64. splitsko ljeto: Nabucco ili obnova statične izvedbe koju je nagrizao zub vremena

Uz operu ''Nabucco'' Giuseppea Verdija izvedenu 18. srpnja 2018. na 64. splitskom ljetu.

Već je gotovo ustaljena tradicija da se za otvorenje Splitskoga ljeta premijerno postavljaju produkcije opera koje u toj sezoni u splitskome HNK-u nisu bile postavljane. Prenošenje naslova s ljeta na ljeto nije tako rijetko, naročito zbog toga što se – nameće se opet riječ tradicionalno – Aidu i Nabucca povezuje s protironom Peristila u srcu Dioklecijanove palače. Pozornica na otvorenom predivna je kulisa koja redateljima i scenografima nudi brojne mogućnosti.

Inspirirala je prije petnaest godina i nedavno preminuloga redatelja Georgija Para za postavljanje opere Nabucco Giuseppea Verdija, čija je suradnica bila scenografkinja Dinka Jeričević i koja je doista unijela minimalne intervencije na tada još uvijek neočišćeni Peristil. Znakovito je da je upravo te 2003. počela prva faza obnove toga carskog trga, koja je u svojim završnim fazama od 2009. do 2012. onemogućila postavljanje opera na Peristilu pa je prva opera 2013. na ”očišćenome” trgu bila upravo Nabucco u neuspjeloj režiji Ive Guerre pod ravnanjem Nikše Bareze.

Nije prošlo dugo od posljednje izvedbe potonje produkcije, a odluka je pala da premijerna opera opet bude Nabucco i to u režiji Georgija Para iz 2003. koju je za ovu prigodu ”obnovila i prilagodila” (kako stoji u promotivnim materijalima) Jelena Bosančić. Panegirik, koji je uputila svojem pokojnom profesoru u programskoj knjižici opere, donosi vrlo jasnu sliku o tome da redateljica nije sasvim dobro upućena u djelo koje postavlja. ”Put od ropstva do slobode”, stoji u njezinu tekstu, ”u svakom je smislu vapaj, čeznutljivi krik u Nabuccovoj budnici Va pensiero. Znajući koliko je značajna bila ta svojevrsna himna pokreta za ujedinjenje Italije u vremenu u kojem je nastala i danas se lako možemo povezati s tom kulminacijom žarke želje za slobodom i identitetom.”

Suvremena muzikološka literatura (u ovome trenutku priručnik The Cambridge Companion to Verdi star je već četrnaest godina, a o tome je znatno ranije pisao i veliki stručnjak za Verdijev opus Roger Parker) otkriva da je recepcija (naročito) zbora Va, pensiero, kao općeg mjesta glazbe povezane s Risorgimentom, ipak stvar naknadnog pripisivanja značenja. Tome valja pridodati već poznatu činjenicu da na praizvedbi Nabucca u Milanu 1842. publika nije tražila ponovnu izvedbu spomenutog zbora, nego posljednjeg, Immenso Jehova. O tome piše i Wikipedia referirajući se na pouzdane izvore. Misterioznim ostaje i nazivanje zbora Va, pensiero ”Nabuccovom budnicom” s obzirom na to da je već na prvo slušanje sasvim očito kako je riječ o zborskoj lamentaciji u kojoj Nabucca nema niti na vidiku.

Postavljati Parovu režiju u 2018. ne doima se kao hommage autoru, nego je sasvim kontraproduktivno. Čistoća zbivanja na sceni rezultirala je statičnošću koja se nastojala dinamizirati ubacivanjem baletnih prizora (primjerice već u prvome činu), i to u koreografiji Miljenka Vikića i Ljiljane Gvozdenović. Sveukupno je riječ o opernoj režiji koja pripada nekome drugom vremenu u XX. stoljeću, a ne suvremenoj opernoj sceni. Režija u cijelosti nije promašena, ali na ovaj se način njezina autora ne prikazuje kao doajena hrvatskoga kazališta, nego kao nekoga čija je redateljska misao zastarjela te ju nije moguće prilagoditi suvremenome opernom kazalištu.

Medvjeđa je to usluga briljantnome pokojnom redatelju, ali i mladoj redateljici koja je vlastitim nespretnim intervencijama narušavala odnose likova koje nije bezrazložno na određeni način postavio Paro. Vrlo je očito to prikazano u prvome činu kada se između Ismaelea i Fenene pojavljuje Abigaille. U dubini scene redateljica je dodala naivan prizor: plesači (odjeveni kao pjevači kako bi glumili likove na sceni) postavljeni su tako da se na leđa ”Ismaelea” oslanjaju dvije žene u očitome sukobu. Dvostruke interpretacije odnosa likova ne dodaju na slojevitosti režije, nego joj je najčešće oduzimaju zbunjujući gledatelja različitim istodobnim interpretacijama koje se sudaraju.

Nabucco pripada ranome Verdijevu opusu, a odlikuje ga neujednačenost u kvaliteti glazbenog oblikovanja libreta Temistoclea Solere. Riječ je o djelu duboko ukorijenjenom u belkantistički izričaj u talijanskoj operi ranog XIX. stoljeća, a naročito na planu jasno odijeljenih glazbenih formi kod nizanja arija, dueta, terceta, zborova i sličnog. Dirigent Ivo Lipanović glazbeni kontinuitet nije ostvario zbog čestog izbora sporijih tempa, koja su dovela do tromosti izvedbe djela rascjepkanog na brojeve. Tako nije mogao pomoći niti statičnoj režiji. Nedostajalo je svježine i poletnosti već u samoj uvertiri. O intonacijskim problemima Orkestra HNK Split ne treba trošiti previše riječi, kao i o neusklađenosti dionica te začudno odsviranim orkestralnim solima, naročito među drvenim puhačima.

Ništa manje slučajnim ansamblom nije se činio ni zbor u kojem, kao što je to uobičajeno, prevladavaju nezainteresirani pogledi i manjak pjevačkoga angažmana. U ovoj je operi zboru povjerena značajna uloga, koju je pjevački znatno bolje ostvario ženski dio zbora uz jasniju dikciju i angažiraniji nastup. Najviše truda zbor je uložio u Va, pensiero u kojem je uz ispravnu dikciju i lijepo fraziranje ispjevao tužaljku židovskoga naroda nad sužanjstvom. Splitskoj publici to uglavnom nije bilo pretjerano važno s obzirom na to da je veliki broj posjetitelja izvedbe jednostavno izvadio mobilne telefone i odlučio snimiti izvedbu. Snimanje se, štoviše, odvijalo tijekom čitave opere, a to ukazuje prije svega na manjak poštovanja prema izvođačima, ali i prema onima u publici što ih snimanje za društvene mreže i komunikacijske aplikacije nije zanimalo, a čiji su pogled na scenu isti mobiteli zaklanjali.

Naslovnu je ulogu tumačio talijanski bariton Devid Cecconi, čiji glas (unatoč diskutabilnim akustičkim kvalitetama Preistila) nerijetko nije prelazio orkestar. S tim se problemom nisu morali nositi ostali solisti. Vrhunac njegove izvedbe bila je arija iz 4. čina, Dio di Giuda! u kojoj je muzikalno ispjevavao široke melodijske linije koje je Verdi namijenio naslovnome liku nakon osobne katarze koju je proživio. To je nažalost bio jedini trenutak u kojem je Cecconi bio i glumački uvjerljiv jer je taj aspekt njegova nastupa bio najlošiji. Iako su svi solisti dolazili u napast ”kamo s rukama”, Cecconijeve gestikulacije, kretanje scenom i komunikacija s drugima na istoj doimali su se amaterskima.

Scenski nešto uspjeliji bio je hrvatski tenor Bože Jurić Pešić kao Ismaele, koji također nije znao što činiti u statičnim prizorima. Uloga nećaka kralja Judeje za njega se doimala prezahtjevnom, naročito u visokoj lagi u koju njegova dionica nerijetko zalazi. Nedostajalo je bolje tehničke pripreme nastupa kako bi s lakoćom i bez intonacijskih poteškoća ispjevavao tipične belkantističke fraze. Splitska sopranistica Antonija Teskera kao Fenena bila je glumački uvjerljiva, a svojim je zanimljivim timbrom obogatila ovu izvedbu i pokazala sigurnost u nastupu. Sličan je pristup pokazao i nacionalni operni prvak i član ansambla Opere HNK u Zagrebu, bas Luciano Batinić u ulozi Zaccarije. Nedostajalo mu je, doduše, više pokretljivosti u glasu, sugestivnosti i jasnije dikcije na samome početku opere, a takvi su problemi zaokupljali i splitskoga basa Matu Akrapa u glumački neizražajno ostvarenoj ulozi Baalova velikog svećenika.

Talijanska sopranistica Daniela Schillaci utjelovila je kći Nabucca i ropkinje, Abigaille. Zahtjevna je to sopranska uloga koja traži visoki raspon glasa, virtuoznost i nadasve ozbiljnost u scenskome pristupu. Doista, Schillaci svega je toga pokazala u natruhama, ali nedovoljno da bi njezina uloga bila u cijelosti ostvarena. Čak i onda kada bi intonacijski precizno dosegnula visine koje od nje partitura traži, svaki je ton umarala zapjevima koji su prelazili granice dobroga ukusa. A takvu interpretaciju nije mogla spasiti niti sugestivna gluma koju je pokazala. Sveukupno je među pjevačima prevladavala dinamika forte, a mjesta za suptilnosti nije bilo previše. Pokazao ju je u svojoj ariji Cecconi te zbor u Va, pensiero. To ipak nije dovoljno da se predstavu proglasi glazbeno(-scenski) uspjelom. U pitanje inačice djela koja se izvodi najbolje je niti ne zalaziti.

Ovogodišnji se splitski Nabucco naziva premijerom, ali ostaje pitanje je li to premijera u punome smislu te riječi ili tek (loše nadopunjena) obnova starije predstave koju je nagrizlo vrijeme. Statična glazbena izvedba uz statičnu režiju nisu nešto čime bi se Splitsko ljeto trebalo dičiti. Carski trg kao pozornica na otvorenom u tako intimnoj atmosferi predstavljaju raritet u svijetu opernih produkcija. U neartikuliranoj turističkoj ponudi grada Splita operne izvedbe na Peristilu sadrže potencijal za prometanje u dragulj ljetne kulturne ponude koja ide ukorak s vremenom i zbivanjima u svijetu ljetnih opernih festivala. Međutim, sa starinskim ostvarenjima to nije moguće.

Dario Poljak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...