Nachlass: Kada umrem, bit ću tablet

Davnu ugođajnu instalaciju ”Smrt stare dame” umjetnice izvan svih okvira, Vere Fischer, čini hrpa predmeta i detalja od vješalice sa starom bundom, rasklimane fotelje, nagomilanih knjiga do ljuljačke-konjića. Posljedično ostaje pitanje što sa svim tim kad se stvari od predaka do predaka gomilaju i čine nas opravdano opsesivnim sakupljačima.

Sobe stvarnih preminulih osam protagonista gostujuće instalacije, ”Ostavština – komad bez likova” međunarodnih pionira kazališta svakodnevice, Riminija Protokolla, na 17. Festivalu svjetskog kazališta ponajmanje čine intimni detalji ili odnosi koje su gradili, a ponajviše njihovi poslovi, no oni nas svejedno mole da ih se sjećamo. Tako iz sobe u sobu, poput platforme na švicarskim željeznicama, minuciozno i precizno, uz tik-tak odbrojavanje tumaramo od kancelarije, skučene sobe za skakanje padobranom do sterilne futurističke prostorije liječnika u mirovini.

Glasovi iz tableta, dokusnimke i videa čine okosnicu multimedijskog autorskog projekta Stefana Kaegija i Dominica Hubera. Intima je stavljena u stražnji plan kako bi se ustupilo mjesto fizikalizmu i čistoj evolucijskoj biologiji. Uostalom, poneki umirovljenik tu željno iščekuje eutanaziju u Švicarskoj i zbraja novčiće koje neće ostaviti unucima. Ulazimo u malenim grupama i svatko ima potrebu dodira, prebiranja po starim fotografijama, ladicama ili naprosto lijeganja na tuđi krevet. Nerijetko se i krše pravila. Djevojka odbija skinuti tenisice u prostoru za molitvu. Nitko se ne obazire. Mi smo tu ionako usputni prolaznici. Naš se angažman traži u svim tim kretanjima bez emocionalnosti i povezivanja, a ono malo vremena između ulaska u drugu prostoriju dio će gledatelja iskoristiti za ponovno virenje u pametnu spravicu, kao da mu bombardiranje osjetila u posve tehnologijskoj instalaciji samo po sebi nije dovoljno.

No tako valjda stvari stoje na Zapadu, refleksija izvan sterilne smrtnosti rezervirana je možda za one koji stignu promišljati o prijateljstvima ili ljubavima, za one kojima život može biti mnogo više od vođenja ljubavi s poslom te koji se na kraju, poput mnogih umjetnika, završno obračunavaju u pričama preživjelih. U ”Ostavštini – komadu bez ljudi” istinsku toplinu osjećamo u videoispovijesti emigranta, vjernika koji brižljivo u Zürichu bira bijelo platno za vlastiti pogreb jer će to biti trenutak kad će se vratiti kući, u Istanbul , te biti položen između majke i oca. Sveprisutna hladnoća i distanciranost duboko je filozofijski i sociologijski rastočena jer ostavlja bolnu spoznaju da je društvo koje gradimo bez moralnih vrijednosti na klimavim temeljima.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More