Najbolji izvođač godine: “Kao glumac imam užasno velike sumnje o svom radu”

Vrišteća glumačka strast, ”seljačina” jedne od rijetkih duhovitih hrvatskih komedija, predmet čiste psihoanalize serije Na terapiji, dio ansambla snažnog hrvatskog kazališta, česta tema tabloida, frajer s Ožujskim u ruci. Još mnogo epiteta te svrstavanja mogli bi prišiti na njegovo ime s obzirom na rad u koji ulaže cijelog sebe. Riječ je o Goranu Bogdanu, mladom glumcu ZKM-a koji se baš ovih dana bori s neetičnim novinarstvo zbog očitovanja o nekim osjetljivim pitanjima.

No, umjetnost ne trpi političke konce, a premda smatra oholim nazvati se umjetnikom, on to zaista i jest. Bogdan je već na trećoj godini na Akademiji počeo igrati u ZKM-u kao njihov stipendist, a od 2010.godine, od gostovanja Buljanove Garaže u NY je službeno i dio ansambla. Bogdan smatra da je ZKM drugačiji od ostalih kazališta u Hrvatskoj, a te razlike vidi u otvorenosti.

”Teško da se nešto danas u kazalištu može nazvati novim, mi bi trebali biti dio tog svijeta a ne se uspoređivati s drugim kazalištima, jer je unutar Hrvatske ipak taj kazališni svijet jako mal i krhak. Moramo gledati i što se događa drugdje, tako da smatram da je ZKM najbliže onome što se događa u svjetskim kazališnim strujama. To je ono što mene zanima, što ja želim raditi. Istraživati, dalje napredovati kao glumac i mislim da je ZKM najplodnije tlo za to”, kaže.

No, ipak, Bogdan smatra da se bilo gdje može raditi dobro kazalište. Također smatra da su se u zadnje vrijeme u našem nacionalnom kazalištu HNK počeli događati neki pomaci, kao što su recimo Tauferovi Glembajevi. Dalo se prostora mladim autorima kao što su Olja Lozica, Helena Petković i Ivan Plazibat, što je velika stvar za glavnu nacionalnu kuću. Nada se da će HNK nastaviti tim koracima te da će jednog dana biti na razini Schaubuhnea u Berlinu, a u takvom HNK bi se mogao i pronaći.

U nedavnoj dodjeli kazališnih nagrada teatra.hr Goran Bogdan osvojio je nagradu za najboljeg izvođača godine koja mu je posebno prirasla srcu.

”Bio bih ohol kad bih rekao da mi ne znači ta nagrada, pogotovo zato što je od publike. Kao glumac imam užasno velike sumnje o svom radu. Stalno se preispitujem, ipak je kazalište tako koncipirano – svaki dan igraš uživo. Stalno se pitaš je li to to? Što može bolje? Svako priznanje ti da onu malu nadu da ideš u dobrom smjeru, da je to što radiš prepoznato i dobro. Tako da mi je nagrada došla u pravom trenutku. Dala mi je malu potvrdu koja je itekako potrebna u mojoj mutavoj glavi”

Odmah nakon dodjela nagrada teatra.hr dodijeljene su i nagrade hrvatskog glumišta, i te dvije dodjele nagrade gotovo da i nemaju nikakvih dodirnih točaka. Kada se to skalkulira, čovjek stane i promisli, je li stvarno postoji toliki jaz između publike i stručnog žirija? Zar publika više zaista ne zna procijeniti što je dobro, ili je tu pak Bobo Jelčić u pravu koji nikako nije zadovoljan fluktuiranjem u žiriju? Bogdan na to gleda na način da smatra da je publici srce čišće, zanimaju ih neke druge stvari dok je dužnost struke, dakako, da to sve promatra malo kritičkije.

Bogdan je dio glumačke postave u obje predstave koje su uzete kao reprezentanti u sklopu Europske kazališne konvencije, a o samim pomicanjima konvencija i povlačenju otpora prema tradiciji ima jasno izraženo mišljenje.

”Meni se sviđa sve što pomiče konvencije! Kazalište i onda kada je nastalo u staroj Grčkoj je i bilo tu da preispituje i da pokazuje prstom. Danas su u to dosta umiješani medije. Kazalište bi trebalo biti žila kucavica stvarnosti, trebalo bi biti homogeno s vremenom u kojem mi jesmo. Trebalo bi reagirati na to vrijeme. Živimo u vremenu u kojem je, nažalost, toliko toga za prokomentirati, nažalost. Po meni to jest neka dužnost kazališta, ali ne jedina. Legitimno kazalište funkcionira i kao neki folklorni ogranak društva. Ne treba to dijeliti na te dvije kategorije: tradicionalno nasuprot nekonvencionalnom nego na dobro i loše. Nešto na čemu se posvećeno radilo, a nešto na čemu se samo površno kopalo. Samo se o tome radi. Konvencionalno itekako može biti dobro, pomicanjem konvencije ne miču se nužno neki drugačiji pogledi, konvencije se mogu micati i samom posvećenošću, požrtvovnošću i prije svega radom. Na Festivalu Svjetskog Kazališta, primjerice, dolazile su jako klasične predstave od kojih se smrzneš i koje su sačinjene od silnih umnih džula koji su u to uloženi – to se apsolutno treba cijeniti!”

Gorana kritičari često znaju prozivati zbog dikcije, no njemu po tom pitanju ne smetaju kritičari, već on smeta sam sebi. Radi na tome, i smatra da su kritičari apsolutno u pravu, jer je to njegov grijeh proizašao iz nekakve lijenosti da se do kraja posveti tome.

U ZKM-u ga gledamo u predstavama Tartuffe, Galeb, Žuta crta, Zatvaranje ljubavi, Idiot, Moj sin samo malo sporije hoda, Pismo Heineru Mulleru, Ružno pače, Čovjek koji je spasio Europu, Ovo bi mogla biti moja ulica, Garaža, Put oko svijeta u 80 dana, Zagrebački pentagram, Gulliverova putovanja, Koko u Parizu. Dakako da se tu nalaze brojne zahtjevne uloge, a o najzahtjevnijoj ulozi kaže:

”Uvijek je to ona na kojoj trenutno radiš, jer si sav u njoj. U zadnje vrijeme mi se događaju neke čudne stvari, primjerice, nikada prije nisam imao tremu, sada je počinjem imati. Počinjem stare predstave proživljavati na nov način i jako mi se sviđa što mi se to događa. Tako na predstavi uvijek radiš, kad god da igra. Recimo, sinoć igram Idiota, osjetim da mi se malo ne da pa se onda još više isprovociram da mi se da! Tako da je život predstave tijesto koje stalno mijesiš. Kada sam radio Zatvaranje ljubavi, to mi je bilo, baš zbog tog govora gdje sam ja najtanji, zahtjevno, ali mi je ta predstava najviše pomogla da se oslobodim tog nekog straha i dokažem sebi da mogu i to. Ali tu sam imao taj najnelagodniji osjećaj, što je kasnije postalo nešto što beskrajno mnogo volim igrati”

Osim što ga gledamo u kazalištu, gledali smo ga i u filmu Sonja i bik, koji doveo do toga da je ukalupljen u profil lika kojeg igra – Ante, te je također odjednom počeo biti proglašavan najpoželjnijim neženjom i drugim ”senzacionalnim” plodovima tmurne tabloidizacije.

”Ja ne bih volio da mi se dogodi da me okarakteriziraju ljudi, ali nekako se ne bojim za Antu, jer Ante nije neka karikatura. Dosta je jednostavan lik tako da mislim da se to neće dogoditi. Uvijek me je bilo strah da ne završim kao Martin Sagner koji je uvijek bio Dudek. No ipak, drago mi je da je to Ante, da to nije neki drugi lik, ali sad slijede neki drugi filmovi. Zaboravit’ će se! ”

”Nemam doticaj s bilo kakvim komentarima vezanim za moj fizički izgled i prozivanja takvim titulama. Tako da ja to ni ne doživljavam. Publika s kojom ja imam najviše doticaja je kazališna publika, koja hvala bogu još uvijek dolazi u velikom broju na naše predstave i mislim da s tom publikom nemam taj problem. Ne znam kako je došlo do toga, ali sa mnom veze nema.”, kaže Bogdan koji je upravo dovršio snimanje prvog hrvatskog akcijskog filma o Domovinskom ratu, Kuća broj 55.

”Radim na filmu Broj 55, po istinitom događaju o hrvatskoj postrojbi ’91. koja je krivo procijenila situaciju u jednom srpskom selu. Mislili su da je prazno, no nije bilo. Ušli su u njega, napali su ih Srbi. Oni su pobjegli u kuću da se obrane, a kuća je bila kuća broj 55. Oni su tu odolijevali cijeli jedan dan i noć napadima kojima su bili eksplicitno brojčano nadjačani i svi su poginuli. Naši su uspjeli doći do kuće, ali nisu uspjeli izvući ranjenike pa su ostali s njima dok ne dođe jače pojačanje. Srbi su došli, raznijeli su kuću, sve ih ubili i zakopali negdje. Godinu dana nakon toga, kada su našli njihove leševe su postavili spomen obilježje i kada su došli naši vojnici položiti vijenac, Srbi su minirali to spomen obilježje i poginule su tri osobe, ozlijeđeno ih je 11. To je jedna tužna priča iz našeg rata i mislim da bi mogao biti jako dobar film. Baziran je na akciji i utrošen je relativno veliki budžet. U filmu nema glavnih uloga, mi smo svi jedna satnija koja je zalutala. Ja zadnji pogibam i jedina razlika između mene i drugih ljudi je ta što ja vidim kako ubijaju sve moje kolege prije nego mene”, najavljuje Bogdan.

Ines Ora

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More