prvo slovo kulture

Najgore je biti dobar

Dijete je ugrizlo ženu za bradavicu i ona ga je odgurnula od sebe. Kada je dijete napravilo beznadan izraz lica, žena ga je opet primila u naručje.

Ljuljala ga je u krilu i govorila riječi koje je čula od drugih majki: „Milo moje, mače moje, dušice…“ Dijete je sisalo mlijeko s jednakom predanošću kao i prije dvanaest godina kada nije imalo zube.

Kada se pred kućom zaustavio poštanski motor, dijete se otelo iz ženina naručja, iz hladnjaka izvadilo bocu mlijeka, povuklo nekoliko gutljaja i reklo: „Ovo je bolje od tvoga. Tvoje je previše gusto.“ Žena je dopustila da joj nekoliko suza zasja na licu, ali brzo se pribrala i stala razmišljati što će pripremiti za ručak. Izišla je iz kuće, od poštara preuzela mirovinu svoga mrtvog muža i stavila vodu za grah.

„Ja mrzim grah“, reklo je dijete i otišlo u smjeru teniskog igrališta gdje se skupljalo još djece različitih uzrasta.

Cesta je cvrljila od vrućine. Točno ispred kioska ležala je crna zmija i sunčala se. Kako je samo sigurna u sebe, pomislila je žena, a sad bi mogla ući u auto i pregaziti ju. Prije nekoliko godina, kada su tek došli u grad, žena se grozila zmija. Kada bi ih zatekla da po stepenicama pužu u kuću, pobjegla bi u spavaću sobu, zatvorila vrata i vrištala. Zmija bi za to vrijeme prošla već pola kuće i sakrila se negdje, najčešće u košaru za drva ili u podnožje kauča. Sada se nije bojala zmija, ali voljela ih je ubijati. Ili, još bolje, zrnima kukuruza mamiti kokoši na njih.

Dijete se iz igre vratilo razbijena nosa.

„Daj da ti zavijem“, rekla je žena, ali dijete nije htjelo ni čuti. Prostrijelilo ju je pogledom i upalilo televizor. Skorenu krv grebalo je noktima s lica. Nezainteresirano je premetalo televizijske kanale sve dok se na jednome od njih nije pojavila gola žena. Skliznula je u naručje do pasa golog muškarca čija su prsa bila nerazvijena kao u dječaka. Koža joj je bila tamna i nauljena, a kovrčava kosa sputana rupcem. I žena i dijete gledali su golotinju s jednakim interesom. Onda je zazvonio telefon i žena se otišla javiti. Bila je to majka neke djevojčice koju je dijete udarilo i koja je hitno željela razgovarati sa ženom. „Po mogućnosti sutra“, rekla je majka djevojčice, ali žena se oglušila, zaželjela laku noć i prekinula vezu. Kada je dijete upitalo tko zove, žena je odgovorila: „Baka. Zaželjela te se. Rekla sam da još ne možemo doći u posjetu.“

„Ja mogu i bez tebe“, reklo je dijete i odgegalo se u spavaću sobu kao reumatičan starac. Tamo je igralo igrice, a kada je zrak u sobi postao sparan, otvorilo je prozor i izišlo kroz njega, u mrak. Dugo je lutalo osvijetljenim gradskim ulicama, šutalo limenku, nasumično zvonilo na vrata u prolazu i pjevalo iz svega glasa da probudi što više ljudi. Neki od njih, najčešće stari muškarci u bijelim potkošuljama, provirivali su kroz prozore i psovali. Dijete je prestalo pjevati tek kada ga je zabolilo grlo i kada se iscrpilo od hodanja. Par sati poslije ponoći uvuklo se u napušten industrijski objekt i tu, na poluspaljenom madracu, zaspalo. Razbijeno staklo krckalo je pod nečijim stopalima koja su se premještala po prostoru tijekom noći, ali dijete je neometano spavalo sve do jutra. Probudilo se u znoju, u potpunosti pokriveno dugačkim, staromodnim balonerom koji je vonjao na vlagu.

Oko jedan sat popodne dijete se našlo s šesnaestogodišnjom djevojkom, uzelo ju pod ruku i uputilo se prema trgovini. Tamo su kupili sendviče, čokoladne kekse i nekoliko piva. Potom su otišli na gradske bazene, jeli sendviče, pili pivo i skakali na glavu. Takvi mokri i pijani, u kasno poslijepodne uputili su se prema djetetovoj kući.

Žena je sjedila pred kućom i čekala. U rukama je držala nož kojim je odrezivala nejestive vrškove mahuna, dok je pored nje kunjao patuljasti šnaucer. Instalirala je prijenosni radio na prozorsku dasku i slušala narodne pjevače kako tiho zavijaju bolne pjesme o ljubavi. Razmišljala je o svome mrtvom mužu i tome kako bi za sve, pogotovo za dijete, bilo bolje da je živ. Da nema onako tešku narav, ali da je živ.

Prisjećala se dana kada ju je odbijao pogledati u oči s izlikom da ne može podnijeti njezino kiselo lice. „Mrštiš  se i kad treba i kad ne treba“, bila je zadnja rečenica koju joj je rekao prije nego je otišao kupiti motornu pilu od nekoga čovjeka u gradu. Dva sata kasnije javili su joj da je mrtav. Srušio se na travu i umro. „Imao žilu u mozgu koja je bila tempirana bomba“, objasnili su joj kasnije liječnici, „bilo je pitanje vremena.“

Kada je vidjela dijete kako se približava, žena je iz ruku ispustila nož, prišla bliže ogradi i upitala dijete gdje je bilo dosad.

„Ti misliš da možeš odlaziti i dolaziti  kad ti se prohtije“, rekla je i prijeteći podigla kažiprst u zrak. „E pa ne možeš!“

Ruke su joj se zatresle kada je dijete produžilo dalje ulicom ne odgovorivši ništa. Čučnula je uz ogradu i kao hipnotizirana u sebi ponavljala riječi molitve. Dijete je obgrlilo struk šesnaestogodišnje djevojke i govorilo joj nešto. Ona je iz ruksaka izvadila dvije boce piva, otvorila ih upaljačem i potom su pili i smijali se uglas. Žena nije vidjela kako dijete štipa šesnaestogodišnju djevojku i plješće ju rukama po stražnjici. Nije vidjela ni da je šesnaestogodišnja djevojka djetetu odvalila ozbiljan šamar što je njega ponukalo da ju objema rukama snažno primi za grudi. Sjedila je leđima oslonjena na ogradu i gledala kokoši kako kričeći bježe od šnaucera. Odlučila je da danas neće kuhati mahune.

Sljedećih sedam dana dijete nije spavalo kod kuće. Tri je noći provelo u ormaru u sobi šesnaestogodišnje djevojke, a kada su ga otkrili djevojčini roditelji, šćućurilo se na debeloj grani oraha pred njezinom sobom. Sutradan su ga stjerali s oraha i dijete je kipjelo od bijesa. Stajalo je na gradskom trgu, nogom udaralo metalni koš za smeće i gledalo u kojem smjeru krenuti.

Čovjek koji živi u kući pored jezera zastao je i pitao dijete što radi samo u gradu.

„Što bi se to tebe ticalo?“, drsko je odgovorilo dijete i krenulo niz ulicu.

Kasnije taj dan čovjeku koji živi u kući pored jezera dijete je zapalilo štagalj pun sijena, odvezlo kombajn sedam kilometara istočno i zabilo ga u drvo. Kada je čovjek koji živi u kući pored jezera posjetio ženu i rekao joj što je dijete učinilo, ona je odmahnula glavom i rekla da to nije moglo učiniti njezino dijete. Neko starije, veće dijete sigurno bi bilo kadro ukrasti kombajn i zapaliti štagalj, ali njezino dijete ne. Pretrpjelo je svašta, ostalo bez roditelja, kosilica mu je odsjekla prst, mokrilo je u krevet do svoje osme godine, djeca u školi su mu se rugala jer nije moglo izgovoriti slovo l jednako dobro kao oni.

„Znate li vi“, rekla je naposljetku žena, „da želudac moga djeteta odbacuje sve osim mlijeka?“

Tom istom čovjeku, kada je čulo da ga je tužio majci, dijete je razbilo prozore na kući i mučki ubilo mačku. Kada je saznalo da ga policija traži, dijete se skrasilo u napuštenom, teretnom vagonu na groblju vlakova. Tamo nije zalazio gotovo nitko osim ispijenih narkomana, ali i oni su više ličili na duhove, nego na ljude, pa dijete nije imalo ništa protiv da dijeli prostor s njima.

Osmoga dana djetetu je dosadilo spavati na groblju vlakova, pa je ženu prijavilo socijalnoj službi. Ušlo je u zgradu koja je mirisala po toplom umaku od rajčica i prijavilo ju. Tek tako. Reklo je da se pred njim skida gola i da to druge majke ne rade pred svojom djecom.

„Što još?“ mekano su upitali službenici.

„Čita ljubavne romane. Tamo dobije svakakve ideje.“

„Tuče li te?“

„Tuče“, odgovorilo je dijete i gorko zaplakalo.

Isti dan socijalni radnici potražili su ženu. Dijete je išlo zajedno s njima i navodilo ih kojim ulicama najbrže stići do njihove kuće. Debeloj radnici koja je sjedila na suvozačevom mjestu i čiji se podbradak tresao kao žele dok je micala glavom reklo je da bi bez većih problema moglo živjeti samo u kući. Pod uvjetom da mu ostane mirovina njegova mrtvog oca koju žena ima pravo primati do njegove punoljetnosti. Debela radnica je šutjela i pratila cestu. Dijete je ponovilo da bi mu život bio sasvim solidan bez žene i da uostalom ima djevojku koja bi rado živjela s njim.

Socijalni radnici ženu su pronašli u zamračenoj sobi po kojoj su poskakivale sjenke drveća koje su se probijale kroz rupice u roletama. Kuća je mirisala po mokrom psećem krznu i radnici su se namrštili kada je dijete zaključalo vrata za njima.

Dva sata bila su potrebna da radnici iz žene izvuku četiri riječi.

„Tko ste vi svi?“, upitala je i utonila dublje u mekane jastuke na kauču.

Premećući u rukama sićušno tijelo šnaucera žena je promatrala kako radnici odvode dijete koje su dva sata ranije doveli. Kada je shvatilo da služba neće odvesti ženu, nego njega, dijete se bacilo na pod, udaralo rukama i nogama i naposljetku smireno reklo: „Mamice, reci im da sam dobar, reci im da sam uvijek dobar.“

Ružica Aščić

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...