Na Veliki Petak s Perišićem u “Sedmici”

Na petak pred Uskrs u “Limbu” nije bilo skoro nikog. Puklo mi je da odem u “Sedmicu”. U njoj još nikad nisam bio, a čuo sam da se i tamo skupljaju pisci, novinari, umjetnici, samo na još debilniji način nego u “Limbu”.

Jedva sam uspio naći tu jebeno zabačenu ulicu u blizini Britanca. Unutra sam odmah naletio na novinarku Maju Hrgović. Sjedila je s neka dva sredovječna tipa. Srdačno me pozvala da sjednem s njima. Pred sobom je imala bocu crnog “Tomislav” piva. Očito je u pripitosti zaboravila da sam se na domjenku u HNK posprdno izražavao o njezinoj nagrađenoj drami o gej ćurkama.

Predstavila mi je tu dvojicu s kojima je sjedila. Ko za kurac, bili su Englezi. Jedan, Adrian, novinar Daily Maila, a drugi je pak bio pisac vodiča; taj je bio zaslužan za sastavljanje one liste sto najboljih umjetnika u Hrvatskoj koju su raspalili na tri strane u Jutarnjem, valjda na Jergovićev nagovor, jer se i on, naravno, nalazio na toj moronskoj listi. Takve konjskotrkače rang liste još su jedino što danas umjetnicima daje privid da su kao nešto važni.

Novinar Adrian je slavio rođendan, nisam skužio koji. Krenuo sam piti s njima. Kad bi me nešto pitali na tom svom engleskom odgovarao sam sa jes i nou. Mogli su mi slobodno u facu reći da sam totalni kreten, a ja bih odgovorio jes, i pri tom se još i smješkao.

Adrian je svako malo pogledavao na mobitel, da vidi hoće li na slavlje doći i pisac Robert Perišić. Sve mi je to djelovalo pomalo homoseksualno.

Perišić se uskoro i pojavio. Donio je slavljeniku svježe otisnute primjerke HDP-ovog časopisa Relations.

– A jesi ga usrećio s tim poklonom… – otelo mi se.

– Što imaš protiv Relationsa? – odmah je nabusito reagirao mrgodni Perišić.

– Umjesto da si mu doveo neku slobodnu frendicu da se malo podruže kad mu je već rođendan, ti mu doneseš taj jadni časopis koji služi samo tome da bi članovi HDP-a mogli napisati u biografiji na ovitku da su prevedeni na engleski – pokušao sam sve okrenuti na šalu.

– Šta mu ti nisi doveo neku frendicu? – i dalje će svađalački Perišić.

– Da je imam, sigurno ne bih sjedio tu s vama u ovoj buđavoj Sedmici, snobovskijoj od onog nekadašnjeg beogradskog “Zlatnog papagaja” kojeg je Gile suptilno ispljuvao u istoimenoj pjesmi – nabrusile su me crne pive.

– Pa šta si onda uopće dolazio ako ti se sve tu tako gadi? Možda se ipak podsvjesno želiš družiti s nama koji smo nešto postigli u kulturno-društvenom životu. I tko si uopće ti? – prozvao me Perišić.

– Isti papak kao ti nekada. Isto sam, da zbrišem iz naporno radničke provincije, upisao književnost na Filozofskom i isto želim kasnije pisati solidno plaćene kritike u “Globusu”. U tim kritikama popljuvat ću većinu suvremene hrvatske književnosti, a onda ću sam napisat roman da im pokažem kako se to radi. Sudeći po tome kakvi su današnji pisci mlakonje i kako se daju od svakog imalo drskijeg prcat u mozak, popušit će me za gurua. Osnovat ću i novi pravac u književnosti “stvarnosno stvarna proza”. A onda ću vidjet šta ću dalje izmišljat… – izliptao sam.

– Hepi brzdej tu mi! – proderao se Adrian i time prekinuo ovu neplodonosnu prepirku.

Perišić je složio nadurenu facu. A ja, umjesto da se pokupim doma, još sam nakon fajronta kao zadnja budala otišao s njima u “Pif”, ugurao sam se u “Kameo” taksi pored Hrgovićke.

U “Pifu” me od alkohola uhvatila žuta minuta, pogubio sam političku korektnost. Počeo sam dovikivat Hrgovićki neka njihov usrani dalmatinski lobi prestane drmati zagrebačkom književnosti! Neka se vrate na svoje njive, odnosno na draču i kamen, jebali ih mašklin i kušin zajedno, i neka si u dupe zabiju onu sroljavu knjigu Prosperova Proserovog Novaka psećeg naslova “Sto jedan Dalmatinac u Zagrebu”.

– Zašto slavonski pisci poput Gordana Nuhanovića uvijek moraju biti samo servisi za televizijsko lifrovanje književnih veličina, a kad se treba dodijelit neka nagrada onda ih nema nigdje! Kad je Nuhanović dobio ikoju književnu nagradu, osim one zavičajne, “Julije Benešić” koju smo mu mi u Đakovu morali dodijeliti da se barem nečim može pohvaliti!? Lipov kurac je dobio! – gromtio sam kao Dostojevski pred napad epilepsije.

I to mi još nije bilo dosta, nego sam se pred zoru odvukao za njima i u “Jabuku”.
Gore sam pokušavao zbariti Hrgovićku. Predlagao sam joj da joj kod mene u Plitvičkoj premažem trbuh tankim slojem “Marga”, fetišem broj jedan svih dalmoških studošica u Zagrebu. Usput sam joj gadio nepristunog muža Željka Špoljara, prikazivao ga kao teškog luzera koji se prije pet, šest godina došao u našu osječku Maticu hrvatsku grebat za provincijsku nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis. Hrabro je odlučio odmjerit književne snage sa amaterima iz Baranje koji pišu o sadnji bundeva i popravcima traktora. I pri tom pojeo najmanje deset porcija fiš paprikaša na račun tajnika osječke Matice, Josipa Cvenića, izmotavajući se kako se baš uželio fiša, a inače, kao, ne jede toliko puno, miris Drave otvorio mu je apetit.

Hrgovićka je odjebala moju ponudu. Ne znajući što bih drugo, otišao sam na plesni podij. Spazio sam kako se pod stroboskopom demonski bijeli neko darkersko napudrano lice. Bila je to književnica Rujana Jeger. Krenuo sam se s njom pijano izvijati na ritmove pjesme grupe “The Cure”. Klinci su me gnjevno odgurivali kao štalari balegu.

Ne znam kako sam se vratio doma u Plitvičku. U zoru sam izbljuvao u lavor crnu tekućinu. Onda sam otišao u birc u novinama pročitat Jergovićevu uskršnju priču, kakve je nekad Aralica pisao za “Slobodnu Dalmaciju”.

Prelistavajući novine, pomislio sam koliko bi se ljepše bilo družit s Jergovićem  nego s tim jebenim feministicama i urbanim piscima koji na uskršnje jutro suhih ždrijela mamurno, zubima požutjelim od nikotina, krckaju kao vodenštakori dvopek premazan Margom. Dok Jergović za to vrijeme lijepo odmoran jede na selu šunku, mladi luk, hren, i tuca se s jajima. Nije blesav da se na pragu pedesete povlači po “Jabuci” , pobožno stiskajući pod orošenim pazuhom časopisom Relations u kojem, kao u kakvom rođendanskom albumu Alabama gikova, sve pršti od fotki kvorumaša koji poziraju s onim zamišljenim, pjesničkim pogledom u daljinu, simulirajući da su prožeti kao nekom inspiracijom.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...