsku mrežu konobe iz koje se u gornjogradsku maglu uzdizao miris dalmatinskih oblizeka.

Baš kad sam e-mailom u matičnu redakciju slao tekst s proslave, začuo sam neke ljudske korake u mraku.

Pritajio sam se, dlanovima zaklonio svjetlost koja je iskrila iz laptopovog uključenog ekrana. Začuo sam nešto poput žubora vode, a potom i uzdah olakšanja. Ubrzo sam nekoliko centimetara podalje od laptopa ugledao raspršeni mlaz; to se neki pripiti gost «Didovog sna» došao pomokriti uz živicu. Nisam smio glasa pustiti da me ne otkrije u takvom posramljujućem položaju.

Šćućuren iza živice, morao sam pričekati dok se gost do kraja pomokri, to je potrajalo možda i čitave tri minute.

Kad se napokon maknuo, ukočenih sam se, utrnulih nogu nekako odvukao do prve klupe u jednom od parkova na Gornjem gradu. Smežuran od poniženja, uopće nisam poslao tekst u redakciju. Zgadio mi se posao novinara kulture, zgadio mi se HDP, pjesnici, pisci. Na svojoj koži iskusio sam koliko je posao novinara kulture postao nalik životu likova iz romana Dostojevskog «Bijedni ljudi». A samo sam htio dobro obaviti svoj posao i što prije poslati tekst, iako mi u redakciji nisu u mogućnosti priuštiti besplatni, mobilni Internet.

Nakon ove neslavne zgode, došao sam do zaključka koji su odavno patentirali ruski nihilisti: «Između Shakespearea i kobasice, biram kobasicu.» U mom slučaju, kobasicu predstavlja priključak za prijenosni Internet.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More