Na tulumu pulskog sajma knjiga

Uspio sam na Filozofskom srediti da me zajedno sa Stojkom pošalju na Sajam knjiga u Pulu.

Mi na Kroatistici imamo književni časopis Kiklop. Stojka i ja obavezali smo se napisati opširan izvještaj sa sajma za taj studentsko memljivi «Kiklop» u kojem profesorica i spisateljica Maša Kolanović redovito objavljuje svoje pomalo bolećive poetske zapise o šišanju Barbika škaricama za nokte.

Obećali smo i da ćemo posebno književno-kritički obraditi sve knjige koje ove godine osvoje nagradu «Kiklop». Navukao sam si oduran posao na vrat, ali isplatit će mi se valjda. Punih pet dana dijelit ću hotelsku sobu sa Stojkom. Ako je u tih pet dana ne nategnem, onda bolje da si odrežem pimpek i bacim ga pulskim, uličnim mačkama čiju je vječnu glad za žlundravim mesom opjevala istarska pjesnikinja Evelina Rudan.

Stojka je u autobusu bila uzbuđena kao kad, hazarderskim rječnikom rečeno, pokeraš u prvom dijeljenju dobije tri herca. Zasad još ne seksualno, nego onako općenito, zbog pulskog sajma. Nadala se da će tamo upoznati svog, uz Romana Simića, najomiljenijog pisca Mirka Kovača. Ne bih li joj bar malo skrenuo misli sa književnosti i probudio u njoj želju za muškim tijelom i tjelesnim užicima, prepričavao sam joj svoj izlazak sa Aleksandrom Hutom Konom i Sandićem u noćni klub «Global»:

–         Neki mi je tip iz Tomislavgrada čitavu večer plaćao cugu. Po izgledu, bio je pljunuti glumac Goran Bogdan, a imao je i sličan, seljački naglasak. Kad smo oko ponoći zajedno otišli pišat u vece, on je nad pisoarom spustio traperice i uske slip gaće do ispod guzova. Moram priznat, imao je čvrsto, bezdlako, mišićavo dupe… Kao Tarzan.

–         Joj, valjda će Kovač bit na Sajmu… Ma, hoće, pa ove godine prima Kiklop za životno djelo – mrmljala je sebi u bradu Stojka, uopće me ne slušajući.

Na pulski autobusni kolodvor stigli smo oko šest navečer. Brzo smo uspjeli naći naš hotel «Veli Jože» koji su nam uplatiti iz fakultetske referade. Imao je valjda pola zvjezdice. Soba je izgledala gore od onih stjeničavih u kojima je u Barceloni umirao prokleti pjesnik Janko Polić Kamov.

Nakon što smo se raspremili, promuvali smo se malo po hotelu i shvatili da su ovdje smješteni i novinari kulture koji prate događanja na sajmu.

Riječki Novi list poslao je čak dvoje svojih novinara, Davora Mandića i Maju Hrgović. Oni su dobili zajedničku prostoriju u kotlovnici. Spavali su na paletama prekrivenim vojničkim dekama, kao Kurdi. Iz hotelskog restorana pokrali su pun kurac pašteta i kao hrčci ih dovukli u tu svoju podrumsku izbu. Njih su dvoje bili tu od subote.

Hrgovićka i Mandić pozvali su nas da navečer dođemo na tulum koji u podrumu knjižare «Monte librić» pravi organizatorica Sajma knjige, Magdalena Vodopija. Stojka se izbezumila od sreće. Ne mogu reći da je i meni bilo svejedno. Znao sam da bi Hut Kono i Sandić dali guzice da su sada na mom mjestu… tulumarit s tom ekipom koja dodjeljuje «Kiklope». Doduše, te nagrade «Kiklop», čuo sam od Čadeža, napravljene su od običnog kamena pokupljenog s plaže na kojeg je dodano dva grama bronce. I laureat misli da je uhvatio Boga za bradu ako uz to još dobije litru istarske malvazije. Više je dobila Nives Celzijus kad je za svoju knjigu «Gola istina» na Jurjevskom groblju pokupila onu neku opskurnu nagradu «Roza». Bar su joj dali sto kuna i lonac graha.

Stojka se valjda dva sata uređivala za tulum. Nije mi dala da budem u sobi dok to radi. Morao sam čamiti kod novinara Bookse, Nevena Svilara, koji je u Pulu donio gitaru. Dok je u sobi pimplao «Smoke on the water», ja sam posmoukao dva đointa koja mi je kao bonus za krvavice dao u Zagrebu onaj diler sa Šolte. Svilar se svako malo zakašljavao od dima koji sam ispuhivao. Bio sam već podosta ustoniran kad je Stojka sređena došla po mene da krenemo na tulum.

Svilar nas je odveo do knjižare Monte Librić. Jedva sam stajao na nogama. Šoltanski diler uvalio mi je prejaku travuljagu. Bio sam napušen kao sajla i željan razgovora o književnosti, makar s nekim kretenom.

Na tulumu je bilo pun kurac ekipe iz književnog svijeta. Muziku je puštao režiser Igor Mirković. Na glavi je imao preokrenutu pionirsku kapu, a oko vrata crvenu maramu. Birao je uglavnom domaće, novoovalne bendove. U jednom trenutku, bilo je oko jedanaest navečer, naglo je sišao muziku i proderao se kao u guzicu nastrijeljena gorila:

–         Ja sam još uvijek sretno dijete! Smrt hemeroidima i ćelavosti, sloboda nesputanom plesanju i seksu!

–         Smrt! Smrt! – proderali su se svi oko mene.

Mirković je pustio pjesmu «Plamene zore» od Idola. Stojka se na to raskakala po prostoriji kao klokan pušten iz kaveza ZOO vrta. Otišao sam do stola sa pićima. Bilo je vina i rakije. Dok sam si natakao Malvaziju u čašu, uz mene je stala organizatorica Sajma, Magdalena Vodopija i zamolila me da i njoj natočim.

– Naravno.

– Uf – uzdahnula je kad sam joj pružio do vrha napunjenu čašu. – Ne bih željela da mi novinari prezime počnu izvrtati u Vinopija.

– Šta mari – procijedio sam. – Ja sam obično vodopija ujutro, kad me ožeže mamurnost.

– Doista ste duhovit mladić… – Osmjehnula se. – Pišete?

– Da, mami u Đakovo poruke da mi pošalje lovu.

Magdalena je prasnula u smijeh.

–         Joj, kako ste duhoviti… Ovako se nisam nasmijala od sinoć kad je Orhan Pamuk Jergoviću i meni ispričao vic od Turčinu i Hrvatu u avionu… Ha-ha-ha-ha!

–         Kako ide vic?

–         Turčin pita Hrvata u avionu: «Imate li vi, gospodine, pomoćni padobran za spašavanje». «Ne», odgovori mu Hrvat. «Ali imam kutijicu Eva sardina». Ahaa-haaa-haaa – Magdalena je ponovo prasnula u sad već pomalo iritantni smijeh.

–         Nije mi baš smiješno, iako sam napušen ko tartuf – rekao sam. – Taj Pamuk, izgleda, priča još imbecilnije viceve nego što piše knjige.

Magdalena se nekako drzovito isprsila.

–         Šta vi, mladiću, imate protiv Pamuka?

–         Ništa, ako su mi od njega sašivene ugodne gaće s nakurnjakom.

Magdalena je opet prasnula u smijeh; malo me iz usta pošpricala Malvazijom.

–         Jako ste duhovit pa ću vam zbog toga oprostit blaćenje Pamuka, uz Jergovića jednog od mojih najomiljenijih pisaca… – Protisnula je s dlanom na ustima.

–         Ko bi rekao da tako zanimljiva žena čita tako jebeno dosadne pisce – šeretski ću.

–         Sviđa mi se vaša drzovitost. Mora da ste kaljeni na romanima Bukowskog i Marka Vidojkovića…

–         Kako se uzme. U svakom slučaju Pamuka i Jergovića smatram slabašnim povjetarcem koji zanjihuje sparušene stidne dlake tamo neke istambulske babe što se gola sunča na krovu zgrade …

–         Dečko, daj se sad malo primirite, malo ste se previše opustili, mogla bih vam biti mama – uozbiljila se Magdalena. – To što sam vam dopustila da mi natočite vino u čašu, ne znači da preda mnom nobelovca Orhana Pamuka smijete nazivati staračkom stidnom dlakom.

–         Ali, Orhan Pamuk jest staračka stidna dlaka… – Blesavo sam se nacerio; fakat sam bio prenapušen.

Pokupio sam se do Stojke. S njom sam na pjesme Azre, Haustora, Filma, Idola, KUD Idiota đuskao sve do ranih jutarnjih sati, nadolijevajući se Malvazijom. Bio sam totalno haj.

U zoru je Magdalena sve nas koji smo ostali na tulumu, povela na pržene ribice na Pulsku tržnicu. Novinar Mandić se oblizivao spominjući onu paštetu koju bi, rekao je, najradije pojeo bez kruha, sa žlicom. Na začelju kolone za nama se vukao Igor Mirković kao neko neželjeno, nesretno dijete. Stojka je bila izmoždena. Morao sam je nositi piškolonca. Znao sam da do sutra, ako ne i prekosutra, ništa od talambasanja u hotelskoj sobi. Vjerojatno će čitav dan bljuvat, pogotovo ako se još nakrka tih slanih ribica.

Kod tržnice smo naletjeli na književnicu Tatjanu Gromaču. Hodala je s istim onakvim skijaškim štapovima za zdravo hodanje s kakvima moja stara svaki dan piči do Piškorevaca i natrag. Pod rukom je držala kao krevet debeli Bolanjov roman «2666». Nije nam odzdravila na vesele pozdrave. Samo nas je prijekorno pogledala istim onakvim pogledom kakvim je u jednom filmu Mickey Rourke u ulozi svetog Franje Asiškog gledao neku razuzdanu družinu svinjara u ozloglašenoj krčmi u Asizu.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More