prvo slovo kulture

Vlado Martek i margine njegove pred-izložbe

Ne mogu se pohvaliti da baš često nabasam na izložbu koja mi se isprva učini vrlo problematičnom, ali strahovito privlačnom i primamljivom. Ne krijem činjenicu da su već samo ime izlagača – Vlado Martek – te moje dosadašnje, doduše, šupljikavo znanje o dosezima njegove umjetničke poetike pomogli potpiriti mi naklonost prema eksponatima koji se od 18. studenog do 12. prosinca mogu vidjeti u osječkoj Galeriji Kazamat. Pojednostavljeno uzevši, pisati o izložbi prvenstveno znači pisati o izloženim (umjetničkim) artefaktima ili pak o umjetniku ili umjetnicima koji su ih oblikovali.

U nastavku ću, međutim, pisati o tekstu kojim umjetnik nastoji pojasniti umjetničku poziciju iz koje je ovu izložbu uredio baš onako kako je se moglo vidjeti. Osnovna je Martekova misao bila da tekst priložen u deplijanu izložbe „Pripremanje za umjetnost – priprema za manirizam“ barem usput pomogne objasniti njegov umjetnički stav onim posjetiteljima koji na izložbama još uvijek neumorno i beskompromisno tragaju za klasičnim slikama i skulpturama.

 

Ključni je pojam Martekove izložbe manirizam. U enciklopedijskim ga se crticama određuje dvoznačno. U povijesnom ga se smislu definira kao razdoblje smješteno između visoke renesanse i baroka, dok ga se u drugom, onom nepovijesnom smislu, određuje kao „izraženo oponašanje i ustaljenost izraza do usiljenosti i jednoličnosti, čime se pojedinac ističe među ostalima“. Martekov manirizam ne pripada doslovno ni jednom ni drugom određenju. Naš se umjetnik za manirizam ustvari tek priprema ne bi li (možda) u budućnosti pokušao ustaliti vlastiti izraz – osobnu manière – koja će rezultirati (pravom) izložbom. Manirizam danas, pisat će Martek, „živi kao dionizijsko krilo permanentnog para: apolonijsko – dionizijsko, tj. klasično spram romantičnog.“ Unutar opsega ovog pojma on misli čitav spektar umjetničkih praksi u posljednjih stotinu i pedeset godina kojima su umjetnici nadvladavali prividan sklad apolonijske umjetnosti. Te su prakse nadilazile ono klasično u vremenima kada je klasika možda i označavala ideal kojemu je trebalo težiti u etičkom smislu, ali nikako nije predstavljala opciju koju su umjetnici tražili i mogli naći u duhu vremena jer je za tu epohu bio tek anemična marioneta.

Filozof po obrazovanju, Martek je svjestan niza implikacija koje dihotomija apolonijsko – dionizijsko u sebe uključuje. Friedrich Nietzsche dionizijski je princip povezao s antikršćanskim shvaćanjem koje nas uči kako moral, koji nam je zapadno-kršćanskom civilizacijom i kulturom nametnut, čovjeka udaljuje od istinskoga i pravoga života. U predgovoru „Rođenja tragedije“ pita se: „Ne bi li moral trebao da bude neka ‘volja za nijekanjem života’, potajni instinkt uništenja, princip propasti, umanjivanja, potvore, početak kraja? I tomu shodno, opasnost nad opasnostima?…Tada se, dakle, ovom prijepornom knjigom, moj instinkt osovio protiv morala, kao instinkt koji zagovara život, te je iznašao sebi načelni protunauk i protuvrednovanje života, čisto artistički, antikršćanski. Kako ga nazvati? Kao filolog i čovjek koji se bavi riječima, ne bez određene slobode – ta tko bi znao pravo ime antikristu? – krstio sam ga imenom grčkog boga: nazvao sam ga dionizijskim.“

Prevodeći Nietzscheovu tezu u postavke unutar polja umjetnosti, dionizijskom bismo označili onu umjetničku praksu koja se opire klasičnim mjerama, datostima i zadanostima forme, teme, manire…Kao što je Nietzsche ogorčen na moral protiv kojeg se ne može boriti ako ga potpuno ne odbaci, tako su primjerice futuristi i dadaisti bili svjesni da se ne mogu boriti protiv tradicionalne, uglavnom apolonijske (akademske) umjetnosti ako je kategorički ne odbace. I Nietzsche i futuristi i dadaisti predosjećaju kako norma – bila ona predstavljena moralnim kodeksom na razini međuljudskih odnosa ili pak normativnom poetikom u estetičkom smislu – koči duh koji još uvijek nije postao posve slobodan pa k tome i iskonski duhovni. Čovjek treba biti ili asket ili barbar. On mora ili neprestano trenirati sposobnost odolijevanja napastima ili im se nepatvoreno prepustiti – sve između pripada mlakim modifikacijama mlakoga življenja bez pravoga životnog elana. Najbolji su primjeri koji utjelovljuje te krajnosti sv. Pavao, sv. Aurelije Augustin, sv. Ignacije Loyola…Ne vjerujem da Nietzsche nije bio svjestan snage duhovne askeze, napornoga kontemplativnog treninga, neprestane potrage za istinskim oslobođenjem, za slobodom. Međutim, vjerojatno je bio svjestan da kršćanstvo ne doprinosi toj askezi ako se čovjek sam na nju u slobodi izbora ne odluči.

Kršćanstvo, kao ni ikoja druga institucionalizirana vjera, ne donosi samo po sebi oslobođenje jer nam ono može dati isključivo Bog. Nietzsche stoga ne negira postojanje Boga, ali zaključuje da naše (ne)živo svjedočenje toga Boga ubija. „Ubili smo ga – ja i ti! Svi smo ga mi ubili!“, pisat će u „Veseloj znanosti“. Iz prakse se zna da što je dulji niz zakonskih propisa, to sigurniji možemo biti da su oni kojima su propisi namijenjeni dublje ogrezli u kršenju nametnutih moralnih i društvenih normi. Propisani moral služi isključivo onima koji svoje bivanje još uvijek nisu približili fazi „oslobođenja“ jer da jesu, moralni bi zakon već počeo ispunjavati pore njihova duha.

S estetičkim je normama jednako. Antički je kipar Poliklet bio „oslobođen“. Njegov Dorifor nije nastao slijepim nasljedovanjem norme koja se tada zahtijevala u skulpturi. Štoviše, Dorifor je normom postao za sve one koji se nisu usudili dovinuti do Polikletovih visina. Što li je pak Polikleta odvelo dalje od drugih? Je li dobio bolju izobrazbu? Je li bio vještinom nadmoćniji? Darovitiji? Kreativniji? Možda su potvrdni odgovori na prethodna pitanja dovoljni razlozi njegova uspjeha, ali nisu oni nužni. Bitan segment upisan u Polikletov rad njegova je potraga za svjedočenjem, težnja da kroz svoj rad materijalnim i duhovnim putem posvjedoči vlastito „oslobođenja“. Pozivajući se na misao Huga Balla – koji ističe da je kreativnost važna, ali ipak sekundarna u odnosu na svjedočenje – Martek upravo svjedočenje navodi kao „vrhunske manifestacije svijesti (koja je spoznala).“ Poliklet je, dakle, stigao do vrhunca zahvaljujući svjedočenju svoje djelatnosti!

Martekovo je pripremanje za umjetnost također svjedočenje. Radi se o svjedočanstvu umjetničkog čina jednog pred-umjetnika i pred-pjesnika. On je vrlo rano spoznao da umjetnička djelatnost nije bez posljedica te da ona može isijavati akumuliranu energiju svijesti. Međutim, da bi to bilo ostvarivo u umjetnički čin mora biti utkan duhovni aspekt, duhovna vertikala koja će umjetnika neprestano držati budnim i spremnim svjedočiti svoju i našu realnost. UMjetnost nije samo UMijeće, ona je i istančana djelatnost UMa koja može, ako je istinska, čovjeka dovesti do intuitivnog zrenja Cjeline. Ruska riječ za ovaj pojam Искусство (iskusstvo) može nam dati povoda za razmišljanje o činjenici da umjetnik, želi li svojom umjetnošću svjedočiti, mora biti dublje povezan sa svijetom koji se nalazi u horizontalnoj, ali i vertikalnoj ravni u odnosu na njega.

U posljednjem dijelu teksta Martek ističe kako umjetnost može biti dobro sredstvo, ali da je loša ako je se shvati kao cilj djelovanja. Ako povjerujemo Marteku da je umjetnost dobro sredstvo, opravdano se pitati: Za što je ona dobra? Spomenuto je kako je umjetnost djelatnost koja čovjeka može dovesti do zrenja Cjeline od koje se čovjeku, čini se, civilizacijski sve više udaljuje. U „Krizi modernog svijeta“ René Guénon piše kako povijesti prethodi „neljudska mudrost“, mudrost Boga samoga, koja je trajna i nepromjenjiva jer nema ljudsko podrijetlo. Duhovnoga je karaktera i obuhvaća cijeli svemir, a čovjeku je moguće približiti joj se putem duhovnosti i „umske“ intuicije. Guénon najveći pad zapadne civilizacije vidi u razdoblju renesanse i reformacije „jer je s njima došlo do konačnog raskida s tradicionalnim duhom (…) kod renesanse na polju znanosti i umjetnosti, a kod reformacije na samom polju religije…“

Tada je, tvrdi Guénon, čovjek ogrezao u materijalizam koji ga progresivno udaljuje od čistoće prije povijesnog stanja u kojem je intuitivno osjećanje Cjeline bilo puno lakše dostići. Istinska nam umjetnost već u ovom trenutku može pomoći da se toj Cjelini na tren približimo i upravo to opravdava njezinu opstojnost. Smisao umjetničke djelatnosti nije proizvodnja materijalnih predmeta koji najčešće ostaju beživotni nakon što ih umjetnik dovrši. Naprotiv, smisao je umjetnosti u fazi pripremanju za nju i u procesu življenja toga procesa učvršćenog kroz oblik njegovog „duhovnog aspeketa i duhovne vertikale“ prisutnog u pojmovima „svjedočenja i budnosti, te tranzitivnosti“, ustvrdio je Martek. Ludistička dimenzija izložbe i Martekova umjetničkog rada uopće miljama je udaljena od sarkazma i podrugljive ironije. U „Razgovorima s vragom“ P. D. Ouspensky u usta Indijca koji se obraća Leslieu Whiteu stavlja sljedeće riječi: „Pokušaj živjeti tako da paziš na svoje čine, i ne poduzimaš ništa što ne služi višem cilju. Ili, da se izrazim drugačije, nauči sve činiti na takav način da sve što radiš služi višem cilju.“

Martekovim riječima oblikovano, umjetnost je takav oblik životnoga djelovanja koji bi trebalo usmjeriti prema višem cilju koji se nalazi izvan samoga pojma umjetnosti. Kada postane ciljem, umjetnost možda izgleda blještavijom, ali ostaje bez vertikalne usmjerenosti i mogućnosti nadilaženja puke materijalne datosti. Taj vertikalitet ona posjeduje samo dok je sredstvo kojim se svatko od nas slobodan poslužiti za svoja putovanja sferama (ljudske) svijesti.

Igor Loinjak

Foto: Galerija Kazamat

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...