Davnu ugođajnu instalaciju ”Smrt stare dame” umjetnice izvan svih okvira, Vere Fischer, čini hrpa predmeta i detalja od vješalice sa starom bundom, rasklimane fotelje, nagomilanih knjiga do ljuljačke-konjića. Posljedično ostaje pitanje što sa svim tim kad se stvari od predaka do predaka gomilaju i čine nas opravdano opsesivnim sakupljačima.
Sobe stvarnih preminulih osam protagonista gostujuće instalacije, ”Ostavština – komad bez likova” međunarodnih pionira kazališta svakodnevice, Riminija Protokolla, na 17. Festivalu svjetskog kazališta ponajmanje čine intimni detalji ili odnosi koje su gradili, a ponajviše njihovi poslovi, no oni nas svejedno mole da ih se sjećamo. Tako iz sobe u sobu, poput platforme na švicarskim željeznicama, minuciozno i precizno, uz tik-tak odbrojavanje tumaramo od kancelarije, skučene sobe za skakanje padobranom do sterilne futurističke prostorije liječnika u mirovini.
Glasovi iz tableta, dokusnimke i videa čine okosnicu multimedijskog autorskog projekta Stefana Kaegija i Dominica Hubera. Intima je stavljena u stražnji plan kako bi se ustupilo mjesto fizikalizmu i čistoj evolucijskoj biologiji. Uostalom, poneki umirovljenik tu željno iščekuje eutanaziju u Švicarskoj i zbraja novčiće koje neće ostaviti unucima. Ulazimo u malenim grupama i svatko ima potrebu dodira, prebiranja po starim fotografijama, ladicama ili naprosto lijeganja na tuđi krevet. Nerijetko se i krše pravila. Djevojka odbija skinuti tenisice u prostoru za molitvu. Nitko se ne obazire. Mi smo tu ionako usputni prolaznici. Naš se angažman traži u svim tim kretanjima bez emocionalnosti i povezivanja, a ono malo vremena između ulaska u drugu prostoriju dio će gledatelja iskoristiti za ponovno virenje u pametnu spravicu, kao da mu bombardiranje osjetila u posve tehnologijskoj instalaciji samo po sebi nije dovoljno.
No tako valjda stvari stoje na Zapadu, refleksija izvan sterilne smrtnosti rezervirana je možda za one koji stignu promišljati o prijateljstvima ili ljubavima, za one kojima život može biti mnogo više od vođenja ljubavi s poslom te koji se na kraju, poput mnogih umjetnika, završno obračunavaju u pričama preživjelih. U ”Ostavštini – komadu bez ljudi” istinsku toplinu osjećamo u videoispovijesti emigranta, vjernika koji brižljivo u Zürichu bira bijelo platno za vlastiti pogreb jer će to biti trenutak kad će se vratiti kući, u Istanbul , te biti položen između majke i oca. Sveprisutna hladnoća i distanciranost duboko je filozofijski i sociologijski rastočena jer ostavlja bolnu spoznaju da je društvo koje gradimo bez moralnih vrijednosti na klimavim temeljima.
Anđela Vidović