“Nadziranje nadzora” Tonija Meštrovića: Gubitak privatnosti u multimedijskoj instalaciji

Iako se "Nadziranje nadzora" bavi uistinu gorućom i suvremenom problematikom, metodološki i idejno Meštrović se vraća na samo izvorište razvoja video umjetnosti i u tom je smislu ovaj rad svojevrsni hommage sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

U splitskom Salonu Galić ovog će četvrtka, 19. studenoga, biti otvorena izložba “Nadziranje nadzora” Tonija Meštrovića, multimedijskog umjetnika koji najčešće djeluje u formi video i zvučnih instalacija. Nakon što je u Kölnu završio poslijediplomski studij, Meštrović se vratio u Hrvatsku te nastavio svoje umjetničko istraživanje u kojem se tematski bavi kulturnim nasljeđem, identitetom, te tranzicijskim promjenama na prostoru Dalmacije. Neke od kontinuiranih preokupacija Meštrovićeva rada su asimilacija linearnog i cikličnog vremena, dokidanje naracije na koju smo naviknuli te tema promjene, u širokom rasponu, od bilježenja isparavanja vode u closed circuit video instalaciji, do komentara društvenog konteksta.

“Nadziranje nadzora” ostaje otvoreno do 6. prosinca, a Hrvatske željeznice za posjet izložbi nude i 40 posto popusta na povratnu kartu iz bilo kojeg dijela zemlje. Kustosica izložbe je Jasminka Babić, a njezin predgovor prenosimo u cijelosti.

“Nekontrolirano umnažanje slike i zvuka postaje osnova prenošenja temeljne ideje”

U suvremenom svijetu premreženom novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama svjesnost o prikupljanju, pohrani i dostupnosti najrazličitijih informacija postaje sve zastupljenija tema, kako u javnom diskursu, tako i u umjetnosti. Sve više smo svjesni da informacije o našem kretanju, zadovoljavanju osnovnih potreba preko usluga i robe koju konzumiramo, do ljudi s kojima komuniciramo, izlaze iz sfere privatnog u javni prostor te da posljedično gotovo u potpunosti gubimo kontrolu nad njihovom distribucijom. Kontrolu, na osnovi prikupljenih podataka, preuzimaju strukture koje manipulacijom mogu utjecati na ekonomski, društveni i politički aspekt života svakoga od nas.

No, što se u tom procesu događa sa samim informacijama i tehnologijom kojom se prenose? Tko ili što kontrolira načine na koje se prikupljaju i pohranjuju? Jesmo li konstantno pod nadzorom moćnih pojedinaca/grupacija ili je kontrola prepuštena tehnologiji u uvjerenju da su početne postavke po kojima je ona osmišljena potpuno stabilne? Što se uistinu događa s informacijom dok se filtrira kroz sam medij koji ima vlastitu logiku i zakonitosti?

Upravo se ovom problematikom bavi Toni Meštrović u najnovijoj instalaciji nazvanoj “Nadziranje nadzora” kojim nastavlja svojevrsni eksperiment započet u projektu “Hakiranje sustava” koji je 2018. godine bio predstavljen u Galeriji umjetnina. Tada je u autor u čitavom izložbenom prostoru postavio interaktivnu zvučnu i videoinstalaciju zatvorenog kruga koja je kao medij koristila muzejski sustav video nadzora. Iako je taj sustav u osnovi benigan i ne zalazi u privatnost pojedinca, Meštrović ga je iskoristio kako bi kroz iskustvenu komponentu isprovocirao posjetitelja da izađe iz razine apstraktne informacije, te da kroz imerzivnu instalaciju na doživljajnoj razini u potpunosti percipira problem nadzora. Ovoga puta, u Nadziranju nadzora autor posjetitelja stavlja sa strane i fokusira se na samu tehnologiju, odnosno na ono što se s njom događa nevezano od potencijalnih posjetitelja izložbenog prostora. Kroz galeriju postavlja naizmjenično nadzorne kamere koje snimaju monitore ili projekcije, vezujući jedan element na drugi dok se ne vrati na početnu poziciju, odnosno na mjesto na kojem prva kamera snima sadržaj s posljednjeg monitora.

“Dragocjen svjedok razvoja fotografije”: Fotoklub Split odabrao pobjednike velikog natječaja

Isto ponavlja i sa zvučnim segmentom instalacije – usmjereni mikrofon spaja na usmjereni zvučnik, čiji zvuk potom registrira sljedeći mikrofon i tako dalje sve do zatvaranja kruga. Mediji koji registriraju i reproduciraju signal tako postaju samodostatni jer provociranjem jedan drugog stvaraju sadržaj neovisno o onome što se događa izvan postavljenog kruga. Tehnologija se u osnovi počinje baviti sama sobom. No ipak, posjetitelj, iako nepotreban za realizaciju rada, svojom prisutnošću utječe na audio-vizualni feedback sustava i ostvaruje interakciju sa samim radom pojavljujući se u video slici, te unoseći zvukove u zatvoreni sustav. Ovakvim dodavanjem sadržaja se povećava mogućnost da se jasnije percipira promjena koja se dogodi od početnog impulsa do onoga što na kraju dobivamo kao informaciju.

Iako se “Nadziranje nadzora” bavi uistinu gorućom i suvremenom problematikom, metodološki i idejno Meštrović se vraća na samo izvorište razvoja video umjetnosti i u tom je smislu ovaj rad, kao i ranije spomenuto “Hakiranje sustava”, svojevrsni hommage sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U tom se formativnom razdoblju video umjetnost nastojala definirati u razlikovnom odnosu prema medijima filma ili televizije. Kao jedna od specifičnosti medija videa istakla se mogućnost korištenja feedbacka koji je izvorno preuzet od televizijske i radijske tehnologije, pri čemu je u tim izvornim medijima bio tretiran kao smetnja, odnosno je bio u potpunosti nepoželjan.

No, umnažanje slike ili zvuka u video umjetnosti je rezultiralo nekim od najzanimljivijih videa zatvorenog kruga kojeg su promovirali pioniri video umjetnosti poput Nam June Paika, Bruce Naumana ili Peter Campusa. Upravo na feedbacku i na analognoj tehnologiji Meštrović gradi oba spomenuta rada, pri čemu nekontrolirano umnažanje slike i zvuka postaje osnova prenošenja temeljne ideje rada. Značaj i relevantnost ovakvog postupka pokazuje autorovo razumijevanje da svojevrsni citat jednog od najzanimljivijih aspekata povijesti medijske umjetnosti može pružiti čitav set alata kojima umjetnik proizvodi radikalno nove strukture promatranja i nove kontekste korištenja video slike i zvuka u suvremenoj umjetničkoj praksi.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More