Sjećanja s Rajkom Grlićem: Na rubu pameti u 90 sekundi

Filmski redatelj i scenarist Rajko Grlić našao se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća nasuprot Miroslavu Krleži u prostorijama Leksikografskog zavoda slušajući ga kako naizust izgovara čitavu jednu dramu bez zabuna i zastoja. O tom je neobičnom iskustvu Grlić govorio u okviru Sjećanja Krležinih suvremenika na Gvozdu.

Grlić nije Krležin suvremenik, nije s njim provodio sate i sate u razgovorima, nije sudjelovao u projektima ili idejama iza kojih je stajao veliki pisac. S Krležom su se intenzivno družili njegov otac Danko, hrvatski filozof, i majka Eva, novinarka i spisateljica. S ocem je sve i počelo. Nakon gorkog iskustva Golog otoka njegovi su roditelji Eva i Danko Grlić teško nalazili posao, a valjalo je nekako živjeti i stvarati. Poslije svega što ih je pritisnulo, bilo je nužno rehabilitirati vlastitu poziciju u društvenoj zajednici.

I jednoga dana Krleža radeći posvećeno u organizaciji, prikupljanju i sistematizaciji znanja u tadašnjem Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, naišao je na vrlo zanimljiv tekst o Nietzscheu, kojega je potpisao mlađi Grlić. Odmah se dao u potragu za njim, upoznao ga i zaposlio u JLZ-u kao urednika za filozofiju i sociologiju. U obitelji Grlićevih uzbuđenju nije bilo kraja, tim su potezom bili iščupani iz anonimnosti, i sam se Danko našao preko noći u žiži javnog djelovanja.

Od tada je Grlić postao angažirani filozof i vrlo istaknuti član grupe Praxis. Naime, Krleža je poznavao jednog starijeg Grlića, njegova vršnjaka. Govorio je Danku kako je s tim gospodinom, zapravo Dankovim ocem, proveo tri puna sata u Vinkovcima tijekom Prvoga svjetskog rata. U dugoj ratnoj noći čekali su tih ratnih godina vlakove, a Grlić je kao student farmacije završio na bojištu. Austro-Ugarska je u jeku rata oskudijevala liječnicima, i zato su sve studente farmacije i medicine slali na bojišta uz kratku intenzivnu obuku pružanja pomoći ranjenicima, i jedan takav vlak čekaše Grlić. Krleža je tada u Vinkovcima čekao vlak za Beograd odlučan da se priključi protivnicima Austro-Ugarskog carstva.

Prisjeća se Rajko Grlić kako mu je otac Danko pripovijedao da su se napričali te noći Krleža i njegov djed. Ali o tome njegov otac Danko nije napisao ni riječi, nije ostavio nikakvog pisanog traga, ni sjećanja ni zapisa, ničeg danas nema. O druženjima i razgovorima s Miroslavom Krležom zaista je imao mnogo materijala. Sjeća se Rajko jednog zapisanog, posloženog i uređenog teksta o Krleži i s Krležom s njemačkim filozofom Heideggerom, no nestao je taj zapis bez traga, a Rajko se sjeća kako ga je držao u rukama i listao. Nakon očeve se smrti očeve nepovratno izgubio.

No, zato je njegov djed Grlić, vrli apotekar, ispisao svoje memoare i pohranio ih u ruke unuka. Doduše, ta su sjećanja u rukopisu, i tako će biti dok je Rajko Grlić živ jer je djed tako izričito zamolio. Rajkova majka Eva također je zapisala svoje memoare Sjećanja (1997), a Rajko je objavio knjigu autobiografske proze Neispričane priče (2018). Već bi se iz tih naslova mogla nazrijeti slika Krležinih vremena i naših suvremenika. Krleža je inače posebno uživao u razgovorima s Rajkovom majkom Evom, bio je oduševljen njezinim poznavanjem mađarskog jezika. Kako i ne bi kad je rođena u Budimpešti, i već je time utjelovljavala osobito vrijeme i duh piščeva odrastanja.

Jednoga dana otac Danko je krajem šezdesetih donio kući Krležin scenarij za snimanje hrvatskog dugometražnog filma Put u raj (1970). Redatelj Mario Fanelli imao je prilično poteškoća s Krležinim razumijevanjem filmskog medija, i zato je sam pisac zamolio Danka da ponudi scenarij na čitanje svojem sinu Rajku, studentu filmske režije u Pragu. Želio je pisac i autor scenarija razgovarati s njim, htio je čuti što o njegovom scenarističkom uratku misli budući redatelj praške škole.

I posvetio se Rajko čitanju scenarija, pomno i temeljito, analitički se vraćao tekstu i zaključio na kraju svih iščitavanja, naravno samo za sebe, da se iz Krležinog scenarija može izvući tek koja minuta filma. No kako bi on to mogao reći jednom Krleži, kako se suočiti s velikim piscem i objasniti mu da filmski medij zahtijeva drukčiji pristup. Bio je to izvrstan dramski tekst, ali ne i scenarij za film.

Rajko Grlić nije imao hrabrosti za takav susret, i nikada o tom scenariju nisu razgovarali.

I prošla je cijela dekada, Rajko se afirmirao postavši renomirani redatelj jugoslavenske kinematografije, i poželio se nakon svih godina okušati u Krležinu djelu. Okrenuo se romanu Na rubu pameti, bio je to za njega pravi izazov. I odlučio se na prvi korak, zamolio je Krležinu tajnicu za susret. Jednostavno morao je izaći pred njega s prijedlogom i molbom da se želi okušati u snimanju filma Na rubu pameti. I ubrzo se našao oči u oči s Krležom gdje je u četrdeset pet minuta jasno izložio svoju ideju.

Naime, htio je u filmu izvesti interpolaciju tako da u tridesete godine koje se u romanu tematiziraju ugrade sedamdesete jer, mislio je Grlić, po bujanju divljeg kapitalizma bliska su to bila vremena. Smatrao je da tridesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća međusobno nalikuju po izravnim posljedicama rastućeg divljeg kapitalizma. Krleža nije tako mislio, razlike su po njemu ipak bile puno kompleksnije, i na kraju ta su povijesna razdoblja zahtjevnija i podrazumijevaju sinoptički pristup, a to znači istodobna i stalna transparentnost političke ekonomske i kulturne razine. Krležinim odbijanjem sve je stalo, razgovor je uminuo, Rajko Grlić više nije imao što reći, bio je na odlasku.

I usred rezignirane pauze Krleža je započeo svoj ekskluzivni monolog ne osvrćući se više na Grlićev filmski prijedlog. Vratio se svojom pričom u davnu 1918. godinu. Sve se događalo u petrovaradinskoj tvrđavi. Plamtio je Prvo svjetski rat, gorjelo je posvuda, masovno se umiralo, patnja je bila svakodnevna. U Krležinoj priči pala je noć, posljednja noć iznemogle carevine, čelništvo Austro-Ugarske vojske posjedalo je oko stola, i započela je sudbonosna posljednja večera u posljednjoj noći jednog golemog i tromog carstva koje se poput nemani ispružilo u samrtnom grču.

Tragalo se za slamkom spasa, vapilo se za izlazom, izbavljenjem iz zemaljskog pakla. Bila je to zaista posljednja večera Carstva na izdisaju. I ujutro u strahu budni, iznemogli i očajni, sablasno su zašutjeli. Austro-Ugarska je nestala, jutrom je samo spomen ostao stopljen s ruševinama i razvalinama toga vjekovnog giganta. Odzvanjale su jedino replike ugaslih aktera između riječi pripovjedača.

Krleža je u stvaralačkoj groznici izveo na svjetlo dana cijelu jednu dramu, neumorno je izgovarao repliku po repliku svakog pojedinog sudionika te sudbonosne posljednje večere jednog ishlapjelog Carstva. Grlić je ostao zatečen iznimnom snagom imaginacije pisca u poznim godinama. Dok je zaneseno pričao bez stanke, bez upita i dvojbi, polagano je klizio i sve dublje tonuo u velikoj kožnoj fotelji. I u zadnjim trenutku trznuo bi se i vratio u početni položaj. Tako je u ritmu pričao i tonuo, ali nikada posve jer bi se već iznova pridizao i nastavljao iznositi repliku po repliku.

Naravno da je nakon slušateljeva prvotnog šoka uslijedilo pitanje, pa gdje je ta drama, kada je napisana, zar je to nešto novo, ili je još u procesu nastajanja? Ništa od navedenoga, Krleža to nikada nije zapisao. Je li moguće da Miroslav Krleža nije imao hrabrosti napisati ono što je izgovorio, tako velebno djelo koje mu se u glavi vrzmalo čitava života? Ni Rajko Grlić ništa nije zapisao o izgovorenoj Krležinoj drami koju je iznosio tri ključna sata. Podsjeća to na tri sata druženja, na trosatnu raspravu između Grlićeva djeda i Krleže u jeku Prvoga svjetskog rata. Također nedokumentirana sjećanja.

Jedino preostaje iznimno iskustvo slušanja jedinstvenog dramskog doživljaja, izvornog i autentičnog. Svakoga bi zatekla ta sudbonosna potreba velikog pisca da posljednji put zasja između četiri zida zaštićen i skriven u dubokoj crnoj fotelji.

Ostao je i dalje uvjeren kako je roman Na rubu pameti genijalno djelo koje se filmskim jezikom može oživjeti tek minutu i pol. Na kraju se mora priznati da se život na rubu pameti kao i Krležin društveni angažman odigrao upravo tako. Danas cjelokupno njegovo djelo živi na rubu rubova, no nitko nikoga ne priječi da se prema tim rubovima uputi.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...