Vandalizam u Osijeku: porukama ohrabrenja Bandiću išaran Starčevićev spomenik

BanksyPozvali su me da gostujem na osječkoj Umjetničkoj akademiji, da tamo govorim o hrvatskoj književnosti, predstavim svoju knjigu. Čim sam doznao da na toj akademiji nešto o filmu predaje žena Nine Raspudića, Kristina Kumrić, izbezumio sam se ko blesan.

Iako sam po svojoj prirodi liberal, mene Raspudić jako privlači svojim čvrstim, konzervativnim stavovima. Ako malo, kao kokoš po đubrištu, prokopam po svojoj psihi, mogao bih za to naći čisto frojdovski razlog. Podsvjesno valjda znam da bi moj stari puno radije, umjesto mene, imao Raspudića za sina. I tu je nastao taj moj bolesni klik u glavi… Rezoniranje u stilu, “Ako se približim Raspudiću, nekako ću time i svom starom porast u očima”. Da, bolesno. Kao i sve u vezi psihonalize.

Uglavnom, ako se sve to ima u vidu, nije ni čudo da sam se obezglavio na vijest da će na mom izlaganju u glavnoj dvorani biti prisutna i Raspudićeva supruga. I naravno da sam se nakon tog svog izlaganja, uslijed teške treme, uzbuđenja, u sekundi nakresao u kafiću u sklopu studentskog kampusa. Uz ostale profesore, za stolom u tom kafiću sjedila je sa mnom i Kristina. Riječ po riječ i počela mi se žaliti kako je jako umorna, a za sat vremena mora na autobusni kolodvor, vozit se natrag u Zagreb. U Osijeku nema gdje prespavati. Ujutro dođe održati seriju predavanja i isti dan se vraća natrag u Zagreb. Jako je to naporno.

Sav u nekom povišenom stanju, u nevjerici da mi se ovo zbilja događa, to da tako prisno razgovaram s Raspudićevom suprugom, i još uz to podgrijan alkoholom, u hipu sam joj predložio da prespava kod mene u hotelskoj sobi. Ionako imam dva kreveta, više od metar razdvojena. Totalno mi je, kao da sam pojeo tri rejv bombona, raznijelo mozak kad je ona odvratila da bi baš mogla, da bi joj puno značilo da se dobro naspava, a ne da noć provede u smrdljivom busu i u Zagreb dođe pred zoru kad još ni tramvaji ne voze, nego se nakon busa onda još mora zajebavat s taksistima.

Moj hotel Central se, kao što mu i samo ime kaže, nalazio u samom centru Osijeka, na Starčevićevom trgu. Dok smo, nakon kafića, Kristina i ja na tom trgu prolazili pored Starčevićevog spomenika, zastao sam da pročitam rečenice uklesane na postolju. Moj ekstazom i alkoholom natripani mozak proparala je u tom trenu ideja koja mi se učinila jebeno odvažna. Pogotovo jer sam se skoro od riječi do riječi sjetio Raspudićevog teksta o pokojnom Zvonku Bušiću, objavio ga je u knjizi Dupli espresso. U tom tekstu napisao je da danas nema idealista kao Bušić. Koji bi, da ukaže na nepravde u društvu, bili spremni i oteti američki avion. I svojom karizmom i plemenitim ciljevima pridobiti na svoju stranu putnike tog istog otetog aviona, odnosno zrakoplova. Nema danas takvih, podcrtao je Raspudić, ima samo šupaka koji gledaju svoje interese, ciljeve, puca im za ideale.

U društvu Raspudićeve žene mene je opralo da postanem heroj bar na jednu noć. Da joj dokažem da heroji još uvijek postoje. Odlučio sam na postolju Starčevićevog spomenika, gdje je pisalo „Iznad svete volje hrvatskih građana, jedino su božanski, prirodni, sveznajući zakoni“, nadopisati crnim sprejem ukradenim na Umjetničkoj akademiji: „A volja hrvatskih građana je da Bandić bude gradonačelnik Zagreba“.  Učinilo mi se to jebeno provokativno, subverzivnije od nekadašnjeg Srećkovog Subverzitiv festivala. Pogotovo još ako mi u toj akciji leđa čuva Raspudićeva žena. Ona bi tu epizodu jednom kasnije mogla spomenut u svojoj memoarskoj knjizi koju bi po uzoru na knjigu Đulijen Bušić, naslovila Poznanici i luđaci.

A ponajviše bih tim hrabrim činom, dosjetio sam se, profitirao u slučaju da Bandića oslobode svih optužbi za malverzacije i da nastavi biti gradonačelnik. Itekako bih se potrudio da on sazna tko je izveo tu akciju na Starčevićevom spomeniku, kojom sam čitavom svijetu ukazao na nepravdu koja se čini njemu, Bandiću. Sad znam da je ta ideja bila glupa ko kurac, ali preksinoć u Osijeku mi se činilo da je to totalni zgoditak. Jer, rezonirao sam, u slučaju da Bandića oslobode, bez ikakvog beda postao bi u Kerempuhu Ljuštinin kućni pisac, izgurao bih Tomića, ili bismo obojica bili kućni pisci. Bandić bi mi to iz zahvalnosti sredio. Frljić bi režirao moje nabrzinu nadrkane komade, bilo bi love, glumica, veselja, tuluma u kafeu „Molijer“ u koji čak i ministrica Zlatar rado zalazi.

Izložio sam svoj plan Kristini, a ona je odvratila:

– A, nasprejaj, brate, šta oš i di oš, samo daj to što brže da idemo leć. Ja sam ti već u polusnu, održala sam danas osam predavanja, ne znam točno jel ovo što mi govoriš sanjam il se stvarno događa.

Bilo je već oko jedan iza ponoći. Osječki glavni gradski trg bio je pust kao oranica u Čehima. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio sam ukradenu bočicu crnog spreja. Opušteno sam kleknuo uz postolje Starčevićevog kipa i krenuo postmodernistički nadopisivati Starčevićevu misao o Bogu i volji naroda.

Jedva sam ispisao pola rečenice kad je iz obližnje knjižare Nova izletio Ivica Vuletić. Itekako sam ga dobro poznavao. Jedno vrijeme bio je predsjednik osječkog Ogranka Matice hrvatske. Baš za njegovog predsjednikovanja ja sam u publikacijama osječke Matice objavio dosta kritičkih tekstova i nešto proze. Vuletić, kao vrijedan, opsesivan radnik i rotarijanac, valjda je opet ostao u svojoj knjižari do dugo u noć vršiti inventuru.

– Svirac, jesi to ti? Koji je tebi kurac? Šaraš po Starčeviću! Pa ruke će ti netko odsjeć, budalo!

Uopće se nisam uplašio. Na te njegove riječi, odrepao sam mu na iritantnom purgerskom:

– Da mi kompa bude Mažuranić, frend Stjepan Radić, prijatelj Marulić, ko buraz Ante Starčević. Ko buraz Ante Starčević, Ante Starčević.

Vuletić je poznavao Kristinu. Pribranim glasom zamolio ju je da me što prije odvede u hotel, jer ako netko naiđe, gadno sam najebao, zatvorit će me.

– Neka me zatvore! Ako Bandić može izdržat u ćuzi, mogu i ja! Tamo ću bar stalno imat struje… Udbaši iz HEP-a isključili su mi struju tamo kod mene u Zagrebu… Pao sam godinu, stara mi više ne šalje lovu… Vule, sjebo sam se. Trebo sam te poslušat ono kad si mi u Matici govorio da tu u Osijeku upišem kulturni menađment na Akademiji. To bih ja rasturio, jebeno znam sve o oglašavanju kulture na fejsbuku, internetu… Ali meni se prohtjelo ić studirat u Zagreb među one tetkaste, zagrebačke fićfiriće na Filozofskom… Kako sam se zajebo!

U očaju sam namjerno udario čelom o vrh Starčevićeve kamene cipeletine i u trenu izgubio svijest.

Ujutro sam se s teškim bolovima u glavi probudio u krevetu u svojoj hotelskoj sobi. Kristine nije bilo. Krevet do moga bio je netaknut. Sve to od sinoć činilo mi se kao teški košmar. Pokušavao sam se uvjeriti da sam sve to sanjao. Bojao sam se izaći na balkon i provjeriti ima li na postolju Starčevićevog spomenika tragova crnog spreja.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...